Petak
18.05.2018.

'Portugalci su morali prebrzo odrasti'




Extra_large_machado_2
David Machado (Foto: Zagreb Book Festival)
A+ A-
Uoči Zagreb Book Festivala razgovarali smo s Davidom Machadom, nagrađivanim portugalskim piscem, autorom romana Prosječni indeks sreće (Naklada Ljevak, 2017.)

***

Bio si ekonomist, sada si pisac. Naslov tvog posljednjeg romana Prosječni indeks sreće preuzet je iz ekonomskog jezika. Zašto si odlučio koristiti ekonomske kategorije u književnom tekstu? Kako se one mijenjaju kada prelaze iz jednog diskursa u drugi?
 
Kad sam počeo pisati roman, htio sam nekako promisliti temu sreće, ali nikad to nisam htio učiniti iz ekonomske perspektive. Međutim, dok sam istraživao za roman, naišao sam na prosječni indeks sreće, statistički podatak koji postoji za skoro svaku zemlju na svijetu. Htio sam ga iskoristiti i pristupiti mu iz pozicije književnosti. U romanu se prvo pojavljuje u jednom dijalogu. Kasnije sam po vrijednostima indeksa naslovio poglavlja, a na kraju je ušao i u naslov romana. 
 
Književnost ima sposobnost obuhvatiti sve, čak i nešto tako svjetovno i egzaktno poput ekonomije. To je zato što književnost živi od načina na koji ljudi promatraju svijet i život, a ljudsko je promatranje uvijek subjektivno. Za Daniela, glavnog lika romana, prosječni indeks sreće nije ekonomski indikator, nego oruđe kojim pokušava misliti o svom životu i o svijetu koji ga okružuje .
        
Prosječni indeks sreće tematizira Portugal u vrijeme ekonomske krize, ali i subjekta u vrijeme krize općenito. Na jednom mjestu pišeš da je protagonist Daniel hodao po trgovinama i pravio se da kupuje kako bi se činio normalnim. Kako kriza mijenja kategorije normalnosti i sreće?
 
Kako netko kaže u romanu, trebamo ružne trenutke da bismo znali cijeniti dobre. Nitko zapravo ne razmišlja o sreći dok je sretan. Tek u vremenu krize nalazimo razloge za promišljanje onoga što želimo u životu. S druge strane, istina je da je dobar dio našeg osjećaja zadovoljstva i sreće vezan uz doživljaj normalnog. Primjerice, rutina i osjećaj pripadnosti ključni su da bi se neka osoba osjećala normalno, da bi stvorila identitet, a kriza to onemogućuje . 
 
Roman obrađuje više generacija pogođenih krizom. Pišeš brzo, priča je dinamična i turobna, ali ostavljaš prostora optimizmu. Pišeš realistično, ali su ti mnogi likovi kafkijanski spleteni nesretnim okolnostima . Koji su autori i koja djela utjecali na tvoj način pisanja?
 
Na početku, kada sam počeo pisati, moje su književne reference prvenstveno bili južnoamerički autori poput Garcíje Marqueza i Vargasa Llose. Zadnjih sam se godina posvetio suvremenih anglosaksonskim piscima, posebice mlađima, koji svijet promatraju istovremeno realistično i poetično. Jako me zanima ta ravnoteža između stvarnosti i književnosti. 
 
O aktualnoj političkoj temi odlučio si napisati književno djelo. Na tom tragu, što misliš o takozvanoj angažiranoj književnosti?
 
Književnost, i umjetnost općenito, ne bi trebala biti sredstvo kojim se prenosi politička ili neka druga, određena poruka. Meni književnost služi (bilo kao piscu, bilo kao čitatelju) da mislim o svijetu, o životu, o sebi samom. Kad pišem, pokušavam pronaći pitanja o kojima nisam prije mislio i za koja ću morati tražiti odgovore. To je jedinstven proces refleksije neusporediv s ičim drugim. Ograničenje koje nameće kompromis s određenom porukom onemogućava toj refleksiji slobodu da se kreće onako kako to nalaže logika teksta. 
 
Čest je slučaj u, primjerice, dječjoj književnosti da autor osjeća potrebu ubaciti kakvu moralnu pouku u pripovijest. Posljedično, taj tekst ima samo jedno moguće čitanje i tada, po mom mišljenju, to više nije književni tekst. Književni tekst uvijek omogućuje mnoga čitanja, ponekad čak i oprečna. 
 
Danas su gotovo svi aspekti života podložni parametrima korisnosti i učinkovitosti. Kako književnost može pružiti otpor tom stavu?
 
Istina je da se danas sve mjeri i kvantificira. Međutim, ljudsko je biće i dalje nepromišljeno, nesavršeno i puno kontradikcija. Svatko je jedinstven, a raznolikost mišljenja i načina života je beskonačna. Priroda stvari i priroda ljudi će uvijek biti ista. Svaki put kad se nađemo u vrtlogu pragmatizma i kapitalizma, književnost će biti sve važnija. 
 
U romanu spominješ i prošlost Portugala, točnije diktaturu Antónia de Oliveire Salazara (1933. - 1974.) Osjećaju li se i dalje posljedice diktature i izolacije? 
 
U vrijeme diktature jako nas je unazadio nedostatak ulaganja u kulturu i obrazovanje. Dogodila se velika regresija, pogotovo u području umjetnosti i kulture, i taj će pad biti teško nadoknaditi. Ove se godine obilježava 40. godišnjica pada diktature. Unatoč svim uspjesima što ih je zemlja postigla, Portugalcima i dalje nedostaju navike čitanja, posjećivanja muzeja, kazališta... Osim toga, nakon pada diktature dogodilo se veliko otvaranje zemlje kapitalizmu i konzumerizmu. Iz krajnosti smo otišli u krajnost i bili smo prisiljeni prebrzo odrasti. Kao što Daniel tvrdi u romanu, mislim da nismo bili spremni na tu promjenu.
 
Portugal je zadnja velika kolonijalna sila, njegove afričke kolonije proglasile su neovisnost tek 1975. Kakav je odnos Portugalaca spram neuralgičnih trenutaka povijesti poput kolonijalne prošlosti i rata u Angoli? 
 
Portugalci su jako ponosni na slavne dane prošlosti, a još smo i relativno nedavno bili u situaciji koja nas je podsjećala na nekadašnju povijesnu veličinu, osobito onu koja se tiče kolonijalizma. Mislim da smo sve to tek nedavno počeli kritički promatrati, no i dalje smo daleko od toga da možemo iskreno preispitati našu povijesnu ulogu. 
 
Neki kulturološki pojmovi o Portugalu uglavnom su nam poznati, poput fada i saudadea, koji uz Portugal vežu nostalgiju i melankoliju. Primjerice, španjolski pisac Miguel de Unamuno svojevremeno je nazvao Portugalce "samoubilačkim narodom". Koliko je saudade i dalje obilježje portugalskog mentaliteta? Ili su ti koncepti samo stereotipi?
 
To sivilo i pesimizam razvijali su se u posljednih 150 godina, prvo zbog siromaštva koje je pogodilo velik dio stanovništva, a kasnije i zbog klime represije i straha u vrijeme diktature. Čini mi se da danas nije tako. Portugalci imaju nevjerojatnu sposobnost da prihvate okolnosti, čak i najteže, da se prilagode situaciji. To se može smatrati rezignacijom, ali ja u tome vidim lijepu nadu za budućnost, neku instinktivnu vjeru u ideju da će kriza proći i da uvijek vrijedi živjeti.
 
Za kraj, vratimo se još jednom na odnos krize i književnosti. Portugalski je velik jezik, govori ga više od 200 milijuna ljudi diljem svijeta. Kako je biti pisac trećeg europskog jezika po broju govornika u svijetu, tržišno i kulturološki? 
 
Broj govornika portugalskog zapravo stvara iluziju, bar na razini književnog tržišta. Zemlje portugalskog jezičnog izraza su razjedinjene, kulturna i ine stvarnosti su vrlo različite, ne postoji nikakav zajednički izdavački sustav. Zemlja koja nam je kulturološki najbliža je Brazil, ali iz nekog meni nepoznatog razloga čitamo jako malo brazilskih autora i oni slabo čitaju Portugalce. S afričkim zemljama i Timorom situacija je još kompleksnija. U tim je zemljama i dalje velik broj nepismenih, kupovna moć je mala, a književno polje prekarno. Stoga oni ne objavljuju autore iz drugih zemalja portugalskog govornog područja i ne uvoze knjige iz Portugala i Brazila jer su jednostavno preskupe. Bilo bi odlično kada bismo imali tako veliko tržište, ali ga nažalost nemamo. 
 
Jesu li ti kao piscu i čitatelju bliske druge književnosti portugalskog izraza? Poznaješ li, primjerice, djela Agualuse ili Ondjakija
 
Trudim se, naravno, upoznati s tim autorima. Unatoč spomenutoj situaciji, postoje neki autori – prvenstveno brazilski, angolski i mozambički – koji su objavljivani u Portugalu. Kada idem u te zemlje, uvijek mnogo čitam. Agualusa i Ondjaki su iznimke jer su angolski pisci koji su dosta uspješni u Portugalu. 
 
Meni je osobito važno otkriti nove načine na kojima mogu raditi na svom jeziku, nove načine da ga koristim. Europski portugalski je dosta formalan i mislim da to škodi književnom tekstu. Stoga mi čitanje spomenutih autora često predstavlja svojevrsno olakšanje jer mi daju uvid u živost i raznolikost portugalskog jezika.
POVRATAK NA VRH STRANICE
Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića.