Četvrtak
13.11.2014.

Tigar iz devete umjetnosti




Extra_large_9736513440_bd6ae0ef65_z
A+ A-
Stripovi su mi važni. S književnošću i glazbom čine sveto trojstvo umjetnosti koje konzumiram na dnevnoj bazi, koje me izgrađuju i zabavljaju, od kojih učim i uz koje se smijem. Ili plačem. Možda bi bilo prirodno da su me stripovi vodili do knjiga, ali to nije bio slučaj. Upijao sam ih istovremeno, iz svakog izvora crpio ono što mi je trebalo. I danas mirno koegzistiraju na mojoj polici u savršenoj simbiozi. Teme im se isprepliću, nadopunjavaju se; surađuju, a ne natječu se.
 
Još uvijek se ponegdje stripovi smatraju nedoraslom i infantilnom zabavom, ali taj je stav toliko promašen i ignorantski da bi sporenje s njim bilo čisto rasipanje energije. Ne želim braniti strip jer mislim da to vrlo dobro čini sam – svakome tko pročita makar jednu stranicu nekog dobrog stripa potpuno je jasno o kakvoj je tu veličanstvenoj umjetnosti riječ, ali želim ga hvaliti i uzvisiti kako bi njegovu ljepotu i čar pokušao približiti onima koji još uvijek nisu bili dovoljno sretni da se za nju zakače. 
 
Ne utvaram si da imam neki utjecaj i da mogu mijenjati ljude i njihove čitalačke ili ne-čitalačke navike, ali znam koliko sam puta poslušao neki bend zato što mi je netko zažareno govorio o njemu ili pročitao knjigu koja je promijenila nečiji svijet pa se nadam da će i moje veličanje stripa potaknuti barem jednu osobu da se zaljubi u kvadratiće, linije i riječi.
 
Strip je blizak književnosti, njezin je mlađi brat, ali on može nešto što književnost ne može – strip je mnogo više od slike pridružene riječima, on je zajedničko djelovanje tih dvaju faktora. Za neke je teme prikladniji od književnosti, a druge se nikako osim stripom ne bi mogle izraziti. Sjetimo se samo legendarnog Mausa koji je osvojio i Pulitzerovu nagradu ili nenadmašne Svagdanje borbe, to su priče koje bi se možda i mogle obraditi u nekom drugom mediju, ali ne bi bile ni upola toliko snažne. 
 
Ili se sjetimo Calvina i Hobbesa. Pokušajte zamisliti film ili knjigu o dječaku i njegovom plišanom tigru koji oživljava kada drugih ljudi nema u blizini. Tko bi to gledao? Nitko. Ili barem nitko normalan. A u stripu funkcionira savršeno, bez mane.
 
Baš se na Calvina i Hobbesa referira pjesma 'My Tiger, My Heart' britanskog twee dvojca The Boy Least Likely To. Twee je inače, uvjetno rečeno, jedan od podžanrova indie popa, a karakteriziraju ga slatkastost, naivnost i nevinost, slavljenje djetinjatosti i skrivanje u nezrelosti od okrutnog svijeta odraslih. Kao i sve ostalo, i twee pop je sjajan kada je proživljen, kada je iskren, a kada je samo imidž i furka, onda može biti posebno odvratan. Srećom, The Boy Least Likely To pripadaju u ovu prvu kategoriju. Ili su barem u nju pripadali na svom prvom albumu na kojemu se sakrila ova pjesma.
 
Sakrila, kažem, jer se smjestila na pretposljednjem mjestu, kada je album već skoro gotov. Tiha i nenametljiva, sa zvukovima dječjeg igrališta u pozadini, meni je ona vrhunac inače odlične kolekcije pjesama.


 
Već na početku je jasno da narator evocira Calvina i Hobbesa.
 
As sweet as a plum 
And lovely as dawn 
Rolling its tongue over its gums 
My tiger and me 
As happy as could be 
 
Kako se pjesma razvija, tako postaje sve očitije da je slavni strip poslužio kao uzor, ali ovo nije tek puki hommage iako ne bih imao ništa protiv ni da jest jer je riječ o sjajnom stripu koji zaslužuje ovako nježne i dirljive posvete, pjesme koja mrežom za leptire hvata ono neuhvatljivo; pjesme koja kao da je iscurila direktno sa stranica stripa, koja dijeli isti sentiment, prenosi istu emociju i čak dolazi blizu njegovom gorkastom humoru.
 
Nije samo posveta jer je ovo i pjesma o prijateljstvu i odrastanju isto kao što je Calvin i Hobbes strip o prijateljstvu i odrastanju. I u ovoj pjesmi je, baš kao i u stripu, djetinjstvo idealizirano, obojano šarenim bojama, a svijet odraslih se pretapa u dvije osnovne ne-boje, crnu i bijelu.
 
My tiger my heart 
We're growing apart 
We're trying to be friends 
But it's hard sometimes 
To be friends with something 
That eats butterflies 
And pencil sharpeners 
 
Melankolija proizlazi iz spoznaje o neumitnosti, iz činjenice da će djetinjstvo svakako završiti i da ono što će mu slijediti ni u kojem slučaju neće biti toliko vedro i opušteno. Za takvu je pomisao, paradoksalno, sposoban samo netko tko je djetinjstvo već ostavio iza sebe jer djecu baš nimalo ne brine to što će odrasti. 
 
Iako ne mora nužno biti infantilan, strip ipak ima miris djetinjstva, podsjeća na dane kada su nam govorili da je bolje da se primimo 'prave' knjige i kada ni mi ni oni koji su nas tako upozoravali nismo znali da je on deveta umjetnost, na dane kada nam je predstavljao samo još jedan svijet koji treba otkriti. 
 
Možda je i ta njegova karakteristika jedan od momenata koji mi ga čine privlačnim. Bez obzira na to o koliko ozbiljnim temama govorio i kako bio mučan ili potresan, strip uvijek kao da, barem sitnim djelićem, drži odmak od stvarnosti, kao da govori da je sve to igra i da se ne bi trebalo ozbiljno shvaćati.
 
Slično funkcionira i ova pjesma. Iako govori o tuzi odrastanja i sazrijevanja, ona to govori na gotovo bezobrazno djetinjast način i zato se može učiniti da ipak nije u pitanju velika tragedija. 
 
Iako jest, svi to znamo.

Andrija Škare
foto: Sean Davis
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.