Četvrtak
29.10.2015.

Tužni Hemingway




Extra_large_hemingway
Foto: Matteo Pieroni (Flickr)
A+ A-
Knjige, glazba i filmovi utječu na nas često i više nego što smo toga svjesni. Ono što smatramo benignom zabavom i razbibrigom počne nas određivati, podmuklo nam se uvlači u podsvijest i postaje dio nas, gradi nas ili razara. 
 
Gotovo svatko ima pjesmu koju veže za neki poseban trenutak u životu: pjesmu za prekid ljubavne veze, pjesmu koju sluša za svaki rođendan, pjesmu koja ga tješi kada mu je iznimno teško. S pjesmama je lako jer kratko traju i djeluju odmah, obarač emocija je trznut već prvim taktovima pa nas lako preplavi željeno raspoloženje, ali neki imaju i filmove i knjige kojima se vraćaju u određenim momentima u životu.
 
Mnogi, na primjer, pamte pjesmu uz koju su se prvi puta poljubili, to je već gotovo opće mjesto, pa svaki put kada je čuju proživljavaju ono što su proživljavali onomad, kao mladi, ustrašeni, nesigurni i beskrajno romantični. Preveliki broj ponavljanja može uništiti sjećanje, izlizati ga i pretvoriti pjesmu u hladnu kombinaciju melodije i ritma koja je nekada nešto značila, ali određeni period apstinencije u pravilu rješava problem i vraća stari sjaj.
 
Knjiga će teže izgubiti na važnosti unutar osobnog svemira, treba uložiti neko vrijeme da se pročita i nećete istu knjigu baš čitati više puta godišnje, ako baš niste malo ćaknuti. Možda nas baš zato neke knjige i neki autori mogu obuzeti jednako kao i pjesme ili čak i više od njih. Kada čitamo nešto što nas se strašno doima, kao da živimo dva paralelna života: onaj obični, svakodnevni, u kojemu idemo na posao, ručamo i večeramo, družimo se s prijateljima, održavamo osobnu higijenu i idemo na spavanje, i onaj drugi, često zanimljiviji, u kojemu živimo s likovima iz knjige, onaj u kojemu njihovi životi postaju jednako važni kao naš. 
 
Nema baš mnogo pisaca koji mogu postići to da njihova knjiga postane stvarnija od stvarnosti, ali Hemingway svakako jest jedan od njih, u to nema sumnje. Veliki gospodin Ernest, ratnik i pustolov, klasik pisane riječi, Nobelovac, jedan je od autora u čija se djela lako zaljubiti. Njegove precizne rečenice i jednostavan stil kojim se s malo riječi postiže veliki učinak vječni su mamac za svakog ljubitelja pisane riječi. 
 
Na mamac se ulovio i američki glazbenik i likovni umjetnik Jacob Borshard koji je svoju ljubavnu pop numeru okrstio imenom slavnog pisca. Riječ je o nježnoj i samozatajnoj pjesmi, malom lo-fi dragulju u kojemu nema ničega osim razmjerno jednostavne melodije na ukuleleu i uvjerljivog pjevanja koje je često gotovo više recitiranje no pjevanje, i koje je načeto nekom blagom prehladom što mu daje dodatni šarm.


 
Jacob pjeva o izvjesnoj djevojci i o tome kako mu nedostaje, ali pjeva i o tome kako stvari i emocije s vremenom blijede, kako se izlizuju baš kao ona draga pjesma koja nam mnogo znači. Pritom je nježan, nenametljivo duhovit i istinski dirljiv, istovremeno romantičan i prizemljen i tjera nas da mu povjerujemo baš svaku riječ. Način na koji je to odsvirano i otpjevano ne dopušta mogućnost da je riječ o fikciji, samo istina.
 
I zato mu vjerujemo kada kaže da je slika koja mu je ostala od te djevojke ona u kojoj na police slaže baš Hemingwayeve knjige.
 
I’m waiting, and waiting,
You’re fading away.
I still see, you at work,
Shelving books by Ernest Hemingway.
 
Mene je odmah zainteresiralo je li ta djevojka knjižničarka ili radi kao ispomoć u nekoj velikoj knjižari, muči se sa strogim šefom, ignorantskim mušterijama i besmisleno malom plaćom, ali to ustvari nije važno. Ono što jest važno je da djevojka njega podsjeća na Hemingwaya i da ga Hemingway podsjeća na nju, to je razlog zbog čega je ova pjesma naslovljena tako kako je naslovljena i zašto pjeva o tome o čemu pjeva.
 
Svaki put kada slušam ovu pjesmu pada mi na pamet ono što se nekad naziva najkraćom kratkom pričom na svijetu, pričom koja ima samo šest riječi, a koju se najčešće pripisuje upravo Hemingwayu. Njegovo autorstvo nikada nije potvrđeno, ali mene ne bi iznenadilo da je istinit onaj urbani mit koji kaže da je Hemigway kolegama piscima na večeri ponudio okladu da može napisati priču od samo šest riječi. Kada je novac bio na sredini stola, on je uzeo salvetu i na nju napisao – For sale: baby shoes, never worn.
 
Mnogo je više riječi u ovoj pjesmi Jacoba Borsharda i njezin kraj nije ni izdaleka toliko potresan, ali ja sam svejedno čitavo vrijeme razmišljao o tim dječjim cipelicama. Ne znam koliko je to zbog same pjesme, a koliko zbog toga što mi svaki put kada se spomene Hemingway padaju na um te cipelice i njihova tužna sudbina. Slušajući pjesmu u tom ključu učinilo mi se da je i ona nekako utkana među ove naoko lepršave i duhovite stihove o nesretnoj ljubavi i sjećanju koje će neminovno izblijedjeti.
 
Možda umišljam, možda je to samo zato što sam zatrovan knjigama i glazbom i zato što mi čitanje toliko mnogo znači da me čak i priče od svega šest riječi proganjaju i ne daju mi spavati, ali svejedno, potrebno je tako malo da se razigrana melodija pretvori u tužbalicu i da ono što smo smatrali osunčanom pop pjesmom odjednom vidimo kao tmurnu i sivu naricaljku. Dovoljno je tek šest riječi, pravih i pomno odabranih, i slika će se promijeniti, a šarmer s ukuleleom će postati patnik bez premca. 
 
Treba zato ovu pjesmu poslušati mnogo puta, treba je slušati previše, tako da se izliže i da se s nje oljušte slojevi značenja i da ostane samo naslov, da ostane samo Ernest Hemingway.
POVRATAK NA VRH STRANICE