Srijeda
14.06.2017.

'Čistoća umjetnosti je laž'




Extra_large_3_blassim
Hassan Blasim (Foto: Edi Matić / Festival europske kratke priče )
A+ A-

Razgovarali smo s iračkim piscem Hassanom Blasimom u povodu njegovog gostovanja na Festivalu europske kratke priče i predstavljanja knjige Irački Krist i druge priče

***

Prije nego što porazgovaramo o vašoj knjizi Irački Krist i druge priče, jedno kratko pitanje koje ima zadah točke dnevnog reda nekog dosadnog književnog okruglog stola: o čemu govorimo kad govorimo o tome što znači biti pisac danas?


Dugo je bilo tako, mnogi pisci nerado su govorili o svome položaju jer ga velikim dijelom određuje samo pisanje. Zapravo, nema pravila, i danas je tako. To i nije ništa čudno, jer su u pitanju stvari o kojima je teško govoriti. O vlastitim tekstovima je jako teško govoriti, zato neki to izbjegavaju. No ono što je različito jest da se ta vrsta razgovora, kao i svaki razgovor o književnosti uopće, pomaknuo na vanknjiževno područje.

U posljednje vrijeme dosta pozornosti posvećujete odnosu umjetnosti i aktivizma. Je li riječ o vječnom pitanju bez jasnog odgovora, poput onog o 'svrsi umjetnosti' ili 'kraju književnosti', ili govorimo o konkretnom problemu inherentnom upravo našem vremenu?

Smatram besmislenim inzistiranje na 'čistoj umjetnosti', književnosti bez angažirane komponente. Književnost se bavi životom, prerađuje stvarnost. Književnost samim time što prerađuje stvarnost utječe na nju, iako su bilo kakav idealizam i pretjerivanje u vezi dosega tog utjecaja samo kontraproduktivni. Naravno, treba znati koje su granice i mogućnosti ulaska umjetnosti jezika u direktan politički angažman, jer inače zalazimo na područje propagande. Kada se to dogodi, stvarna moć književnosti u smislu angažmana zapravo opada. Književnost tada prestaje djelovati na stvaran način.

U određenim periodima progresivni književnici su posve svjesno pomicali proizvodnju književnih tekstova u prostor tendencioznog. Je li potpuna autorska svijest o djelovanju teksta u raznim smjerovima ono što će zadržati od pada u propagandne vode gdje tekst gubi autonomiju i postaje pseudo-tekst?

Svijest pisca je uvijek najvažnija, i baš je svijest ono što će raditi u dva smjera. S jedne strane pisac će uvijek biti svjestan činjenice da živi u svijetu, da dijeli egzistenciju s drugima, zbog čega će njegov rad biti usmjeren upravo na taj komunalni aspekt života. Zato će svoju umjetnost doživljavati i kao oruđe promjene. S druge strane, ta samosvijest bi ga uvijek trebala zadržati na određenoj distanci, kako ne bi izgubio perspektivu i kako njegova književnost ne bi postala puko oruđe upregnuto u gradnju neke društvene zbilje. O toj vrsti aktivizma govorim, o aktivizmu koji nije okrenut samo prema van, već ujedno i prema vlastitom biću, zapravo tekstu.

Tu zapravo govorimo o važnosti imaginacije, ona je nešto što se može usmjeriti u neku stranu, ali ako se potpuno upregne, gotovo je. Isto tako, svaki umjetnik bi trebao gledati svijet i pokušati aktivno sudjelovati u pozitivnoj promjeni. Nije dovoljno pogledati zlo i reći 'oni su glupi, licemjerni, primitivni, desničari, neuki konzervativci i fašisti', a zatim se okrenuti prema sebi i biti samozadovoljan što nisi poput njih, neuk i fašistoidan. Ne, upravo to dovodi do razvijanja procesa u kojem nastaju nove generacije takvih nasilnih morona.

No, pripovjedni tekst i racionalno mišljenje su različiti par rukava. Smatrate li da mišljenje i logika (ne logika samog teksta) mogu biti pogubni za tekst?

Kada ste pisac, kada sjedite sami u sobi i pišete, tada koristite samo vlastiti duh i imaginaciju, ne razmišljate više o politici ili o nekoj konkretnoj društvenoj situaciji. Eventualno razmišljate o tome u relaciji sa samim tekstom koji nastaje pred vama, a u čemu direktno sudjelujete. Tada je imaginacija onaj agens koji djeluje izrazitom snagom i koja ima potencijal da obujmi bilo kakav stvaran događaj i učini s njime ono što će već učiniti.

Knjiga Irački Krist i druge priče sadrži tekstove koji su deskripcija konkretnog vremena i prostora, baš zato što nisu. To je novi tip moralističkog teksta - oljušten od svake primisli didaktičnog, on postaje direktna subverzija. Je li to nova satira?

Volim satiru i mislim da je ono što ljudi shvaćaju pod tim nazivom dosta ograničeno, zapravo ograničavajuće. Govorim o satiri koja se konstituira tako što samu sebe uopće ne promatra u tim terminima. Svi mi živimo u nekoj vrsti balona, zaštićeni od svijeta, bilo da je taj svijet Irak, Hrvatska ili Finska. To treba iskreno reći, to valja priznati kako bismo mogli iskreno i istinito govoriti o onome što tekst uzima, prerađuje i obrađuje. Niti jedan pisac se ne valja u nekakvoj stvarnoj stvarnosti, on je u svojoj stvarnosti. Zato je Irački Krist knjiga koju se može čitati bez obzira na to odakle ste i koliko znate o suvremenom Iraku. Zapravo, tehnološke mogućnosti dopuštaju nam da poznajemo neku stvarnost i da osjećamo stvari kako to prije nije bilo moguće.

Nekada je to otvaralo prostor egzotizaciji stvari izdaleka. Meni se čini da su se stvari posljednjih desetljeća potpuno izokrenule: polje egzotizacije sada je okrenuto unutra, glad za egzotičnim opslužuju autori koji dolaze upravo iz konteksta koji biva egzotiziran. Tako se gradi ne samo lažna slika prema van, već se auto-mitologizacijom loži peć strahovito destruktivne lokomotive. Irački Krist mi se čini potpunom oprekom takvog koncepta.

Slažem se s tom ocjenom. Pogotovo je to smiješno u vremenu u kojem imamo mogućnosti kao nikada do sada vidjeti pravu istinu. Najgore je kada pisci i umjetnici krenu u pothvat građenja nekakve predodžbe koja bi trebala biti usmjerena prema van, da se vidi kako ovdje stoje stvari. To je čisti maskenbal, tako se gradi kič. Kratka priča, zapravo svaka priča, samo koristi ono što se naziva 'pričom', sama priča nema nikakvu vrijednost po sebi. Međutim, ono što je bitno u pripovjednom tekstu, što jako utječe na njegov nastanak i krajnju formu, jest imaginarij, a on ovisi o prostoru u kojem umjetnik živi. No ako taj imaginarij postane sam sebi svrha, onda smo u tom prostoru maski i izmišljanja. Zato je pitanje stvarnosti ključno pitanje.

Stvarnost je poput tankog filma koji se može odlijepiti, zatim sjeckati i montirati na bezbroj različitih načina. Književnik postaje nešto poput DJ-a ili redatelja. Koliko vaše bavljenje filmskom umjetnošću utječe na proizvodnju teksta?    

Mislim da jako utječe na moje pisanje. Film posjeduje mogućnost kreiranja uz pomoć slika koje imaju ogromnu moć sugestije. Tekst ipak ima neke druge zadatosti i njegovo polje je na neki način šire. No, ne mislim da bih lagao kad bih rekao da na moje pisanje jednako utječu filmovi koje gledam kao i knjige koje čitam. Također, nemoguće je odvojiti rad u jednom polju od onog u drugom, tu dolazi do kombiniranja koje je nemoguće jasno odrediti, a vjerojatno nije ni potrebno.

Usporedio bih pisanje i s komponiranjem. Različiti ritmovi i melodije prolaze kroz nas i izlaze iz nas, a mi govorimo o istim stvarima još otkad smo živjeli u spiljama. Govorimo o našem životu, o strahu, ljubavi i žudnji. No govorimo i pjevamo o tome na drugi način, ne zato što tako želimo da bismo bili drukčiji i novi, već zato što na nas djeluju vrijeme, tradicija, promjena medija i uvjeta života.

Irački Krist me u tom smislu podsjetio na Zonu u filmu Goli ručak Davida Cronenberga. Kombiniranje Burroughsove biografije i njegovih tekstova na koncu proizvodi filmsku stvarnost koja je posve udaljena od onoga o čemu naoko govori. To je Zona u kojoj djeluju sile koje ne možemo i ne trebamo razlučivati logikom. Umjetnost je Zona, a ona ima svoje zakonitosti.

Da, jer na koncu govorimo o nečemu što nije 'čisto'. Čistoća umjetnosti je laž. Upravo suprotno, umjetnost i tekst su maksimalno nečisti, oni su hibridno polje djelovanja svih tekstova ikada napisanih, svih zamišljenih svjetova, s tragovima onih koji tek imaju biti. Kafka je to znao i preko toga je dolazio u doticaj s onim Drugim, što nije moguće objasniti i nazvati. Ali umjetnošću se možemo približiti tome, a naša izloženost tome nas mijenja. Mijena je pozitivna stvar, a njezina odsutnost je ono što izobličava.

POVRATAK NA VRH STRANICE