Četvrtak
04.06.2015.

Kako ovladati materinjim jezikom




Extra_large_luiselli
A+ A-

Razgovarali smo s mladom nagrađivanom meksičkom spisateljicom Valeriom Luiselli, koja je nedavno za roman Faces in the Crowd dobila nagradu L.A. Timesa za najbolji debitantski roman godine.

***


Iako je pitanje identiteta prečesto potencirano i izbačeno u prvi plan u ovakvim razgovorima, ovaj razgovor započet ćemo upravo u tom smjeru, i to prije svega zbog jezika. Naime, iako živite u New Yorku, vi ste predstavljeni kao meksička autorica, no niste odrasli u Meksiku. Koliko je odrastanje izvan okruženja materinjeg jezika utjecalo na vaš jezik, odnosno jezike?

Rođena sam u Meksiku, ali odrasla sam u Južnoj Koreji, Južnoj Africi, Indiji i Španjolskoj. No sada živim u New Yorku. Baš ta činjenica da nisam odrasla u Meksiku i da sam tek kasnije došla u Španjolsku je jako utjecala na moj španjolski jezik. Jako sam kasno stigla do vlastitog španjolskog. A kada sam došla, stavila sam se u poziciju da moram ovladati jezikom na način koji je možda artificijelan, ali koji je upravo zbog toga zahtijevao čak i znatno veću vještinu.

Koliko vam je važna promjena mjesta boravka u kontekstu vašeg pisanja?

Moja putovanja sigurno jako utječu na način na koji pišem, prije svega na prostor u kojem pišem priču ili esej, koji nije jedinstveni prostor, nema fiksno određeni fokus. Drugim riječima, u pitanju je ambigvitet prostora u kojem se nalazim, što utječe na mobilnost i često mijenjanje naratora unutar okvira priče. Zapravo, i sam okvir je jako fluidan. Kad pišem, svjesna sam da nemam dubok osjećaj pripadanja nekoj zemlji, gradu pa čak ni jeziku.

To nepripadanje jeziku posebno je zanimljivo u kontekstu spomenute artificijelnosti. Koliko takva izmijenjena artikulacija svijeta utječe na kreiranje same priče?

Vjerojatno je to jedna od najvažnijih stvari u okviru nastanka narativa. U početku je moj španjolski bio suh, ravan i potpuno nerazigran. U Meksiko sam došla kad mi je bilo oko 14 godina i tamo sam ostala dvije godine. I poduzela sam vrlo svjestan napor da ovladam jezikom do kraja, iako sam znala da će rezultat biti posve drukčiji u odnosu na jezik kojim su se služili moji vršnjaci. Ključno je bilo što je moj španjolski bio limitiran na razgovore za kuhinjskim stolom, to nije bio jezik ulice, dobacivanja i fantastičnih jezičnih igara i vratolomija koje su karakteristične za meksički španjolski.

Gledala sam ljubomorno svoje vršnjake koji su govorili istim jezikom kao i ja, a ipak potpuno drukčijim. Bio je bolji, istovremeno i jednostavniji i kompliciraniji: ako ne vladaš istim majstorstvom, uhvate te nespremnog, upadaš u jezičnu zamku kao najlakši mamac i nikada ne znaš što ti ljudi zapravo govore. To je zaista nešto posebno u Meksiku, gdje se očekuje da ste brzi, oštroumni i duhoviti. Kao tinejdžerka sam odlučila napraviti neku vrstu projekta ovladavanja vlastitim jezikom.

Kako je to izgledalo?

Poduzela sam cijeli niz koraka, od vođenja dnevnika koji je bio posebno posvećen jeziku do posvećenja čitanju, i to s posebnom pažnjom na strukturu. Nisam si dopuštala da samo pasivno apsorbiram radnju. No posebno sam se posvetila književnosti na španjolskom tek preseljenjem u Indiju gdje sam završila srednju školu. Tamo je postojao kružok govornika španjolskog posvećen čitanju najvećih majstora španjolskog jezika. Tada sam se upoznala s cijelim korpusom južnoameričke književnosti, i nizom genijalnih autora. To je bio prvi susret s autorima poput Cortázara i Juana Rulfa.

Tada ste se prvi put posvetili kratkoj priči?

Da, još u tinejdžerskim godinama sam počela pisati kratke priče, baš kao i poeziju i drame. No malo po malo prestala sam pisati poeziju, a proza i publicistika su sada moja područja rada. Jednako su mi važni eseji kao i proza.

Čitate li naglas kad pišete?

Da, zapravo često čitam naglas vlastiti tekst. Mislim da to može biti jako korisno.

Što mislite o čitanju pred publikom? Imate li kakve koristi od javnih čitanja i nastupa poput ovog na FEKP-u?

Nekad sam jako patila kad sam morala čitati pred ljudima, bila sam iznimno nervozna i osjećala sam nelagodu cijelo vrijeme. To možda ima veze s tremom, ali i sa činjenicom da sam pisac bez svog jezika, da mi ni španjolski ni engleski ne dolaze posve prirodno. Jako sam svjesna snažnog naglaska u oba jezika, što se na papiru možda i ne vidi, ali svakako je vrlo izraženo kada čitam. No sada mi je lakše, štoviše, čak i uživam u tome. Posebno volim čitati naglas ono što se naziva work in progress, jer mi daje priliku za izlazak iz vlastitog djela i odmak koji daje slušanje teksta.

Takva je donekle i priča koju ste čitali na festivalu?

Na neki način, u pitanju je priča koja traje, odnosno stalna preokupacija, gdje je onaj fenomen jezika o kojem smo razgovarali posebno bitan.

Priča je to poput neke vrste kontinuiranog palimpsesta, s različitim jezičnim slojevima?

U početku nije to trebala biti. Prvo sam napisala verziju na španjolskom. Nakon toga ju je moj prevodilac preveo na engleski, no nisam objavila taj prijevod kao takav. Onda je jednoga dana McSweeney's naručio tekst od mene i odlučila sam im poslati tu priču. No kad sam je pročitala, nije mi se baš više sviđala, iako je prijevod sam po sebi bio dobar, štoviše, više mi se svidio od originala. Zato sam odlučila ponovo napisati priču koristeći englesku verziju kao neku vrstu predloška, i sve sam izokrenula.

To je na koncu postala prva istinska verzija tog teksta. Zanimljivo, netko je sada preveo tu verziju na španjolski, no prijevod mi se također nije previše svidio, pa ja sada prerađujem tu španjolsku verziju. Ovu večer sam čitala englesku verziju, koja sadrži sloj prijevoda i sloj mog pisanja, što su dvije različite stvari.

U kojem trenutku ste sigurni kada će nešto postati kratka priča, a kada roman ili nešto treće? Znate li to uoči samog procesa pisanja kao fizičkog čina?

Obično znam unaprijed. Ali ne ostajem uvijek pri vlastitim odlukama, a posebno se često ne pridržavam žanrovskih pravila. Moj način pisanja dopušta mi odbacivanje nekih konvencija, a nekih ne, i to je posve normalno. To vrijedi i za eseje kao i za romane, koji imaju mnogo nerazriješenih situacija i otvorenih niti radnje kojima se ne vraćam kao što je obično zahtjev konvencije.

***

Razgovarao Neven Svilar
foto: FEKP

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.