Utorak
09.06.2015.

'Medij obogaćuje tekst'




Extra_large_manguel
Alberto Manguel i David Albahari
A+ A-

Razgovarali smo s velikim argentinsko-kanadskim autorom, esejistom i bibliofilom Albertom Manguelom koji je gostovao u Booksinom programu Piščev dnevnik.

***

Na vašem zagrebačkom predavanju u Galeriji Nova govorili ste o različitim aspektima knjige, između ostalog i kao fizičkog objekta, kao i o značajnim razlikama između elektronske knjige i knjige u svom klasičnom značenju. U raspravi koja je uslijedila tek uzgred je spomenut značaj mobilnog aspekta knjige. Koliko vam se taj aspekt čini važnim?


Kada govorim o tome, kao i o razlikama između klasičnih i elektronskih knjiga općenito, nastojim da to ne bude u terminima pozitivnog i negativnog, a svakako ne u smislu nekakvog optimizma ili pesimizma. Sa svakom novom inkarnacijom tekst stječe nove kvalitete, nove osobine. Sjajna osobina kodeksa je upravo njegova mobilnost, koja je dala novu dimenziju mogućnostima teksta, i u usporedbi s kamenim stelama, kao i s glinenim pločicama.

One su, doduše, također imale mogućnost prijenosa, mogli ste ih prenositi u rukama, ali je bilo malo teksta koji ste mogli upisati na pločicu, naprosto nije bilo prostora. Zbog toga su kreirali goleme kutije u kojima su prenosili velik broj pločica koje su činile veći tekst, i te su kutije bile strahovito teške. Tu su i svici, koje je bilo lakše prenositi od glinenih pločica, no kada govorimo o količini informacija, a samim time i moći, sve je to neusporedivo sa samim kodeksom.

A sada imamo i mogućnost elektroničke pohrane i prijenosa teksta, dosad neviđene. Doduše, kada govorimo o tekstu, ne treba nikada smetnuti s uma, a to mnogi zaboravljaju, da svaka od tih inkarnacija stavlja tekst u novi kontekst, koji svakako utječe i na informaciju, odnosno na tekst.

Kažete da je kodeks jedan od najvećih izuma čovječanstva, i u tom smislu uspoređujete ga s kotačem.

Svakako, kodeks je jedan od najsavršenijih ljudskih izuma, iako drukčiji od samog pisma. Između ostalog, izum kodeksa je osigurao novu i dotad neviđenu razinu komunikacije, te smo i dalje u razdoblju kodeksa, iako smo i u razdoblju elektronske komunikacije koja je neusporedivo brža.

Kodeks kao spremnik, mjesto pohrane teksta je svakako potpuno drukčiji od svih drugih spremnika. Kako je došlo do tog izuma?

Postoji više različitih teorija, ali u kontekstu o kojem govorimo, mobilnosti i brzini prijenosa informacije, vrlo je zanimljiva teorija prema kojoj je kodeks nastao zato što su u prvim stoljećima nove ere najraniji kršćani htjeli prenositi tekstove na najlakši mogući način. Svitke nije bilo tako lako prenositi i bili su dosta glomazni, pa ih je bilo teško sakriti u haljetke i toge, što je katkad bilo i od životne važnosti. Ako uzmete komad svitka i savijete ga, on postane lakše prenosiv.

Sa svakom novom inkarnacijom dolazi i do inkarnacija tih inkarnacija. Pa tako dolazi i do izvrtanja situacije u odnosu na nastanak, i onda taj lako prenosivi kodeks postaje prestižan. A kada nešto postaje prestižno, to u pravilu dobiva i na veličini, baš kao što netko tko postaje važan član društva seli iz malene garsonijere u veliku kuću. Tako su knjige postale goleme, jer su izgledale važnije. Ali katkad su postajale velike i iz praktičnih razloga. Recimo, srednjovjekovni antifonari, vrlo velike knjige glazbe, morale su biti goleme zato što je cijeli zbor morao moći iz daljine čitati iz tih stranica.

Uzemljenje knjiga, njihovo bacanje u verige kako bi se spriječila krađa, nije rijedak fenomen. Ti takozvani libri catenati najčešće su i najvrjednije knjige. Što vezivanje knjiga za tlo čini samome tekstu, ako išta i čini?

Takve velike knjige, ali i neke nešto manje, bilo je strahovito skupo izraditi i često bi u crkvenim bibliotekama i na još ponekim mjestima bile stavljene u okove. Štoviše, u nekim slučajevima knjige su imale i stražu, bile su poput najstrože čuvanih zatočenika, okovane i okružene naoružanim vojnicima. To tekstu mora pridodati razinu značaja koji drugi tekstovi nemaju. No, ono konkretnom tekstu oduzima mobilnost, što je veoma važna osobina.

Ipak, u određenom kontekstu nedostatak mobilnosti pridaje tekstu novu i dotad neviđenu razinu ekskluzivnosti, samim time i prestiža. O tome je pisao, doduše u ponešto drukčijim terminima, još Walter Benjamin. Vrijede li u današnjem svijetu masovne reprodukcije i mogućnosti pohrane svih podataka i dalje postulati iz razdoblja prije pojave interneta i digitaliziranja knjiga?

Svakako, a jedan od razloga tome jest i činjenica da se, usprkos mogućnosti beskrajne pohrane podataka na jednom mjestu, to ipak nikada neće dogoditi. Zato što se ne može dogoditi. Neće biti moguće pohraniti sve knjige na jedno mjesto zato što je riječ o neizvedivom pothvatu.

Mislim da je važno izbjeći zamku u koju se često upada, u zamku linearnosti kada je riječ o kronologiji. U nju se upada zato što je privlačna pa gotovo da to radimo svjesno. Svi bismo htjeli misliti da se u povijesti svega, pa tako i u povijesti knjiga, stvari događaju tako da se ide od točke A do točke B pa do točke C i tako dalje. Ali stvari se ne odvijaju tako. U evoluciji se uvijek događaju čudnovate, pa i neshvatljive stvari, pa tako dolazi do nenadanih povrataka na stare forme. Nove, naoko naprednije forme najednom nestaju i vraćaju se neke davne, izumrle forme.

Povijest čitanja i književnosti, i zapravo svega, nije linearna. Kada govorimo o mobilnosti kao ključnoj kvaliteti kodeksa, moramo se sjetiti da je ta kvaliteta više puta bila izgubljena. Recimo, upravo je ta kvaliteta na nevjerojatan način vraćena upravo u elektronskom periodu. Tekst nije samo prijenosan, nego i vječno prisutan, i može ga se dozvati na mali aparat u nekoliko sekundi. Jedan tekst, pa i cijela biblioteka. No jedna osobina dobiva na važnosti nauštrb druge, poput materijalnog aspekta.

Često upozoravate na važnost materijalnog aspekta knjige. Recimo, u slikarstvu je upravo materijalni aspekt slike dobio na značenju prije sedamdesetak godina, s autorima poput Lucia Fontane. Mislite li da se nešto nepovratno gubi kada nestaje materijalnost teksta?

Svaka osoba u svakoj generaciji razvije određenu estetiku. Ne postoji dobra i kriva estetika. Meni je fascinantno da smo u stanju stvoriti estetiku iz bilo čega. A svaka estetika ima svoje vrijednosti, kreira svoju buku i ima svoju publiku, no opasnost na području estetike, kao i na području politike, jest definiranje isključivo u suprotnostima, kao anti-nešto. To je slab način određenja samoga sebe, baš kao što je i kada se netko odredi samo u terminima poput 'ja nisam modernist' ili 'ja nisam ekspresionist', zato što svaka od tih estetika kreira vrijednosti iz pojedinih područja izbora, a nijedno područje izbora nije se razvilo iz estetike i svoje kontra-estetike.

U 19. stoljeću imamo Poea i gotičku estetiku kojima je možda najveličanstvenija tema bila smrt prekrasne žene. Zadnjih desetljeća također imamo punk, grunge i razne druge anti-estetike koje su zapravo krajnja estetizacija razvijena iz nečega što se tradicionalno ili 'klasično' ne smatra estetskim. U istom smislu vrijednost spremnika teksta se mijenjala slično umjetničkom djelu. I slično umjetničkom djelu danas je teško shvatiti estetiku onoga otprije nekoliko tisuća godina.

Je li dobro pečena glinena pločica bila posebno cijenjena, je li ona smatrana lijepim objektom kao što mi danas cijenimo lijepu knjigu? Moja generacija i nekoliko narednih su razvile ljubav prema knjizi koja svakako uključuje i estetski aspekt, što znači da se osim dizajna korica razmatraju i kvaliteta papira, kvaliteta tinte i uvez knjige, prikladnost fontova i slično. To su obilježja koja utječu na kvalitetu teksta i obogaćuju tekst, utječu neizmjerno na čitateljski užitak.

Elektronski medij pokušava ići za čišćim shvaćanjem teksta, bez svih vanjskih indikacija prestiža i ekskluzivnosti. Dakako, to je pomalo naivno vjerovanje, kao i vjerovanje u čisti duh. Ne postoji čisti tekst, jer je i tekst u elektronskom mediju fiksiran na ekranu računala, mora imati tipografiju, postavljen je na nešto što nalikuje stranici i slično. A čak je i tu estetika prisutna, jer nešto što se na prvi pogled čini 'neutralnim', poput tipografije, obično je zasnovano na estetici Bauhausa ili kasnog modernizma.

Ne ide li ta naivnost i izvan okvira 'čistog teksta'? Naime, često slušamo o jednakosti svih čitatelja kad je riječ o elektronskim knjigama, i poništavanju elementa ekskluzivnog, što je zapravo daleko od istine.

Činjenica je da su takve izjave vrlo kratkovidne i naivne, da je riječ o samo dovoljno puta ponavljanoj zabludi koja se onda počinje smatrati istinom. Jer, štogod tko govorio, koliko god slušali o tome kako sad istu knjigu ili isti tekst bilo koje vrste može čitati netko na Islandu i netko u pustinji Jemena ili usred Amazone, to naprosto nije istina. Ne samo zato što ne postoje internetske veze u velikim dijelovima svijeta, već zato što si i velik broj ljudi ne može priuštiti računalo ili mobitel, sve ako i postoji način da se nauči služiti istim.

I zato je mnogo toga bazirano na iluzijama: niti su elektronske knjige svima dostupne, niti postoje arhivi koji sadrže sve. Nije sve na internetu. Amazon ima 'bezbroj' knjiga, navodno sve. Ja sam odabrao napamet deset knjiga iz vlastitie biblioteke za koje znam da su nešto rjeđe i pogledao jesu li na internetu. Nisu. Na internetu ne postoji piratsko izdanje Salingerovih neobjavljenih priča, koje su dijelom objavljene u NewYorkeru prije pedeset i više godina. Tih tekstova nema na internetu, kao ni priča Bioya Casaresa koje je objavio kad mu je bilo sedamnaest, no kojih se odrekao i ne postoje druga izdanja.

Čak ni Nacionalna biblioteka Argentine nema primjerak kojeg ja čuvam. Baš kao što na internetu ne postoji ni izdanje drame Elektra Ezre Pounda, koju je objavio u jednoj verziji, da bi je odmah potom povukao iz prodaje i unio neke izmjene. Te prve verzije više nema niti će je vjerojatno biti na internetu. I to su samo primjeri dobro poznatih, slavnih pisaca. Internet nema sve niti može imati.

Razgovarao Neven Svilar
foto: Manguel i D. Albahari u Booksi

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.