Page arrow
Piše: Neven Svilar

Intervju: Dorta Jagić

Large dorta jagic
Četvrtak
11.07.2013.
S Dortom Jagić, nominiranom za nagradu 'The European Poet of Freedom', razgovaramo o njezinim pjesničkim projektima, nagradi, prozi...

***

Još od kad si se pojavila na 'pjesničkoj sceni' (isprika na ovoj sintagmi) književne nagrade nisu ti strane. Klasično pitanje koje se postavlja laureatima književnih nagrada u slučajevima poput ovog jest - 'koliko vam zapravo znače književne nagrade?' Ni mi nećemo bježati od tog pitanja, dakle, još jednom – Koliko ti zapravo znače književne nagrade i što ti one predstavljaju kao pjesnikinji? 
Nagrade su opasne, ako previše vjeruješ u njih. I prošloga sam tjedna imala prilike svjedočiti kako žirirajuće glave znaju omanuti, pa književnici i književnice koji zaslužuju lovorike dobace samo do polufinala, a neki neupitni majstori ne budu ni pročitani, a kamoli nominirani. No ni uspjeh ni neuspjeh toga tipa ne smije se previše uzimati srcu. Meni je u životu bila bitna nagrada Goran za mlade pjesnike; primjer je to korisne i kvalitetne nagrade, jer zbunjenim početnicima otvara vrata do prve knjige. Iskreno, ostale mi nagrade nisu bitnije utjecale na život, iako su bile dobrodošle. Zapravo, ovisi u čemu se sastoji nagrada i tko je daje. Bez sumnje, nagrade su lijepa stvar, ali slobodno lebdećem umjetniku posebno su poželjne novčane nagrade kao ova europska, koje osim priznanja za rad, i to na međunarodnoj razini, donose i olakšanja egzistencijalnih briga.
Za nagradu si nominirana za knjigu pjesama Kauč na trgu. Koliko ti znači ova zbirka, koju je kritika ocijenila konzistentnom u kontekstu tvog pjesničkog razvoja?
Zbirka Kauč na trgu nastala je kao oslobađajući rezultat blage nutarnje i egzistencijalne klaustrofobije, želje za bijegom od zidova, za sjedanjem na neki veliki kauč na trgu. Odatle prvi ciklus zbirke govori o sobama i osobama zatvorenim u njih, koje tiho umiru u različitim vrstama zatočeništva, od obiteljskih svađalačkih zatvora, do hotelskih usamljenika, časnih sestara, kućanica, agorafobičarki, usamljenih alkoholičarki itd. Posljednji ciklus su pjesme iz bolničke sobe, o zatvorenosti tijela u nas i nas u tijelo, o krhkosti krvi i mesa. Barem se po tomu dosta razlikuje od prethodnih zbirki, koje nisu bile toliko zaokupljene zidovima, strahom i tijelom.
Određene promjene u odnosu na tvoje prethodne zbirke svakako postoje, posebno u odnosu na tvoje prve tri zbirke poezije (Plahta preko glave, Tamagochi mi je umro na rukama, Đavo i usidjelica) koje si nazvala nekom vrstom pjesničkog triptiha. Također, Kauč na trgu nosi velik broj pjesama, gotovo da možemo nazrijeti nekoliko pjesničkih knjiga unutar same zbirke. Možeš li nešto reći o tom unutarnjem ustrojstvu zbirke?
E, ovo se zove ekonomičnost, dakle, ono što sam prije rastezala kroz godine i knjige, sad sam lijepo sabila u jedno pjesničko pakovanje. Iako ovu zbirku nisam doživjela tako impregniranom, mogla bi se i tako čitati, kao više zbirki ostavljenih na 'kauču nasred trga'. Nije bez razloga da sam svu tu inventuru tuđih i osobnih zatvora i sloboda odjelila grafičkim zidovima, točnije, podjelila u cikluse. Vjerujem da bi svaki ciklus dobro funkcionirao sam za sebe, ali čemu toliko rasipanje... 
Kao i u prethodnoj zbirci, i u ovoj knjizi pjesama postoji snažan otisak duhovnog, da ne kažemo religijskog simbolizma. No, svakako postoji određeni pomak u odnosu na Kvadraturu duge u tom kontekstu, jer u Kauču na trgu kao da je u tom registru stišan element teatralnog. Možeš li nam reći nešto više o tom elementu u svojoj poeziji?
Nije neka tajna, duhovno u svim mojim knjigama ima važno mjesto, samo što se nebom iz knjige u knjigu, kako se i sama mijenjam kroz godine, bavim drukčije. Osim proširenja tematskog kruga na kritične točke egzistencijale, u Kauču sam, iako nesvjesno, ostavila iza sebe svu onu bujnu metaforiku i dimne bombe mašte, izraz mi se minimalizirao, dobio na komunikativnosti i jasnoći. Kako volim kazalište, i godinama sam bila kazališna pedagoginja i redateljica u studentskim trupama, taj se pomaknuti svijet isto tako od početka odražavao na moje pisanje. Teško bi bilo takvo zanimljivo formativno iskustvo istisnuti iz sebe, sve i da hoću. Zato mi se čini da su geste i grimase onog teatralnog ostale i u Kauču ali možda na drugi, nešto satiričniji način, kao u pjesmi 'posao.hr'.
Ova zbirka nastala je nakon određene pauze, barem izdavačke, što se tiče poezije. Koliko ti je upliv u prozu donio u tom smislu? Osjećaš li ikakvu podjelu u sebi kad pišeš prozu odnosno poeziju, ili je riječ o procesu koji dolazi potpuno prirodno i o kojem uopće ne razmišljaš?
U toj izdavačkoj pauzi pisala sam možda predanije i više nego ikad, jednakom su lakoćom nastajale i pjesme i priče, eseji, kraći putopisi. Istina, ponekad se zanesem i zaboravim da bolje materijale treba skupiti i objaviti, pa odatle te veće praznine, razmaci među izdanjima. A na često pitanje poezija i(li) proza, vjerujte, odgovor je predvidljiv. Nikad nisam osjećala sudar u sebi s ta dva medija, oni jednostavno supostoje i prožimaju se, nije to sindrom ulja na vodi. Naravno, iz mog iskustva puno je više 'vrtlarskoga' posla kod pisanja proze, možda čak i više koncentracije i discipline, pa ponekad ponestane vremena za pjesme.
Za kraj nam samo reci što čitaš? Postoje li neka nova otkrića u tom smislu i koliko zapravo književnost koju čitaš utječe na tvoju poeziju? 
Oduvijek čitam više knjiga istodobno. Ljeti pogotovo, u hladovini nastojim nadoknaditi barem neka od brojnih zaostajanja za preobilnom produkcijom. Trenutno čitam roman Dinka Telećana Dezerter, i novu poeziju Marka Pogačara, a spremam se svladati četverodjelni roman Josip i njegova braća T. Manna. Ovoproljetno otkriće bio mi je slovenski pjesnik Peter Semolič, čijih sam nekoliko pjesama i prevela. Naravno, sve ono s ushitom pročitano s nekih dubokih razina utječe na ono što pišem na površju, ali kad se ozbiljno uhvatim posla nastojim, iz razumljivih razloga, apstinirati od tuđeg štiva. 
Razgovarao Neven Svilar
Možda će vas zanimati
Homepage diktafon 29.05.2013.

Intervju

Što nam imaju za reći pisci, urednici, izdavači, prevoditelji, kulturni radnici i svi ostali?

U fokusu
Homepage 65 26.11.2007.

Ferri i Burattini o Zagoru

"Uopće ne razmišljamo o kraju Zagora, a ja osobno puno nade poklanjam u znanost i medicinu. Nadam se da ću poput Zagora ostati besmrtan", kaže Ferri.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu