Četvrtak
30.10.2014.

Susret na oblaku




Extra_large_neutral_milk_hotel
A+ A-
Nema tome tako davno da je bend čudačkog naziva Neutral Milk Hotel bio dobro čuvana tajna i predmet bezumnog obožavanja upućenih kužera. To je bilo u ono vrijeme kada su glazbeni sastavi još uvijek imali imena koja su nešto značila i nisu se sastojala od nevjerojatno kul kombinacija velikih i malih slova, znakova ili nasumično odabranih simbola s tipkovnica. Ukratko, u vrijeme kada se neutralni mliječni hotel mogao smatrati nečim neobičnim.
 
Zahvaljujući usmenoj predaji kojoj je opća raširenost interneta poslužila kao neočekivano, ali i upravo nevjerojatno efikasno pogonsko gorivo, ovaj se bend u času iz sektaške priče poznate uskom krugu ljudi prometnuo u sastav cijenjen u širokim masama, bend koji je kriv ili zaslužan (ovisi kako gledate na to) na pojavu gomile indie/folk/rock/štoveć glazbenika koji kroz svoje pomno održavane brade mrmljaju nepronične metafore nadajući se da će u njima netko prepoznati dubinu, da će u njima netko prepoznati poeziju.
 
To zapravo nije sasvim logičan razvoj događaja jer Jeff Mangum, duhovni vođa i direktor mliječnog hotela nikada nije radio posebno komunikativnu i pristupačnu glazbu. Ne želim reći da vam je za razumijevanje i slušanje njegovih pjesama trebao doktorat iz kulturalnih studija, pročitan čitav opus Hannah Arendt i spremnost da se o njemu zažareno raspravlja čak i u birtiji ili neka od sličnih snobovskih vještina, ali bila je nužna određena vrsta senzibiliteta koju baš ne posjeduje svatko. 
 
Riječ je o tome da ovo, generalno govoreći, nije lijepa glazba. Kvrgava je, previše intenzivna, zakučasta, nagla, mučna i gotovo uvredljivo nepromišljena. Kada se u takvoj konstelaciji zadesi neki lijepi trenutak on je ljepši od lijepoga, on je zaista lijep i vjerujem da je to ono što privlači.
 
Na njihovom drugom i posljednjem albumu In the Aeroplane Over the Sea takvih trenutaka ima toliko mnogo da bi manje pažljiv slušatelj čak bio u stanju pomisliti da se ipak radi o lijepoj glazbi, ali na svaki lijep stiže barem pet teških i mučnih, za triježnjenje. 
 
Takav obrazac slijedi i naslovna pjesma s albuma, himna indie klinaca svih generacija, pjesma čiji se stihovi znaju napamet, čiji se stihovi sanjaju i tetoviraju na uobičajene i manje uobičajene dijelove tijela.



Album je nastao nakon Mangumovog čitanja i oduševljenja Dnevnikom Anne Frank i tu se glazbenim sredstvima progovara o nacizmu, holokaustu, dobru i zlu, strahu, životu, smrti i ostalim općim ljudskim temama primjerenijim ozbiljnim filozofskim esejima nego spaljenim hipersenzibilnim glazbenicima. No, ubaciti te teme u pjesmu i učiniti to mudro, elegantno i nepretenciozno može na razmišljanje potaknuti mnoge koji su previše lijeni za druženje s Hannom Arendt.
 
U ovoj pjesmi nema stranputica, ona počinje izravno i pomalo agresivno u svojoj žudnji da se ispjeva, riff na akustičnoj gitari je nervozan i odrješit, ali istovremeno mu nekako uspijeva biti nježnim.
 
What a beautiful face 
I have found in this place
That is circling all round the sun
What a beautiful dream
That could flash on the screen
In a blink of an eye and be gone from me
 
Osjećaj prolaznosti i činjenica da je sve oko nas krhko i nestabilno osnovni je motiv ove pjesme, motiv posuđen iz Dnevnika Anne Frank i, slično kao i u njezinim zapisima, osvježen stidljivim proplamsajima optimizma, jednako tako nepostojanog.
 
Kako Mangum, za razliku od Anne Frank, ipak nije živio u izolaciji i svakodnevnom strahu za vlastiti život, on je njezino iskustvo pokušao transponirati u one uobičajene životne dvojbe koje mogu biti jednako teške, ali sigurno nisu toliko dramatične. Ono u čemu se najbolje vidi njegova istinska pjesnička i glazbenička umješnost jest snaga kojom njegovi stihovi prizivaju Annin duh, ali i govore o njemu samome, govore o svim ljudima. 
 
To je neka vrsta čarolije, kroz simbole prepričati jednu poznatu priču i pritom joj ništa ne oduzeti nego njezinu snagu još i pojačati, a istovremeno je učiniti univerzalnom, lišenom okolnosti, općeljudskom.
 
There are lights in the clouds
Anna's ghost all around 
Hear her voice as it's rolling and ringing through me
Soft and sweet
 
Pomalo je jezivo što u ovoj pjesmi Annin duh nije tek metafora, on se ovdje zaista pojavljuje i možemo ga osjetiti, zavija kroz čudne puhače instrumente koji čine slojevitu scenografiju bazičnoj gitarskoj melodiji. Čujemo ga kroz Mangumove riječi koje na momente zvuče kao propovijed, a u drugom trenutku kao sasvim intimna ispovijed. 
 
U zadnjem stihu pjesme dolazi do katarze koja to nije. Narator se kanda pribere, iscrpljen od svega što ga je potresalo u tih kratkih, a opet tako nemoguće dugih tri minute i dvadeset i dvije sekunde, i onda ispali to divno i prokleto:
 
And when we meet on a cloud
I'll be laughing out loud
I'll be laughing with everyone I see
Can't believe how strange it is to be anything at all
 
Ovi su stihovi optimistično slavljenje života, a čak i najskeptičnijem ateistu slika sa smijanjem u oblacima može izmamiti barem osmijeh, ako ga već neće preobratiti i natjerati da pohrli u crkvu. No ovo je zapravo lažni optimizam, onaj isti koji je našim bakama i djedovima pomagao da pregrme životne nedaće, siromaštvo, ratove, bolesti i glad. To mora biti tako, tješili su se, jer ih ionako na kraju čekaju dveri nebeske.
 
Ta je utjeha o životu poslije života bilo jedino za što su se mogli uhvatiti, baš kao i Anna Frank, baš kao i svi oni koji prolaze strahote bilo koje vrste. Svima ostalima, onima koje je život za sada poštedio, upućen je zadnji stih koji osvještava i budi. Da, čudno je postojati, ali nije da baš imamo nešto povrh toga. Išta povrh toga.
 
Andrija Škare
foto: Vcarceler
POVRATAK NA VRH STRANICE