Četvrtak
11.09.2014.

Ljudi koji kažu 'Ne!'




Extra_large_13408152763_4d381c0ee9_z
A+ A-
Javier Cercas jedan je od najzanimljivijih pisaca koji pišu na španjolskom jeziku. Nedavno prevedena Anatomija jedne pobune treće je veliko Cercasovo djelo prevedeno u Hrvatskoj, nakon sjajnih romana Salaminski vojnici i Brzina svjetlosti, i bez sumnje je riječ o jednom od najvažnijih prijevoda godine.

U pitanju je fascinantno djelo, krajnje pošteno ali i potresno istraživanje memorije, politike, morala i dubokih individualnih i društvenih frustracija, velika Cercasova pripovjedna zgrada koja opisuje stvarnost, fikciju i laži formirane oko znamenitog događaja suvremene španjolske povijesti, pokušaja državnog udara 23. veljače 1981. godine. Sa Cercasom, vrlo otvorenim i simpatičnim sugovornikom, razgovarali smo za njegova boravka u Zagrebu na Festivalu svjetske književnosti.


*** 
 
Iako se Anatomija jedne pobune čita kao fascinantan politički triler, ona se razlikuje od Salaminskih vojnika, ali i Brzine svjetlosti, prije svega na planu korištenja fikcije u istraživanju istine. Kada je riječ o vašim romanima, čini se da uvijek postoji njihov međusobni suodnos, ponekad i konkretan, primjerice u Podstanaru i Brzini svjetlosti. Vrijedi li isto i za Anatomiju, s obzirom na značajan pomak u smislu potpune eliminacije fikcionalnog u ovom djelu?
 
Volio bih biti drugi pisac svaki put kad radim na novom romanu, no to je samo san. Nemoguće je ne samo zato što uvijek imam iste opsesije, već i zato što učim sa svakom idućom knjigom. Pa ipak, svaka je knjiga na neki način potpuno nova, jer se svaka knjiga rađa iz drugog pitanja.

Sve su moje knjige rođene iz pitanja, uvijek krećem od nečega što ne razumijem a gdje mi se pisanje čini kao put do spoznaje, jedina mogućnost. To onda prerasta u opsesiju. A ako je početno pitanje uvijek drukčije, drukčiji je i način formuliranja tog pitanja. Samim tim se kreiraju i nova pravila pisanja, ona su uvijek različita. Jedna od stvari za koje smatram da pisac ne smije činiti jest varanje, korištenje uvijek istih pravila.
 
Mnogi pisci, i to autori nezanemarive kvalitete, nakon jednog sjajnog djela kao da nesvjesno petrificiraju ta pravila, a samim tim i ono što se naziva stil, te se čini kao da uvijek pišu istu knjigu. Oni se na neki način pretvaraju u epigone samih sebe.

To je istina, mnogi autori koriste ista pravila i pronađene formule u pisanju različitih knjiga. To je činjenica i kada govorimo o tzv. avangardnim autorima, što je zapravo samo po sebi paradoksalno. Mnogi pišu istu knjigu pet ili šest puta, što je po mom mišljenju varanje, a ne ispitivanje nečega. 
Mislim da je vrlo važno uvijek otkrivati nova pravila, iako neke stvari dakako ostaju iste. Svaka knjiga je zapravo nova igra, i čitatelj se, kada kreće u igru, mora upoznati s pravilima.
 
Primjerice, moje dvije knjige, Salaminski vojnici i Anatomija jedne pobune, na određeni su način slična djela: oba kao početnu točku imaju dva trenutka, malena povijesna događaja od kojih zapravo polazi sve. Riječ je o nekoj vrsti istrage, zapravo istraživanju jedne geste, bilo da je riječ o vojniku koji ne ubije fašistu kao u Salaminskim vojnicima ili o tome kako tranzicijski premijer ostaje stajati na svome mjestu u Kongresu dok su se svi drugi sakrili pod klupe kako bi sačuvali živu glavu, kao što je to slučaj u Anatomiji.

Preko tih malenih događaja, tih sitnih trenutaka pokušao sam dobiti širu sliku. No činjenica je da sam opsjednut tom vrstom geste. Pravila su drukčija zbog prirode pitanja, zbog činjenica oko kojih se sve okreće. U Salaminskim vojnicima je riječ o malenom, posve zaboravljenom događaju na margini povijesti, dok je u Anatomiji u pitanju gesta koju su vidjeli milijuni.
 
No, iako su tu gestu vidjeli milijuni Španjolaca te je ona u kolektivnoj memoriji nacije zabilježena kao događaj usporediv s atentatom na Kennedyja u Americi, u Anatomiji gradite drukčiju sliku, gdje se taj događaj ukazuje kao svojevrsna fikcija, montaža stvarnosti. Stvarnost je u kolektivnoj memoriji zapravo posve distorzirana. Upravo zbog problema stvarnosti i fikcije vi ste nakon godina rada na knjizi morali krenuti ispočetka. Kako je došlo do potpunog uklanjanja fikcije iz Anatomije

Da, u početku sam htio napisati knjigu koja bi zapravo bila pravi roman, miješanje fikcije i stvarnosti, nešto usporedivo s Brzinom svjetlosti. No, u jednom trenutku sam se našao pred zidom, i otkrio da sam zastranio. Morao sam kreirati potpuno nova pravila kako bih se uhvatio ukoštac s ovim zadatkom na pravi način, kako bi knjiga bila poštena, iskrena, kako bi bila ono što može i treba biti. Nisam htio varati.

Istina je da su sve knjige drukčije, no vi ste na koncu uvijek onaj koji jeste, čovjek sa svojim opsesijama i ljubavima. Pisac prije svega mora ostati vjeran i pošten prema samome sebi, dakle prema svom pisanju.

Postoji li stoga poveznica između spomenute tri knjige?
 
Mislim da su one, iako posve različite, u biti jako međusobno povezane. Svugdje se kao ključno pitanje ukazuje problem herojstva. Što je to, pobogu, herojstvo? Svugdje imamo istragu osnovnih moralnih pitanja s političkim implikacijama, koje naravno imaju implikaciju na pripovijedanje i narativnu strukturu. Odgovor je na kraju uvijek drukčiji, iako postoje poveznice između njih.

Prije nekoliko godina Le Monde je postavio određenom broju pisaca pitanje: 'Koja riječ je vama kao piscu najvažnija?' To je zapravo vrlo čudno pitanje. Prvo sam pomislio, ovo je čudno, ne mogu odgovoriti na takvo pitanje. No, još dok sam u sebi negodovao, odmah mi je na um pao odgovor. Najvažnija riječ je: ne! Jer svi protagonisti mojih knjiga na neki način odgovaraju na pitanje što je to heroj.

Camus je postavio pitanje što je to pobunjeni čovjek. To je čovjek koji kaže ne! To su i protagonisti mojih knjiga. U Salaminskim vojnicima vojnik kaže 'ne' u trenutku kada treba ubiti drugo ljudsko biće. Isto čini i Adolfo Suárez kada se mora sakriti pod klupe Kongresa da spasi živu glavu. Nasuprot njima, u Brzini svjetlosti Rodney Falk, inače veoma distanciran čovjek, u najgorem trenutku kaže 'da'.  
 
Da je to ključno pitanje ove knjige ukazujete na samom njezinom početku. Naime, Anatomija započinje Danteovim citatom:
… onog vidjeh što ko slabić znani
Iz svojih ruku visok čin je dao.
 
Da, to je apsolutno ključno. Te Danteove riječi su na neki način epigraf koji definira ne samo Anatomiju već cijeli moj opus, svakako ove tri knjige. Onaj koji kaže veliko Ne! Upravo zato kažem da su te tri knjige, koliko god bile različite, izuzetno povezane.
 
U Anatomiji citirate i Borgesa koji kaže: svaka sudbina, ma kako dugačka i zamršena bila, sastoji se od jednog trenutka: trenutka kad čovjek jednom zauvijek shvati tko je on zapravo.
 
Grčki pjesnik Kavafis, kojeg smatram golemim pjesnikom, rekao je da postoji trenutak u životu svakog čovjeka u kojem mora reći veliko Ne! iIi veliko Da! Uvijek. Ja tome dodajem da su ljudi koji kažu da zapravo ljudi koji se spašavaju, no u realnosti se time zapravo osuđuju na propast. Suprotno vrijedi za ljude koji kažu ne u ključnom trenutku.

U tim knjigama istražujem što to znači biti heroj, no odgovor je drukčiji. U Salaminskim vojnicima mi smo suočeni s klasičnim junakom. Poput heroja u Odiseji. U tom smislu se razlikuje od protagonista u drugim knjigama, što ne znači da oni nisu na neki način junaci.
 
U Anatomiji se bavite tom drugom vrstom heroja, bolje reći pitanjem što to heroj jest. Zanimala vas je Enzensbergerova postavka o suvremenom heroju, te je Anatomija i istraživanje istinitosti njegove teze o novoj vrsti heroja, kojeg naziva herojem povlačenja. Heroj povlačenja, pada i rušenja je junak 20. stoljeća, stoljeća diktatura: to su ljudi poput Gorbačova i upravo Adolfa Suáreza.
 
Točno, upravo je ta Enzensbergerova definicija herojstva ono što je u Anatomiji postalo posve eksplicitno. Salaminski vojnici imaju heroja, Brzina svjetlosti antiheroja, čovjeka koji na koncu počini suicid jer je osuđen zbog krive odluke u ključnom trenutku, koji u kontekstu pitanja Kavafisa odgovara da. U Anatomiji imamo nešto što nazivam herojem izdaje. To je suvremeni heroj, posve različit od klasičnog heroja, koji je lojalan, sebi, svome gospodaru, prošlosti ili bogu.

Možemo reći da je lojalnost vrlina, i to je vrlina, no je li uvijek tako? Postoje trenuci u životu pojedinca kada lojalnost može odvesti na krivu stranu, kada je opasna. Ponekad je upravo izdaja ono što je mnogo hrabrije. To je moralna srž ove knjige. Tri protagonista Anatomije su ljudi koji su savršen primjer vrline izdaje, na čelu sa Adolfom Suárezom. 
 
General Guttierez Mellado je izdajica vojske. Kada sam istražujući za knjigu razgovarao s bivšim pripadnicima vojske, mnogi na spomen generala Mellada nisu više htjeli razgovarati sa mnom, doslovno bi me istjerali iz kuće. Vođu komunista Santiaga Carilla ljevica je smatrala izdajnikom komunističke ideje. A najveći izdajnik od svih je Adolfo Suárez, koji je kao politički skorojević i Francov kadar trebao biti heroj ekstremne desnice, dakle čovjek koji će tek naoko uvesti zemlju u tranziciju, dok će sve u realnosti ostati isto; Adolfo Suárez je izdao desnicu i vojsku, ali i one koji su smatrali da će uvesti Španjolsku u demokraciju. 
 
Dakle, sva tri lika su različita, no u svojoj biti oni su jednaki. Oni su istovremeno i kontradiktorni likovi, ali odražavaju i neke stvari koje su iste. I ja sam pomalo kontradiktoran i kao čovjek, ali i kao pisac. Možda malu utjehu daju Voltairove riječi da je čovjek koji ne proturječi samome sebi barem triput dnevno zapravo običan glupan.  
 
Razgovarao Neven Svilar
foto: Sprovod Adolfa Suáreza (flickr)
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.