Petak
18.09.2015.

'Nogomet je sličan umjetnosti'




Extra_large_keret
Etgar Keret (foto: Garoa)
A+ A-
Razgovarali smo s izraelskim piscem Etgarom Keretom u povodu njegovog gostovanja na Festivalu svjetske književnosti.

***

Već nekoliko puta bili ste u Zagrebu, i to u raznim prigodama. Prvi put smo razgovarali prije šest godina kada ste promovirali hrvatski prijevod knjige 8% ni od čega. Sada je, pak, u Hrvatskoj objavljena knjiga Pizzerija Kamikaze, izbor priča iz nekoliko knjiga, od kojih su neke veoma stare. U takvim prilikama morate se vratiti u prošlost i posjetiti nekog prošlog sebe. Je li u pitanju pisac kojeg više nema ili su vam te priče i dalje bliske kao u trenutku kada ste ih napisali?
 
Kada putujem uokolo i promoviram svoje knjige, gotovo nikad ih ne čitam ponovo niti razmišljam o njima. Čak ih ni ne pogledam, ne znam ni kako izgledaju.  Ali usprkos tome, ovakve prigode koristim kao priliku za refleksiju o samome sebi, i to ne samo kao o piscu već i kao ljudskom biću. Ovakvi događaji mi se katkad čine poput svojevrsnog foto-albuma koji čovjek s vremena na vrijeme prolista da se podsjeti kakav je bio kad je bio mlađi, i kakav je svijet bio kad je bio mlađi.
 
Ti povratci u prošlost meni, za razliku od nekih drugih ljudi, pričinjavaju zadovoljstvo, bilo da je riječ o knjigama i razgovorima na festivalima ili doslovnom listanju foto-albuma, gdje vidim sebe na fotkama iz 70-ih, s golemim zulufima i trapezicama u kojima sam bio strašno kul. Kad se suočim sa svojom prošlošću, i kao pisca i kao osobe, uočavam jednu ključnu stvar, naime da tu nema govora o kvalitativnim pomacima. Nisam bolji ili gori pisac i čovjek sada u odnosu na prošlost, ali sam umnogome različit. 
 
U knjizi Pizzerija kamikaze nalaze se priče koje su otrgnute iz različitih okvira i stavljene u novi kontekst, novi prozni kolaž, koji svejedno funkcionira. U tom smislu čitatelju je jako teško odrediti koja priča je novijeg datuma, a koja je napisana 80-ih. Je li Pizzerija kamikaze kao nekakva pomaknuta prozna retrospektiva?
 
Kada govorimo o pisanju, neke stvari koje sam napisao davno i dalje funkcioniraju, a neke ipak ne. Recimo, u knjizi Pizzerija kamikaze nalazi se priča Cijevi koju sam napisao sredinom 80-ih godina, kad mi je bilo tek 19. Zanimljivo mi je osvrnuti se na tu priču, koja je tehnički možda nešto lošije napisana od novijih priča, no koja ima određenu snagu, odnosno strast i čistu energiju što može doći samo od drskosti i nedostatka sumnje u sebe.
 
S druge strane, novije priče sadrže nešto što nisam imao tada ni u tragovima, određenu refleksivnost i ambigvitet, ali i dozu samokritičnosti. Drago mi je što sam se promijenio, što nisam ostao ista osoba. Mislim da je dosadno biti uvijek isti. Život je zapravo jedna konstantna promjena, ili bi barem trebao biti. Gubljenje nekih stvari ujedno donosi i neke dobitke, a tu je i konstantno učenje i stjecanje određene mudrosti. 
 
Globalni uspjeh vaših knjiga posljednjih desetak godina neminovno stvara situaciju u kojoj se u različitim zemljama istovremeno objavljuju vaše različite knjige, koje vi promovirate kada posjetite te zemlje na poziv izdavača, odnosno festivala i sajmova. Koliko je neobična situacija  u kojoj gotovo svaki drugi dan govorite o drugoj knjizi?
 
Istina, to zna biti zaista čudnovato. U svakom slučaju u pitanju je interesantna pozicija. Upravo sada sam na nekoj vrsti malene turneje u sklopu koje obilazim razne zemlje. I zaista, u svakoj od njih je u zadnje vrijeme objavljena neka druga moja knjiga. Recimo, u Sloveniji izlazi druga knjiga, Missing Kissinger, a u Hrvatskoj je objavljena knjiga Pizzerija kamikaze. U Italiji ću govoriti o svojoj knjizi memoara Sedam dobrih godina. No, iako je u pitanju čudna pozicija, mislim da je riječ o privilegiji.
 
U svakom slučaju, kao piscu mi je mnogo manje zamorno govoriti svaki put o nekoj drugoj knjizi, nego uvijek o jednom te istom djelu, gdje god da dođete. To je dosadno. Ovo je pak, prava avantura, nešto simpatično i zgodno. Jučer sam hrvatskoj publici čitao priču koju sam napisao kao tinejdžer, a za nekoliko dana ću talijanskoj publici pročitati esej koji sam napisao s 47 godina. Mogućnost kretanja od jedne do druge točke u vremenu je nešto u čemu uživam. To je taj užitak u promjeni. 
 
Zato, recimo, volim sport, i zato ga pozorno pratim, a uvijek mi je posebno interesantno pratiti igrače kako stare i mijenjaju se tokom svojih karijera. Recimo, Michael Jordan je u prvom dijelu svoje karijere, kad je bio mlad, vječno ulazio pod koš i bazirao igru na prodorima i strašnom atleticizmu. Kako je stario, više nije mogao toliko skakati, no postao je mnogo pametniji igrač i počeo igrati na potpuno drukčiji način. Kada me pitate je li bolji mlađi ili stariji Jordan, ne bih odgovorio ovaj ili onaj. Naprosto je prekrasno pratiti evoluciju.
 
To se pitam i kao pisac. Ne pitam se jesam li bolji ili lošiji, niti se probudim jedno jutro i kažem, "bože pa ja sam bio bijedan pisac i šupak kao osoba zadnjih 20 godina, sad ću biti bolji". Mislim da postoji nešto zdravo u tom procesu.
 
Kada već spominjete košarku, a s obzirom da dolazite iz Tel Aviva, moram vas pitati jeste li navijač Maccabija iz Tel Aviva?
 
Iako jako volim košarku, nisam navijač Maccabija, više pratim našu nogometnu momčad. Općenito, nogomet mi je ipak draži od košarke, uvijek sam ga volio i gledao. Imam teoriju zašto mi je nogomet draži od košarke. Smatram da je nogomet sličan umjetnosti, da je izuzetno mimetičan u odnosu na život, međutim ipak se znatno razlikuju. Umjetnost uzima stvarnost i re-kreira je kao nešto ambivalentno, dok sport, posebno nogomet, uzima stvarnost i filtrira je u nešto mnogo čišće i jasnije. Ona se rastavlja na proste komponente, imamo uzročno-posljedične veze kao u stvarnosti, ali s neminovnim dodatkom krajnjeg cilja, svrhe.
 
Recimo, pitate li me, 'što ti zapravo želiš od života, Etgare?', ja vam mogu iskreno reći, 'nemam pojma'. U nogometu nećete naići na tako nešto. Tamo cilj uvijek postoji, a to je da moja ekipa zabije gol i pobijedi. To je ono što je divno kod nogometa, taj dodatak svrhe na estetiku. Osim toga, nogomet posjeduje komponentu koju većina drugih sportova ipak nema. U košarci, na primjer, bolja ekipa gotovo uvijek pobjeđuje. U nogometu ipak nije tako, vrlo često bolja ekipa ipak ne pobijedi. I u tom aspektu je nogomet mnogo bliži realnosti, mnogo je bliži životu. 
 
Možda nije nebitno ni porijeklo sportova, odnosno mjesto njihova nastanka. Sport sjajno ukazuje i na razlike u mentalitetu, recimo između Amerikanaca i Evropljana. Amerika, gdje su nastali sportovi poput košarke, zato nikada neće shvatiti nogomet u potpunosti, ne mogu razumjeti da sport može biti dosadan, a s obzirom da su i paradigmatska 'goal-oriented' kultura gdje se najviše cijeni pobjeda, potpuno im je stran koncept da rezultat utakmice može biti 0-0. 
 
Mislim da je to istina. Zanimljiva je razlika između američkih sportova, poput košarke ili hokeja, gdje imamo neprestanu akciju, uvijek se nešto zbiva, uvijek je akcija i uzbuđenje. Nogomet je mnogo bliži životu i zato što je vrlo često dosadan, i kad najmanje očekuješ dogodi se neka nevjerojatna stvar. Umireš od dosade, i onda odeš na WC, a kada se vratiš vidiš da su pala dva gola i da je dosuđen penal.
 
Život je mnogo više žudnja i želja nego njihovo ostvarenje, nego sama egzekucija. Žudnja za poljupcem, želja da prvi put poljubim određenu djevojku je neusporedivo snažniji osjećaj od ionako izuzetno snažnog doživljaja samog poljupca. Žudnja je uvijek iznad ostvarenja, i život je čekanje ispunjenja želja, koje se često nikada ne dogodi. Nogomet donosi to. Mi 90 minuta čekamo nešto što se možda nikada neće dogoditi, ali živimo u nadi. Žudimo da se ispuni cilj, to je naš gol, naš goal
 
Naravno, postoje pojedinci koji izlaze iz svih okvira, bilo da govorimo o samom životu, umjetnosti, pa čak i sportu. Recimo, kad spominjemo nogomet, postoji legenda o genijalnom nogometašu Robertu Prosinečkom koja kaže da on nije previše volio zabijanje golova, "jer se tako samo gubi vrijeme koje se moglo provesti igrajući". Koliko je važnost takvih genijalnih pojedinaca koji razbijaju sve okvire i stvaraju posebnu estetiku zbog čega dolazi do mitologizacije?
 
To je nešto presudno, upravo zato što je u pitanju aberacija. Sjećam se Roberta Prosinečkog i njegovog čudnog stila igre, igrao je i za Real i za Barcelonu. Priča o Prosinečkom podsjeća me na Eyala Berkovica, izraelskog nogometaša kojeg se vjerojatno ne sjećate, igrao je negdje tamo krajem 90-ih godina. 
 
Sjećam se Eyala Berkovica, bio je omiljen igrač u engleskoj ligi i legenda West Hama.
 
Ne samo West Hama, bio je omiljen gdjegod je igrao, a igrao je svugdje. Igrao je i u Celticu, Manchester Cityju, Blackburnu i rivalima s juga Engleske, Portsmouthu i Southamptonu. Bio je sjajan tehničar i odličan asistent, ali mnogo slabiji strijelac. On je izjavio kako je zabijanje golova nešto mnogo manje zanimljivo, i puno predvidljivije od asistiranja. Jer ako želite zabiti gol vaše su mogućnosti relativno ograničene i tu nema puno filozofiranja, no ako želite dodati loptu imate bezbroj mogućnosti, i tu je moguća kreacija i originalnost.
 
Njemu je vrhunsko umijeće bilo znati lijepo asistirati suigraču. Osim toga, u zabijanju golova postoji određena konačnost, ono ispunjenje o kojem smo razgovarali, dok je asistiranje i kreiranje samo karika u beskonačnom lancu i potraga za ostvarenjem. To je i razlog zašto uživamo u igri upravo takvih igrača kao što je Prosinečki. 
 
Vi ste i pisali o nogometu, a jedna priča je u knjizi Pizzerija kamikaze. Iako je dosta književnika fascinirano nogometom, čini se da nogometna utakmica u sebi sadrži element koji isključuje ili barem odbija literarnost i umjetničku obradu. Uostalom, vjerojatno nije bez razloga to što postoji malo filmova o nogometu, a i oni snimljeni su u pravilu smeće. Koji je razlog tome?
 
To s jedne strane jest istina, zbog čega uostalom i knjige o nogometu zapravo i nisu knjige o nogometu. Recimo, moja priča o nogometu, pod imenom Tenisice, govori o periodu u kojem je došlo do bojkota njemačkih proizvoda, gdje mladi dječak nakon što je bio u Muzeju volinjskih Židova na Dan sjećanja na holokaust odbija kopačke Adidas, iako je takve nosio njegov idol Johan Cruyff. I ta priča je tek okvirno o nogometu, no sasvim je jasno da nije o tome. Čak i filmovi o nogometu koje ste spomenuli, i koji zaista najčešće jesu smeće, zapravo koriste nogomet kao nekakvu štangu za potporu. 
 
Poput znamenitog čuda Bijeg u pobjedu u kojem glume Stallone i Pelé!
 
Da, da! I to ne samo Pelé, tamo su i Osvaldo Ardiles, Bobby Moore! Stvar s pisanjem o nogometu jest ta redukcija života na manje elemente, koja baš i ne funkcionira. Nešto poput prskanja s crijevom. Kad stavite prst na otvor i smanjite površinu izlaska, snaga koju dobijete je mnogo jača. A s nogometom je to teško postići zato što je on sam već krajnja redukcija, a redukcija redukcije u ovom slučaju ne nosi izuzetnu moć, već potpuno začepljenje. Zato mislim da je teško ili nemoguće napisati roman o nogometu koji će biti isključivo o nogometu, ali nogomet možete sjajno iskoristiti u romanu.
 
Razgovarao Neven Svilar
POVRATAK NA VRH STRANICE