Četvrtak
21.11.2013.

Intervju: Adam Johnson




Extra_large_adam_johnson
A+ A-

Američki pisac Adam Johnson jedan je od rijetkih Amerikanaca koji su imali priliku posjetiti Sjevernu Koreju. Iz njegovog posjeta toj zemlji proizašao je roman Sin gospodara siročadi, koji je dobio sjajne kritike a autoru donio Pulitzera. S Adamom Johnsonom razgovarali smo na Interliberu gdje je promovirao roman i održao predavanje o svom iskustvu u Sjevernoj Koreji. 

***

Stanje u Sjevernoj Koreji je takvo da kad odgovarate na pitanja o svojoj knjizi, većinom to morate raditi iz aspekta znalca, osobe koja je bila na mjestu na kojem drugi nisu bili. Smeta li vas činjenica da sam roman na taj način ponekad pada u drugi plan?

To je jednostavno tako. Sjeverna Koreja zaista je drugi svijet. Sve je drukčije. I sam pogled na nebo, nešto što bi po uzrečici trebalo biti svugdje isto, drugačiji je. Na nebu nikad nećete vidjeti avione. Ljudi koje susrećete na ulici kao da ne susreću vas. Nitko vas ne gleda. Stoga je sasvim razumljivo da moram odgovarati na pitanja poput putopisca iako sam napisao roman.

Naglašavate upravo činjenicu da nije bilo susreta između vas i građana Sjeverne Koreje.

Da, ljudi gledaju ispred sebe i niste uopće svjesni vide li vas zaista. Isprogramirani su da vas ne vide. Zakonom je zabranjeno komunicirati sa strancima. No, siguran sam da su svjesni da je stranac ispred njih, ali jednostavno znaju da ne smiju gledati. Indoktrinacija ide toliko daleko da je sadržana već u usmjeravanju pokreta tijela, u pogledima ljudi. Mene je teško ne vidjeti, čovjek sam od gotovo dva metra, no tamo sam bio praktički nevidljiv. No, nije stvar samo u meni, jer ja sam kao stranac u svakom trenutku bio okružen vladinim službenicima tako da su građani instinktivno osjećali da je bolje da u mom smjeru uopće ne gledaju.

Svi kad otputuju traže razlike između novog mjesta i vlastite domovine, no ovdje gotovo da ne možemo govoriti o razlikama, jer je sve drukčije. Svi rade za vlast, svi su vlast. Naravno, zbog toga čak i kad vidite ljubavni par kako šeće uz rijeku, to vam izgleda izobličeno i naopako, premda je riječ o običnoj sceni iz svakodnevnog života. U Sjevernoj Koreji nema knjiga, nema knjižara, knjižnica i izdavačkih kuća. Nećete naići na osobu koja čita u javnom prijevozu.

Zanimljivo je da vašu knjigu kritičari često uspoređuju s 1984. ili Vrlim novim svijetom, dakle znamenitim distopijskim romanima. Vaš roman, međutim, govori o svakodnevnom životu u totalitarizmu kakav svijet dosad nije vidio.

Totalitarizmi postoje i postojat će, no takvi projekti nisu nikad bili provedeni tako uspješno i samim time toliko stravično kao u Sjevernoj Koreji. Možda je u Sovjetskom Savezu postojalo jednoumlje, proklamirana ideologija i slično, no postojali su i disidenti, postojali su intelektualni kružoci, maleni privatni krugovi u kojima su postojali džepovi slobode. Odatle je i u najgorim trenucima moglo doći do cvjetanja nečeg potpuno suprotnog. Postojali su samizdati, Solženjicin je uspio napisati i prokrijumčariti Arhipelag Gulag. Nažalost, u Sjevernoj Koreji takvo nešto nije moguće, tamo je projekt indoktrinacije dosegnuo takav nivo da je sjećanje potpuno izbrisano, pa ljudi nisu svjesni postojanja Drugog i Drukčijeg. Zato vjerojatno i usporedbe s distopijskim romanima, jer Sjeverna Koreja najbliže je tom utjelovljenju.

Kad govorite o iskustvu Sjeverne Koreje, ona se čini kao nešto potpuno udaljeno od života kojeg poznaje čovjek sa Zapada. Jeste li se suočili s problemom pri pokušaju prenošenja vlastitog iskustva u roman, dakle u nešto što je samo po sebi fikcija, s obzirom da je vaš susret s tom zemljom bio nešto poput suočavanja s fiktivnim?

Istina je da sam pisao o nečemu veoma dalekom od svog vlastitog iskustva. Nisam pisao o nekom liku u Kaliforniji koji predaje književnost, i to je svakako predstavljalo izazov. No smatram da je svako pripovijedanje samo po sebi golem izazov. Ako svaki lik mora biti individualan i ako svaka priča mora biti ispričana organski prema zakonitostima koje proizlaze iz lika, onda svaka priča mora biti potpuno drukčija. Pisac se suočava s improvizacijskom avanturom otkrivanja, što je u ovom slučaju išlo ruku pod ruku s mojim upoznavanjem Sjeverne Koreje. Iako se bavim podučavanjem kreativnog pisanja, smatram da upravo u ovome leže problemi odnosno nemogućnost da se nekoga nauči pisati pripovijedni tekst. Ne možete otkriti nekome formule kreiranja teksta, one moraju biti otkrivane individualno i uvijek iznova.

Koliko onda podučavanje pisanja zapravo ima smisla?

Duboko vjerujem u to da se ljude može podučiti otkrivanju duboke veze s vlastitim pričama, s vlastitim kreativnim izvorom. Također, možete ukazati mladim autorima na univerzalne alate i zakonitosti pisanja koje uvijek vrijede bez obzira na književnu modu ili afinitete.

Proces pisanja otežavalo vam je to što se u Sjevernoj Koreji niste mogli duboko povezati s ljudima, upravo zbog prevladavajućeg straha, a pojedinci i njihovi životi su ono što vas zanima u književnosti. Kako ste našli pripovjedni okvir za roman? 

Sve što mi je trebalo za nastanak knjige su ljudske priče, a do njih nije bilo lako doći. No, zato sam imao prilike razgovarati s ljudima koji su prebjegli iz Sjeverne Koreje i koji su mi otkrili svoje živote. Kombinirajući sve te priče uspio sam naći zajedničku ljudsku nit. Iako je knjiga prilično drukčija od onoga na što smo navikli u pripovijedanju, zapravo mi nije bilo teško pronaći pravi okvir za njihove priče. To su bile priče ljudi koji su traumatizirani, a oni vrlo često fragmentiraju svoje priče, kazuju ih na prvi pogled izvan smisla i reda te se na neki način distanciraju od njih, mijenjaju perspektive, čak i vremena u kojima pripovijedaju.

Iako se roman veoma lako čita, njegova je struktura doista složena, s različitim načinima pripovijedanja, posebice od trenutka glavnog loma, odnosno gubitka slobode protagonista unutar samog nedostatka slobode.

Roman je prilično konvencionalan do odlaska protagonista u gulag, a nakon toga kao da dolazi do eksplozije i tekst se rasprsne i fragmentira na male komadiće. To je ono što je došlo prirodno, što mi se činilo istinitim, barem u odnosu na priče koje sam čuo. Mislim da je to organski posloženo: ljudi žive normalan život a onda se stvari nakon traume raznesu u bezbroj komadića. Čitatelj je taj koji te dijelove sastavlja nanovo, u cjelinu.

Osim ovoga, poslužili ste se još jednom zanimljivošću - dali ste glas vladi, odnosno vlasti, i to u orvelovskom smislu, pomoću glasa iz golemih zvučnika. Taj glas zvučnika ima za cilj stopiti se s mišlju pojedinca odnosno izbrisati granicu između pojedinca i vlade, odnosno Dragog vođe. Kako ste došli do tog koncepta?

Kao prvo, sama ideja propagande oduvijek mi je bila izuzetno zanimljiva. Propaganda je fascinantna. Postojanje jednog uma kojem bi se svi trebali podložiti, jednoga glasa koji govori umjesto sviju i koji zastupa sve potpuno je drukčija ideja od one prema kojoj mi živimo. Naš život ide u drugu krajnost; svi imamo svoje priče, drukčije priče, i nema generalizacije, ili je barem ne bi trebalo biti. To mi je predstavljalo najveći problem, u toj zemlji narativ je potpuno suprotan našem i to više nije samo pitanje ideologije. Počeo sam čitati propagandu, glavne sjevernokorejske novine i glavni web sajt rodong.rep.kp, gdje stavljaju svu svoju propagandu na engleskom, uključujući i blog Kim Jong Una.

S obzirom na činjenicu da vrlo mali broj ljudi ima pristup internetu, i to isključivo elita u glavnome gradu, kome je zapravo namijenjena ova izvankorejska propaganda?

Svima i nikome. Nebitno je tko će to čitati. Stvar je u tome da smo u zapadnom društvu navikli da postoji ciljana publika za sve, bilo da je riječ o kulturi, književnosti, reklamama ili politici. U Sjevernoj Koreji, međutim, stvari su potpuno drukčije. Postoji naoko samo jedan govor, jedna poruka, upućena i siromašnima i eliti. Zato nikad ne znamo što zapravo misle, kome se u biti obraćaju svojim porukama.

S obzirom na razinu indoktrinacije i činjenicu da je Drugo izbrisano, da nema referentnih točaka osim maglovitog saznanja da postoji ponor između društva obilja i sreće Sjeverne Koreje i tmine i jada ostatka svijeta, mislite li da postoji nada u nekakvu promjenu?

To je istina, no usprkos svemu smatram da građani ipak osjećaju duboko u sebi da je sve ono što im se govori i prodaje - laž. Mislim da ipak ne vjeruju da su najbogatija zemlja svijeta s najboljom zdravstvenom zaštitom i najsretnijim ljudima. I zato, bez obzira na sve što je postignuto u uspostavljanju jednoumlja, indoktrinacija ne može nikad dosegnuti takav nivo da mogućnost slobode postane iluzijom. Vjerujem da nada ipak postoji.

Razgovarao Neven Svilar
Foto: www.pulitzer.org

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.