Četvrtak
23.10.2014.

Samoubojstvo u pop kulturi




Extra_large_5255041836_889556c88e_z
A+ A-
U prošlom nastavku dnevnika pisao sam kako nas određuje ljubav prema nekim glazbenicima ili piscima, kako smo se skloni poistovjetiti s nečijim djelom i prihvatiti ga kao integralni dio vlastite osobe. Na to se logično nastavlja činjenica da u onima koji vole iste stvari prepoznajemo srodne duše, a one kojima predmeti našeg obožavanja ništa ne znače ponekad odbacujemo jer smatramo da, ako su nam ukusi toliko različiti, onda smo i mi toliko različiti.
 
Jedan od bezbrojnih filtera te vrste svojedobno mi je predstavljao album I'm Wide Awake It's Morning američkog benda Bright Eyes. Ta mi se ploča toliko sviđala da, iako možda nisam baš sasvim odbacivao ideju da mi onaj tko je ne voli ne može postati drag i blizak, svakako sam smatrao da o glazbi nema pojma. Zapravo, u mom se svijetu to svodi gotovo na isto.
 
Bright Eyes je ime iza kojega se krio Conor Oberst, američki kantautor koji je s prvim diskografskim pokušajima (uglavnom podjednako smiješnim i dirljivim) krenuo vrlo rano, kao trinaestogodišnji dječak, a američki su ga mediji nešto kasnije, kada je malo sazrio, revno proglašavali 'novim Dylanom'. To je, doduše, bilo malo pretjerano, a i nije bio on jedini kojemu su namijenili ulogu bardova nasljednika, ali nisu te usporedbe bile sasvim bez rezona. Bez ulaženja u raščlanjivanje čisto glazbenih sličnosti ili razlika, vrijedi primijetiti da Conor, baš kao i Robert Zimmerman, zna kroz pjesmu lijepo ispričati priču i da su mu stihovi često bliži poeziji nego pop glazbi.
 
To se lijepo vidi i u pjesmi 'Common Knowledge' koja zatvara njegov posljednji, ovogodišnji album Upside Down Mountain. Zadivljuje elegancija kojom Conor niže stihove i lakoća kojom pronalazi rimu ondje gdje je možda ne očekujemo, a uz to nas lako može zavesti njegovo tronuto pjevanje i glas koji i dalje zvuči kao da se dječak želi igrati muškarca pa mu je drago što je prehlađen. Može nas zavesti, kažem, pa možemo previdjeti da je ovo zapravo pjesma o samoubojstvu iako je to naznačeno već u prvoj strofi.
 
And if I had half his guts I'd want it
To chase that fatalistic comet
Die young in the dark, that's poetry
But it was not to be, it was not for me
 


Nije Conor ni inače bio najvedriji tekstopisac na svijetu, ali uspoređivati samoubojstvo u mladosti s poezijom malo je previše i za njega, ta jedna je stvar pisati tužne pjesme o nesretnim ljubavima, neshvaćenosti, propuštenim prilikama, osamljenosti i ironijama života, a romantizirati samoubojstvo je nešto sasvim drugo. Romantizirati samoubojstvo je ultimativna melankolija.
 
Camus je rekao da je samoubojstvo jedino pravo filozofsko pitanje i ja tome odista nemam što dodati. Ne kanim se upuštati u rasprave o tome ima li pojedinac pravo sam sebi oduzeti život i u kojim situacijama to može biti opravdano, niti u one dokle seže osobna sloboda i koje su njezine granice, ali sam svjestan da samoubojstvo odavno nije samo filozofsko, moralno, etičko ili političko pitanje: ono je danas vrlo često i pitanje pop kulture.
 
Popriličan je broj poznatih osoba koje su si same odlučile oduzeti život, a neka od tih samoubojstava su ušla u legendu, ili zbog načina na koji su učinjena, ili zbog brižno razrađenih oproštajnih pisama, ili pak zbog toga što su iznenadila svijet kojem se činilo da je pred osobom koja stavlja točku još toliko toga. Jesenjinovo vješanje o cijev centralnog grijanja, utapanje Virginije Woolf, guranje glave u pećnicu Sylvije Plath ili sačmarica Kurta Cobaina, sve je to upisano u povijest pop kulture i znači nam mnogo više od pukog prestanka života neke osobe.
 
Slično je i sa samoubojstvom Ernesta Hemingwaya koje je te 1961. burno odjeknulo jer veliki pisac nije bio baš u dobi za umiranje, imao je 62 godine i od njega se očekivalo da napiše još ponešto. Baš se na njegovo samoubojstvo referira Oberst u ovoj pjesmi, na ovom albumu koji kao lajtmotiv ima prepredene pokušaje bježanja od neizbježnog zagrljaja smrti i, u istoj mjeri, melankolični trud slavljenja onog lijepog u životu.
 
Call it luck or you can call it fate
But either way it's how it happens
Not the way that you imagined
So just go out with a bang like Hemingway
Some will say you're brave
Some will say you ain't
 
Ovo 'go out with the bang' se može tumačiti dvojako budući da je veliki pisac otišao s praskom i sasvim doslovno, slično kao i Kurt Cobain 33 godine kasnije. Kurt je ostavio oproštajno pismo u kojemu je parafrazirao (još uvijek živog!) Neila Younga i napisao da je bolje izgorjeti nego izblijedjeti, a oko oproštajnog pisma Ernesta Hemingwaya još uvijek postoje kontroverze, neki kažu da je postojalo, drugi tvrde da nije. I gdje je u cijeloj priči Conor Oberst?
 
Stoji sa strane, zasada je odustao od vlastitog samoubojstva, bolnim glasom pjeva pjesme o razočaranju i oduševljenju koje ipak nekako najčešće završe u rezignaciji i ugleda se u velike majstore koji su misli slične njegovima mislili prije njega, dok još nije bio ni rođen.
 
Nadam se da ga neće povesti glupa ideja kako pravi umjetnici ne umiru prirodnom smrću i kako se pamti samo one koji su otišli glasno i pompozno. Treba nam Conor još mnogo toga dati. Iako je ponekad pretenciozan i melodramatičan, njegova je senzibilnost pravi test dobrog ukusa. Barem u mojem svijetu u kojem se igranje s patetikom ne smatra manom i u kojem pećnice služe da se u njima peku kolači, a cijevi centralnog grijanja da nam bude toplo.

Andrija Škare
foto: Jennifer Boyer
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.