Četvrtak
25.06.2015.

'Moj najveći uzor je Leo Perutz'




Extra_large_kehlmann
Daniel Kehlmann na Bundeku (Foto: Fraktura)
A+ A-

Razgovarali smo s najčitanijim suvremenim njemačkim piscem Danielom Kehlmannom.

***

Iako kršimo sva pravila forme, ovaj ćemo intervju započeti naopako, razgovorom o autoru koji je vama vrlo važan, piscu veoma čudne književne sudbine. U pitanju je jedan od najboljih zaboravljenih pisaca, veliki bečki književnik Leo Perutz, od kojeg ste, čini mi se, preuzeli neke važne elemente: od konstrukcije pripovjednog teksta pa sve do fenomena vremena koje je vama izuzetno značajno.


Toliko volim Lea Perutza i smatram ga toliko važnim autorom, pa čak i kada govorimo o mojim knjigama, da bih vrlo rado posvetio cijeli razgovor ovom piscu. Perutz ne samo da je izvršio ogroman utjecaj na mene, već je oduvijek bio dijelom mog života, neka vrsta obiteljskog naslijeđa. Prvi put sam pročitao sve njegove romane u periodu između svoje dvanaeste i šesnaeste godine. U to vrijeme čak nisu ni sve njegove knjige bile objavljene u Austriji i nije se moglo lako doći do tih tekstova. No tu je i sudbina imala svoje prste.

Naime, moj otac bio je televizijski i kazališni redatelj, i htio je postaviti na kazališne daske jedno njegovo djelo. Danas vrlo lako zaboravljamo kako su stvari funkcionirale prije Interneta, nije se moglo samo upisati u pretraživač što je još napisao taj čovjek, koji je u to vrijeme bio samo zaboravljeni predratni pisac. Preko nekih veza moj je otac uspio doći do adrese Perutzove supruge koja je živjela u Izraelu. Pisao joj je i ona mu je poslala neke knjige svog pokojnog muža, i to rukom pisane tekstove s komentarima autora, zamolivši ga da joj vrati te rukopise, što je i učinio nakon što ih je fotokopirao. Tako sam imao ogromnu privilegiju čitati neke njegove romane u formi rukopisa.

Iako je u Sarajevu nedavno izašao njegov briljantni roman Turlupin (napisan 1924.), ovo djelo jedva da je itko i spomenuo. No ni u Austriji nije mnogo bolja situacija. Zbog čega je Perutz gotovo potpuno nepoznat?

Moj otac je na koncu uspio snimiti televizijski film prema romanu Lea Perutza Der Meister des jüngsten Tages (Majstor sudnjeg dana), a naručio je i film prema romanu St. Petri-Schnee (Snijeg sv. Petra) kojeg je na koncu snimio drugi redatelj. Nakon nekoliko godina većina je njegovih djela u Austriji ponovno objavljena, između ostalog i zbog spomenutih filmova. No usprkos tome on je, izvan konteksta akademske zajednice i stručnjaka za austrijsku književnost, i dalje potpuno nepoznat pisac.

Ja sam odustao od pokušaja da ga se rehabilitira i učini poznatim, što je svakako zaslužio. U Austriji i izvan nje postoji određen broj ljudi, uglavnom pisaca, novinara i kritičara koji zaista vole Perutza (među njima su i Borges, Greene i Calvino), no ni njihov utjecaj nije nimalo pomogao da dođe do oživljavanja interesa za njegovu književnost. Kao da je u njegovom autorskom DNK-u upisano da ne može postati poznat i potpuno priznat. Upravo sam zbog Perutzove književne sudbine počeo shvaćati da je sudbina nekih autora da nikada ne postanu poznati, bez obzira na kvalitetu njihovih djela.

Vi se, međutim, nikada niste susreli s tim problemom, s obzirom da ste kao iznimno mlad književnik doživjeli ogroman uspjeh svojih romana.

Naravno da sam kao mladi pisac i sam mislio da mi se uspjeh možda nikada neće dogoditi, no zaista se dogodio, i to nevjerojatno brzo. S književnim uspjehom dolazi i određena razina utjecaja, koju sam između ostalog pokušao iskoristiti da upozorim njemačku čitateljsku javnost na Lea Perutza. Tako sam prošle godine održao pet predavanja u Frankfurtu, a posljednje sam posvetio isključivo Perutzu. I sva su predavanja dobila jako puno prostora u medijima, razvile su se diskusije, polemike, podiglo se dosta prašine… osim predavanja o Perutzu. Ono jedva da je i spomenuto. Zaključak: ako želiš da nešto čime se baviš ostane nepoznato i ljudima nezanimljivo, samo u priču uključi Perutza.

Nije neuputno tražiti neke sličnosti između njegovih i vaših djela u smislu poetike romana, ali i samog načina pripovijedanja. Njegov se stil bitno razlikovao od onog najboljih austrijskih pisaca tog perioda, poput Karla Krausa, Roberta Musila ili Hermanna Brocha. No to je vama išlo u prilog jer su mnogi kritičari prvotni uspjeh vaših romana pripisali činjenici da se stilski potpuno razlikuju od ostalih djela njemačkog jezika u zadnjih petnaestak godina.

Smatram da upravo tu leži ključ. Da se još samo trenutak zadržim na Perutzu, način na koji je on pisao neki su smatrali gotovo trivijalnim, odviše jednostavnim. No to je prolazilo jednom Stefanu Zweigu, od kojeg je Perutz mnogo bolji pisac. No najvažnije je baš to što ste spomenuli, da se njegov stil nije podudarao s onim što se očekivalo od književnosti na njemačkom jeziku.

Tu spadaju i elementi fantastičnog, makar u naznakama, kao kod Hoffmanna ili Kafke, što je karakteristika i nekih vaših djela, zbog čega su vas mnogi prozvali njemačkim magičnim realistom.

To je istina, a ono što je moglo proći na prijelazu stoljeća, nije moglo proći u međuratnom periodu, kada pisac magičnog realizma (što je Perutz bio) nije mogao računati na veću podršku. I to nam pokazuje koliko je važno otkud dolazi neki roman, jer ono što publika oprašta kolumbijskom ili meksičkom piscu neće dopustiti njemačkom, i obratno. Pitanje očekivanja i ustaljenih obrazaca je u tom pogledu najvažnije.

Koliko je činjenica da su veliki austrijski međuratni autori, poput Josepha Rotha ili Karla Krausa, bili zaokupljeni velikim temama kraja epohe zapravo učinila rigidnom ideju što bi književnost treba biti? Naime, tek su se nakon rata neki mlađi autori, poput Ingeborg Bachmann i ostalih iz Gruppe 47, uspjeli osloboditi očekivanja i napraviti neku vrstu prevrata.

Smatram da je u pitanju princip koji može ići u više smjerova i koji je teško objasniti samo u terminima dominantnih poetika. Recimo, danas zaboravljamo da je čak i Joseph Roth, jedan od najvećih književnih genija 20. stoljeća, neko vrijeme bio na margini i gotovo zaboravljen. Neke stvari je zaista izuzetno teško objasniti, a ponekad si ih uopće ne trebamo objašnjavati. Najvažnije je riješiti se predrasuda i pažljivo čitati tekst.

Koliko toga u vašim djelima svjesno preuzimate od autora koji su vam važni, a koliko je u pitanju neka vrsta nesvjesnog procesa?

Zbivaju se oba procesa, vjerojatno simultano. Recimo, sasvim otvoreno ću priznati da sam ideju za roman Slava, koji se sastoji od kratkih priča koje nakon čitanja tvore neku vrstu romanesknog luka, preuzeo od Lea Perutza. On je to učinio u romanu Nachts unter der steinernen Brücke (Noću ispod kamenog mosta), djelu smještenom u Prag 17. stoljeća.

Kad sam pročitao taj roman, toliko me impresionirala forma, odnosno činjenica da se i u književnosti može učiniti ono što je inače bilo uobičajeno tek u filmu, kao cjelini koja se sastoji od više jedva povezanih epizoda. Ni u filmu to nije toliko često, iako zadnjih desetljeća postoje primjeri jako uspješnih filmova te vrste, poput Magnolije P.T. Andersona ili Kratkih rezova Roberta Altmana. Naravno, taj utjecaj nije posve racionalan, i kao pisac nisam pomislio 'On je to učinio i jako mi se sviđa pa ću to primijeniti kada dođe vrijeme za to.'

Pomažu li vam vaša poetološka istraživanja u radu na romanima?

Svakako, pomažu mi da artikuliram neke stvari koje bih inače tek neodređeno osjećao. Primjerice, nedavno sam pročitao Der abenteuerliche Simplicissimus Teutsch, beskrajno djelo njemačkog baroka koje mi je pomoglo da shvatim što je to zapravo glas u romanu. Mislim da je Grimmelshausen došao do otkrića glasa u velikom pripovjednom djelu, gdje je protagonist nekonzistentan i neprestano se mijenja.

Priča zapravo nema previše smisla: on je za vrijeme Tridesetogodišnjeg rata sad na jednoj strani, pa onda odjednom na drugoj, pa misli jedno da bi zatim učinio nešto što se uopće ne slaže s onim što bismo očekivali od lika, i tako dalje. Jedino što drži čitavu stvar na okupu jest pripovjedni glas koji ne dopušta potpuni rasap. I to je briljantno otkriće. Mislim da je Grimmelshausen do toga došao upravo zašto je bio toliko traumatiziran zbog strave tog rata.

Često držite predavanja i pišete eseje o književnosti i autorima koji vam mnogo znače, poput Celinea, Kundere, Tolkiena, Stendhala, Hamsuna, koje ste objavili u knjizi Izmišljeni dvorci. Koliko vam je važan upravo taj aspekt književnog rada?

Čitanje mi jako pomaže da se usredotočim na vlastiti tekst u svakom smislu. Recimo, održao sam predavanje o Tolkienu prošle godine, a trajanje predavanja od sat vremena prisililo me da se ozbiljno posvetim čitanju i dođem do nekih spoznaja do kojih inače gotovo sigurno ne bih došao. Dobra stvar kod tog tipa rada jest što vas prisiljava da se bavite nekim stvarima koje inače ne bi ni primijetili.

Na početku romana Mahlerovo vrijeme citirate W.B. Yeatsove stihove: Who talks of Plato's spindle;/ What set it whirling round?/ Eternety may dwindle/ Time is unwound. Zašto je upravo vrijeme u središtu velikog broja vaših djela?

Vrijeme je tema od koje ne mogu pobjeći, bilo da je riječ o vremenu u romanu, bilo da je u pitanju vrijeme kao fenomen. Fizika me izrazito zanima. Samo one stvari koje me zanimaju mogu me prisiliti da se upustim u ekstenzivno istraživanje kao što je to bio slučaj kod romana Mahlerovo vrijeme. Zato ne bih mogao pisati roman o nogometu, jer me ne zanima.

U filozofskom smislu vrijeme me neizmjerno fascinira. Mislim da je vrijeme i dalje jedno od najtajnovitijih stvari o kojima uopće možemo razmišljati. Veliki fizičar Arthur Eddington je rekao: "Filozof Henri Bergson će vas uvjeriti da je vrijeme kakvog ga poznajemo iluzija i da je vrijeme nešto drugo od onog što vam vaš sat pokazuje. No nakon što vas je u to uvjerio, otići će na kolodvor u Parizu i na peronu čekati vlak pogledavajući na sat koji pokazuje vrijeme za koje vas je upravo uvjerio da je obična iluzija." Od vremena očito ne mogu pobjeći.

POVRATAK NA VRH STRANICE