Četvrtak
19.09.2013.

Intervju: Claudio Magris




Extra_large_claudio_magris
A+ A-
Veliki talijanski pisac Claudio Magris jedan je od autora koji se posljednjih dvadesetak godina svake jeseni redovito spominje u svjetskim medijima kao jedan od nekoliko najizglednijih kandidata za Nobelovu nagradu za književnost. S Magrisom, autorom čiji opus sadrži i djela toliko značajna poput Dunava, Mikrokozama ili Naslijepo, razgovarali smo za njegova posjeta Zagrebu, gdje je sudjelovao na Festivalu svjetske književnosti.

***
 
Što mislite o književnim festivalima? Što vama kao književniku znači književni događaj poput ovog, odnosno razgovor s publikom? Je li u pitanju prije svega marketing ili možete izvući nešto vama značajno iz direktne komunikacije s čitateljima? 
I jedno i drugo mi je važno. Ovaj marketinški, promotivni aspekt nikako nije zanemariv, no ipak je mnogo važnija komunikacija s publikom i drugim autorima na festivalima. Često na takvim događajima mnogo toga naučim, pogotovo iz pojedinih pitanja iz publike. Uvijek se dogode nekakva iznenađenja, nekakvi neočekivani i zaista briljantni trenuci koji čovjeku otvore oči. Tokom godina pisac prođe mnogo toga, održi mnogo predstavljanja, mnogo raznoraznih promocija i okruglih stolova. Moram priznati da se čovjek često počne ponavljati, pomalo glumiti samoga sebe. Na koncu autor na određeni način postane predstavnik samoga sebe, svoj tajnik. Ali ipak, svako toliko dogode se velika iznenađenja koja možemo nazvati i lekcijama. Recimo, netko vam postavi naizgled jednostavno pitanje koje vas toliko iznenadi i koje može biti velik poticaj. Neka vas pitanja stavljaju pred probleme koje niste riješili, a ponekad su tu i pitanja koja si nikad niste postavili, a nakon što ih čujete artikulirane, shvatite da ste si ih morali postaviti. Ima tu svega i svačega, dakako, no to je život, život u malom, život kao mješavina gluposti i veličanstvenih stvari. Evo primjera. Bio sam u Xianu, gradu vojske od terakote, na predstavljanju Mikrokozama i jedna djevojka, veoma mlada, s druge godine književnosti, pitala me nevjerojatno pitanje: Što se gubi pišući? To me pitanje jako iznenadilo. Nisam znao dati pravi odgovor i kasnije sam mnogo o tome razmišljao.
 
Spomenuli ste kako se autor u različitim situacijama, ne nužno samo socijalnim, često ponavlja. Pišete već godinama i nakon ogromnih romana poput Dunava ili Mikrokozama osjećate li bojazan od ponavljanja? Postoji li konkretan strah da postanete sam svoj epigon?
To je vrlo važno pitanje. Mehanizam ponavljanja je ključan. Recimo, i u intervjuima vrijedi isto što sam prije spomenuo. Naime, vi ćete ponoviti neke stvari koje sam možda već ranije negdje rekao, možda baš i u nekom intervjuu, ili ih je netko drugi rekao na isti način. No, usprkos tom ponavljanju, ili možda upravo iz tog ponavljanja, istodobno se rađa i nešto posve novo, događa se i pravi susret s novim. Potpuno isto vrijedi i za pisanje, za nastanak novoga u pisanju. Što se tiče pisanja, postoji opasnost od mijenjanja stila, koji se ponekad mijenja, no kojeg ne mijenjamo po potrebi kao što mijenjamo kravatu. 
 
Vrlo vam je važan taj ambigvitet ponavljanja. Ono postaje ključno i prevažno u svojoj dvostrukoj funkciji – kao opasnost i kao nužnost? 
Točno, ono jest nužno, ali i opasno. Ponavljanje, pogotovo ako nije svjesno, vodi u opasnost od nastanka manire. A ja to osjećam vrlo snažno. Imao sam dvije takve krize, velike i za mene prijelomne.
 
Recimo, nakon što sam napisao Dunav, u kojeg sam manje-više stavio cijeloga sebe, cijeli svoj život do trenutka kad sam ga počeo pisati, nisam imao dojam da sam rekao sve. Iako sam rekao sve ono što sam tad imao za reći, osjećao sam da se u Dunavu nalaze neke stvari koje zapravo nisam zbiljski izrekao. Dvije knjige poslije, pitao sam se trebam li ipak prestati pisati. Nakon knjige Izložba mislio sam da ću prestati pisati, da moram napraviti veliki zaokret. No, onda sam napisao Naslijepo. Ne mogu niti želim govoriti o vrijednosti te knjige, no mogu reći o njezinoj vrijednosti za mene, jer za mene je to bila velika avantura i nešto posve novo. Ipak, svako djelo i završetak pisanja nosi sa sobom cijeli niz novih pitanja.
 
Autor nalazi utočište u pisanju, ali to utočište je istovremeno i veoma opasno mjesto. Koliko takvi veliki intelektualni zahvati i konzekventne krize iscrpe autora?
Činjenica je da zapadam u krize kao pisac. Zapravo, trenutno ne znam što ću i na čemu sam kao pisac. U ovom trenutku stvarno ne znam, ne znam što pišem i ne znam u kojoj sam fazi. No, mislim da imam mnogo otvorenih putova, ali nisam još našao onaj pravi. No, kad govorimo o krizi pisca, ono što je najvažnije jest spremnost. Autor će sigurno znati za osjećaj, koji nije nimalo lažan, da je ono malo što je mogao reći o svijetu u kojem živi već rekao i da je njegova kreativnost došla kraju. Kao književnik i kao čovjek moram biti pripravan na to u svakom trenutku. Jer on se može dogoditi i on će sigurno doći, trenutak u kojem se dolazi do kraja puta, no na to ne treba gledati kao na veliku tragediju.
 
René Clair je rekao nešto prekrasno. Lakonski i bez sujete i prevelike tragedije je kazao: "Mislim da sam napravio važne umjetničke filmove u prošlosti, ali znam da je vrijeme moje umjetnosti završeno. Znam da sam to radio kao dobar zanatlija i umjetnik, no to je sad iza mene." To je za mene pravi šah-mat i pobjeda nad taštinom.
 
Spomenuli ste važnost romana Naslijepo u kojem je povijest uspoređena s admiralom Nelsonom koji gleda durbinom na grad u razaranju slijepim okom, i ne vidi ništa. Dakle, povijest kao privid, kao magla kroz koju se naziru neki obrisi koje često nadograđujemo po vlastitom nahođenju i stvaramo slike koje bi kao trebale biti cjelovite. Kako pomiriti privid povijesti i privid književnosti i što zapravo može nastati iz tog koktela privida?

To je pitanje od 100 milijuna, najvažniji problem i, iskreno, ne znam jesam li u stanju ući u taj problem, a kamoli izaći iz njega. No, kako god to završilo, moramo uskočiti u povijest jer ona je ipak naš život, iskustvo, ona je naredba sudbine. To krvavo i blatno iskustvo vrlo često je mješavina nesporazuma, ali ipak ne moramo prihvatiti ono što ne moramo prihvatiti. Ne mislim da je univerzalna povijest posljednji sud. Stanovnici Tasmanije bili su kompletno istrijebljeni, a naša je zadaća da ih barem na neki način oživimo, da budu prisutni u povijesti makar preko književnosti. Zadaća književnosti je tražiti povijest maloga čovjeka, ljudi bez imena. Ne zanimaju me velike povijesne knjige o velikim ljudima, koliko me zanimaju bilješke o običnim ljudima čija se imena neće naći u povijesnim knjigama.

Vi ste u tom smislu anti-ničeanac?
Ne može se biti ničeancem. Jedan zanimljivi talijanski povjesničar, Guido Morpugo Tagliabue, rekao je da je Nietzsche jako dobro vidio, no bio je dalekovidan ali zrikav. Mislim da je Nietzsche u svakom slučaju predvidio ono što se kasnije dogodilo. Njegov nadčovjek nije bio tako jak u onom smislu u kojem su ga u nekim periodima ljudi krivo shvaćali. Riječ je o antropološkom stupnju, ukazuje nam na ono što se danas događa s nama. Naše tijelo više nije samo naše tijelo. Dakako, ono patetično u Nietzscheu mi moramo prihvatiti, čak i voljeti, ali samo kao neku vrstu transformacije. No njega ne možemo shvaćati doslovno, jer je tad potpuno neprihvatljiv.

Razgovarao Neven Svilar
Foto: Thomas Berg (flickr)
POVRATAK NA VRH STRANICE
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu. Hvala što prihvaćate kolačiće i pomažete portalu!