Četvrtak
08.06.2017.

'Sloboda postaje moguća kada je nužna'




Extra_large_11113040_834952349921773_2837031208506956444_o
Foto: Prvi prozak na vrhu jezika / Facebook
A+ A-
Nakon zbirke Meta(k)morfoze, za koju je osvojio nagradu Na vrh jezika, Alen Brlek na festivalu Prvi prozak na vrhu jezika predstavlja i svoju drugu knjigu Pratišina (izd. beogradsko Kontrast Izdavaštvo). Iako tvrdi da se njegova poezija lakše čita očima nego naglas, upustio se u projekt Zaron Darka Šeparovića i Emila Andreisa u kojem se poezija interpretira uz improvizaciju na klavijaturama. 
 
***
 
Što se za vas promijenilo otkako ste prije dvije godine dobili nagradu Na vrh jezika? Imaju li mladi pisci koje ste upoznali inicijativu i volju za organiziranje kulturnih događanja i međusobnu podršku? 
 
Promijenilo se mnogo i ništa, ovisno s koje pozicije gledam na to. S jedne je strane to što pišem naišlo na podršku i priznanje kakvima se nisam nadao, i omogućilo mi gradove i ljude kojima se nisam nadao. A kada se suočavamo s novim gradovima i ljudima, neizbježno je rasti, misaono i duhovno, što je bogatstvo kakvome stremim prije svega. 
 
S druge strane, postoji ta egzistencijalna pozicija kada ste u mogućnosti raditi ono što volite, ali to ne donosi materijalnu sigurnost pa ste torn kao Natalie Imbruglia. Jer, vrijednost nije naplativa. Kako bilo, kada je to nekoga zaustavilo da piše… ili da inicira i organizira kulturna događanja?! Čini mi se da među mladima taj pristup prevladava i da je to novi trenutak koji već sada ima efekta, a kasniji će efekt biti umnožen. 
 
Za vašu poeziju karakteristično je da istražujete granice slobode, čak ste cijelu zbirku posvetili zidarima slobode. Napominjete da su za takva istraživanja potrebne hrabrost i iskrenost. Sloboda, iskrenost, hrabrost, razvoj – jesu li to putokazi koje bi svatko u sebi trebao sam prepoznati? Kakvu ulogu može pritom odigrati poezija?
 
Možda nije toliko potrebna hrabrost u samom istraživanju koliko u prihvaćanju rezultata istraživanja i iskrenog (iz)nošenja onoga što ta sloboda jest. Ne mislim da je iskreno moguće ako nije izvorno, dakle ako to sami ne prepoznamo. To bi bilo kao da nam netko kaže da imamo kamenčić u cipeli. Nećemo se izuti i izvaditi ga dok ga samo ne osjetimo.

Učiti i preuzimati možemo, u suštini samo to i radimo, ali taj trenutak kada sloboda postane nužna za samo biće koje jesmo, kada osjetimo ugroženost u sudaru sa svijetom, što god za koga ona bila, sloboda postaje zaista moguća. Poezija, kao uostalom i sve drugo, može imati ulogu sredstva da osjetimo kamenčić. 
 
Ako je poezija umijeće formuliranja emocija, koliko nam hrvatski jezik danas omogućuje autentičnih emocija, slobode, iskrenosti, hrabrosti i razvoja? Gdje su ograničenja koja nam materinji jezik postavlja? Je li dovoljno naučiti strani jezik da bismo ta ograničenja svladali?
 
Strani nam jezici, njihova funkcioniranja, omogućavaju nove pristupe u vlastiti jezik, ali mislim da prije svega poznavanjem vlastitog jezika i interveniranjem u njega prerastamo ograničenja. Na koncu, upitno je koliko je jedan jezik odvojen od drugog jezika u današnjem svijetu, kad ispod svega napisanog i odaslanog u virtualni svijet ispod sebe ima opciju 'Prevedi'. Jezici doslovno zauzimaju isti piksel. Fascinantno. 
 
Na autentičnost u tom smislu gledam ovako – sve kada bi i nas deset reklo istu rečenicu, ona je svaki put autentična, jer riječi unutar nje za svakoga od nas nose drugačije pakete značenje, manje i veće varijacije. Emotivno je to uvijek autentično. Na ostalim razinama vjerojatno ne toliko, na njima se češće događaju preuzimanja. 
 
S Darkom Šeparovićem i Emilom Andreisom sudjelujete u projektu Zaron, eksperimentu u kojem se poezija čita uz glazbenu improvizaciju. Kako vaša poezija funkcionira uz glazbu, budući da je, kako sami kažete, više prilagođena čitanju okom nego naglas?
 
Pjesme o kojima sam tada govorio su iz zbirke Meta(k)morfoze, i još uvijek mislim da ih je zahvalnije čitati sam, u sebi. Pjesme koje su odabrane za Zaron iz nove su zbirke Pratišina i sasvim dobro funkcioniraju uz glazbu, barem mojem uhu. Uopće, kako se sve posložilo sa Zaronom, kakav su dijalog uspostavile Darkove i moje pjesme, koliko je Emil uspostavio dijalog s tim pjesmama kroz svoje improvizacije zvukom, meni je začuđujuće i znači mi mnogo.

***

Tekst je objavljen u suradnji s udrugom Kultipraktik koja organizira festival Prvi prozak na vrhu jezika koji se odvija od 7. do 9. lipnja u caffeu U dvorištu.
POVRATAK NA VRH STRANICE