Četvrtak
16.01.2014.

Intervju: Maša Kolanović




Extra_large_ny
A+ A-
Nakon hvaljenog debitantskog romana Sloboština Barbie, književnica i humanistička znanstvenica Maša Kolanović objavila je novo djelo Jamerika: trip koje inspiraciju crpi iz stripa, popularne kulture, hip-hopa... Čim smo vidjeli Jameriku, poželjeli smo razgovarati s autoricom o ovom maštovitom i razigranom, ali kompleksnom djelu. 

***

Jamerika: trip jest svojevrsni putopis, prozno-lirski koktel s elementima stripa. Kako je zapravo došlo do nastanka ove neobične književne forme? Je li sam sadržaj, (idemo li linijom modernističkog zahtjeva za nužnošću pretapanja forme i sadržaja), iznjedrio ovaj čudnovati likovno-tekstualni amalgam?
 
Dok sam radila na Jamerici, neka tekstualna rješenja imala su izrazit ikonički potencijal, da bi se u jednom trenutku verbalni sadržaj u cijelosti spontano počeo otimati kontroli i sve više metastazirati u vizualno. Inspiraciju sam pronalazila u knjigama poput In the Shadow of No Towers Arta Spiegelmana i Empire skupine različitih umjetnika koju je uredio Nicholas Blechman a u kojima me posebno intrigirao odnos verbalnog i vizualnog, kao i kritički potencijal neverbalnih znakova. Tako sam i sama nekako zaglavila između police sa književnošću i police sa stripom iz čega se izrodio ovaj hibrid.
 
Iako je vizualni element ove knjige izuzetno značajan, čini mi se da bi tekst mogao funkcionirati i kao usmena književnost, kao neka vrsta ulične poezije. Jesu li hip-hop, ulična poezija i pjesnički underground utjecali na nastanak Jamerike?
 
Slušanje hip-hopa, ali i nekih drugih žanrova, primjerice trip-hopa, definitivno se 'downloadalo' u moju vlastitu percepciju uličnog ritma čiji sam doživljaj nastojala prenijeti Jamerikom. To je ono kao kad šećeš gradom s muzikom na ušima, a prostor se odjednom počinje razlistavati u neobičnim smjerovima. 
 
Nakon Sloboštine Barbie, Jamerika: trip posve je drugačiji tip književnog udara, no i ova knjiga je fenomenološki eksperiment i istraživanje odnosa pojedinca i mitologije. Koliko su ti kao autorici zanimljivi mitovi, i stanje individue u svijetu satkanom od različitih mitologija?
 
Premda živimo u svijetu svakodnevne demitologizacije, mitovi su i dalje itekako tvrdokorni u oblikovanju naših percepcija, bilo da je riječ o politici, ljubavi ili bilo čemu drugom što vam padne na pamet. U knjizi tako kružim oko mita Amerike kao najslobodnije zemlje svijeta, zemlje materijalnog blagostanja i drugih mitova koje smo upili zajedno s majčinim mlijekom televizije i filma. 
 
Lirski subjekt se kroz naraciju mijenja, on nije isti u New Yorku i u Hollywoodu ili u Las Vegasu. Glas je ponekad tih a ponekad bombastičan; kao da urla u euforiji, i da se u njemu već ogleda pompoznost i grandioznost same Amerike u svojoj zasljepljujućoj megalomaniji. Kakav je tvoj odnos kao autorice prema lirskom subjektu?
 
Kroz različite tonove glasa lirskog subjekta nastojala sam izraziti svu heterogenost doživljaja Amerike koja se kreće u rasponu od fascinacije do kritike. Taj lirski subjekt preuzima različite povijesne i pop kulturne maske što za rezultat ima eklektičan, babilonski tekst.
 
Picasso je mrzio putovati, smatrao je da je prostorno premještanje savršeno nepotrebno geniju. S druge strane, Sebaldu, autoru koji se također bavio formom narativne poeme, putovanje je u kontekstu književnosti bilo od presudnog značaja. Kakve mogućnosti tebi kao književnici nudi prostorno izmještanje? Što je za tebe putovanje? 
 
Mene pak putovanja pune adrenalinom, posebice kad je riječ o underground estetici velikih gradova, divljoj umjetnosti ulice, grafitima, plakatima, flyerima, ponekad to može biti i kakva naljepnica u javnom wc-u ili pljuvačka u metrou. Kad putujem kao da dobivam nove moždane stanice, na spasonosan se način odmičem od matične sredine premda je njezin teret nemoguće posve odbaciti pa, osim eskapizma, promatranja i upijanja, putovanje uvijek nosi i prtljagu usporedbe. 
 
Spomenuti Sebald je također istraživao mogućnosti narativne poeme. No njegova je, prije nekoliko mjeseci i kod nas prevedena, 'elementarna poema' Prema prirodi tekst posve drugačijeg tipa. Kada je riječ o formi narativne poeme, jesi li imala neke uzore odnosno autore koji su te potaknuli da kreneš istraživati mogućnosti ove forme u smislu pripovijedanja?
 
Svakako da je svijest o žanrovskim određenjima nešto što u sklopu profesionalne deformacije lebdi oko mene i u trenutku dok pišem fikciju, premda se refleksija samog žanra obično javi post festum, u trenutku kad si uvijek malčice pametniji od sebe samog. Tako je i ovdje jedna linija istraživanja išla ka novim mogućnostima epike, inače povijesno uglavnom predodređene za mitološku problematiku i onu od velike društvene važnosti. Amerika je upravo jedna takva gotovo mitska tema, ali je njezino društveno i političko ovdje ispripovijedano kroz optiku osobnog. Druga se linija istraživanja ticala naracije u pop kulturi, primjerice u hip-hop pjesmama (koje su uvijek pomalo i priče), ili pak nenadmašne ekspresivnosti pripovijedanja u stripu. 
 
Sam naslov ovoga djela, Jamerika: trip, ukazuje na halucinantnu, ne tako kratku lirsku ekskurziju i poigravanje s određenim književnim odnosno jezičnim konvencijama. Koliko ti je u tom smislu bilo važno zakoračiti korak dalje, na prostor nečega što možda nije 'umjetnička knjiga', kako se to nekad neprecizno nazivalo, no što je obuhvatilo neke elemente koji su u okviru hrvatske književnosti još uvijek začudni, poput ilustracija, odnosno kolaža koje je kreirao sam autor? 
 
Moje su ilustracije i kolaži, dakako, amaterskog tipa i više nego iz vještine crtanja, oni proizlaze iz traganja za još jednom dimenzijom ekspresije pridodane verbalnom sloju. U radu na Jamerici zabavljalo me i istraživanje prostora knjige kao artefakta gdje sam pokušala vidjeti može li se ikako umaknuti uobičajenoj ladici žanra ili pak samoj ideji književnosti kao isključivo verbalnog sustava znakova. No, često sam se pitala hoće li se itko uopće htjeti upustiti u njezino izdavanje jer: a) nisam gore spomenuti Picasso; b) nisam pak ni htjela pristajati na kompromise u vezi smanjivanja broja ilustracija, reduciranja boje i sl.; c) u Hrvatskoj su vizualno zahtjevnije knjige koje se ne uklapaju u već postojeće žanrove još uvijek donekle eksces. Srećom, tu se našao Kruno Lokotar koji je bezrezervno podržao ideju.

Razgovarao Neven Svilar.
foto: Beskućnik iz New Yorka (Alex Cairncross)
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.