Četvrtak
28.05.2015.

Protiv oksfordskog zareza




Extra_large_2885835160_b8a879f72c_z
A+ A-
Kao i za svaku drugu ljudsku aktivnost, tako i za pisanje postoje pravila. Ona možda nisu toliko stroga kao kada je u pitanju zrakoplovno inženjerstvo i ponekad ih se može interpretirati ovako ili onako, ali uglavnom su jasna i razumljiva. Postoji pravopis, po definiciji skup pravila za bilježenje nekog jezika; postoji gramatika koja proučava sustav jezika i njegove zakonitosti, ali postoji i stil, kao razmjerno fluidna kategorija u kojoj se pravopis i gramatika ponekad mogu i potući, međusobno i sami sa sobom. 
 
Svatko tko piše zna da je stil važan, a znaju to i oni koji čitaju. Nečiji stil vam jednostavno ne odgovara, a u nečiji se možete zaljubiti čak i ako sadržaj koji se tim stilom isporučuje nije nešto samo po sebi vrijedno divljenja. Uz mnoge vidljive i nevidljive stvari, uz hrpu toga što se može definirati i raščlaniti i poneku sitnicu koja ipak ne može, koja ostaje onkraj udžbenika i priručnika pa veselo pleše izvan domene onoga-što-se-može-izraziti-riječima, stil čine i takve banalnosti kao što su interpunkcijski znakovi. Zarezi, točke, dvotočke, točke zarezi, takve stvari.
 
Sjećam se jednog svojedobno prilično hvaljenog hrvatskog romana iz ne tako davne prošlosti u kojem je svaka druga rečenica završavala s tri točkice. To se isto može smatrati stilom, jasno je, ali ja to nisam mogao čitati. Pa kako možeš biti pisac ako imaš toliko nezavršenih misli? 
 
Kurt Vonnegut je u svojim uputama mladim piscima rekao da nikada ne treba koristiti točku-zarez jer da ona ništa ne znači, već da samo pokazuje da sete išli na fakultet. Obožavam Vonneguta, ali tu se s njim ne slažem; meni je točka-zarez jako važna i obožavam to što je snažnija od zareza, a manje konačna od točke.
 
O interpunkcijskim znakovima u službi stila može se razglabati nadugo i naširoko, a momci iz odličnog američkog benda Vampire Weekend svoj obol raspravi dali su napravivši pjesmu 'Oxford Comma' o zarezu, ali ne običnom, već o takozvanom 'oksfordskom zarezu'. Oksfordski ili serijski zarez koristi se u engleskom jeziku kod nabrajanja tri ili više pojmova i stavlja ga se ispred veznika prije nego što se navodi posljednji pojam. On nije propisan, može ga se i ne mora koristiti, postoje argumenti za i protiv, a slično je stanje i u hrvatskom jeziku kod sastavnih i rastavnih rečenica gdje pravilo kaže da zareza nema, ali poželjni su ako se nešto želi istaknuti ili se nabraja. Dakle, svatko sam odlučuje.

 
Društvance iz Vampire Weekenda okupilo se, predvidljivo, na sveučilištu i uskoro su shvatili da ih ne povezuje samo ljubav prema knjigama, pomno izglačanim košuljama i vestama pastelnih boja, već i ljubav prema glazbi. Pjesma o zarezu bila je jedan od njihovih većih hitova, prokleto je zarazna i strašno zabavna, a frontman i glavni tekstopisac Ezra Koenig odmah na početku jasno izražava svoj stav:
 
Who gives a fuck about an Oxford comma?
I've seen those English dramas too, they're cruel
So if there's any other way to spell the word
It's fine with me, with me
 
U tekstu pjesme se, sve s vrlo točnom i pametnom uporabom zareza, izmjenjuju pasaži koji govore o autorovom stavu prema ovoj posebnoj vrsti interpunkcijskog znaka s onima o naznakama neke neriješene situacije s djevojkom. O tome progovara šturo i kroz metafore, znamo da se nešto dogodilo, ali ne možemo biti sigurni što, netko je nekome lagao, ali kako takve stvari nakon nekog vremena prestaju biti važne u životu, nećemo se njima opterećivati niti u pjesmi.
 
Ipak, o tome je li nešto laž ili istina ponekad može odlučivati i običan zarez, a toga je Koenig itekako svjestan.
 
Why would you lie about how much coal you have?
Why would you lie about something dumb like that?
Why would you lie about anything at all?
 
Priča o ugljenu je tu zato što se upravo preko njega najčešće objašnjava upotreba oksfordskog zareza, to je najčešći primjer kojega znaju svi američki studenti. Možete reći 'Imam dvije tona čelika, tonu bakra i ugljena' ili 'Imam dvije tone čelika, tonu bakra, i ugljena.' Tu se jasno vidi koliko upotreba zareza na ovakvim mjestima može promijeniti smisao rečenice, navesti slušatelja ili čitatelja da misli kako imamo određenu količinu ugljena, da pobjegnem i ja malo u metaforu, iako smo s njim zapravo kratki.
 
Još je jedan razlog zbog čega se spominje ova sirovina, a to je referenca na Romea i Juliju u kojem je prva rečenica: Gregory, on my word, we'll not carry coals. I tako je Ezra Koenig uspio spojiti interpunkcijske znakove, ugljen i ljubavna previranja, ali ima u ovoj pjesmi još poneki moment koji bi trebalo spomenuti.
 
Naime, meni se čini da je čitava ideja pjesme zapravo želja da sadržaj dominira nad formom i da bi trebalo više paziti na to što se piše ili govori od toga kako se to čini. Nisam siguran da se slažem s tom tezom, ali ona je u pjesmi obrađena uvjerljivo i, što je još važnije za pop pjesmu, plesno, ležerno i veselo. 
 
Isto tako, sjajno je kako uredni, pametni i načitani momci, rekao bih čak štreberi (ali ne sviđa mi se negativni prizvuk te riječi) izražavaju svoj protest prema školskom sustavu. Ne, oni ne žele paliti knjige, glasno izvikivati We don't need no education! ili urlati pred školama ili ministarstvima s transparentima i zviždaljkama. Njih, pazi ti to, nije briga za oksfordski zarez. Eej, oksfordski zarez!
 
Također je krasno što se u pjesmi besprijekorne pop strukture napisanoj u savršeno korektnoj literarnoj formi progovara o tome kako besprijekorna struktura i savršena forma nisu važne, već je važnije ono što se krije unutar njih. Lako se tako praviti važnim, kada vladaš i jednim i drugim, ali ja mislim da je ipak nužno prvo savladati formu pa tek onda kroz nju prezentirati sadržaj koji si naumio. Stil dolazi kasnije, sa zarezima ili bez njih. 
 
Andrija Škare
foto: David Erickson
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.