Petak
29.05.2015.

'Pisanje krimića je postalo biznis'




Extra_large_roslund_thunberg
A+ A-
Nakon nezapamćenog uspjeha Stiega Larssona, svijet je otkrio Švedsku i kao nepresušni izvor dobre kriminalističke književnosti, a ni Hollywoodu nije dugo trebalo da im švedski kriminalistički pisci postanu novo vrelo inspiracije (čitaj; zarade). 

Trenutačno je možda i najveće ime tog vala iskusni pisac kriminalističke književnosti Anders Roslund, koji je na romanu Medvjeđi ples surađivao s filmskim scenaristom Stefanom Thunbergom. Ovo je bio Thunbergov književni debi, a ogroman uspjeh je prethodno ostvario s televizijskom serijom o inspektoru Wallanderu.

Zajedno su stvorili Medvjeđi ples, koji se velikim dijelom bazira na priči Thunbergove braće koji su bili pripadnici najzloglasnije bande pljačkaša u švedskoj povijesti, a posebno poznate bile su njihove pljačke banaka u Švedskoj 90-ih. Baš kao i kod Jensa Lapidusa, koji u Stocholmskoj trilogiji piše o jugo-mafiji u Švedskoj, i Roslund i Thunberg odnosno likovi u romanu imaju veze s 'ovim prostorima'. Naime, Thunberg je porijeklom iz Jugoslavije, a otac mu se prezivao Duvnjak.

***
 
Činjenica je da popularnost švedske kriminalističke književnosti ne samo da ne jenjava, već je na vrhuncu bez tendencije opadanja. Vaša suradnja na knjizi Medveđi ples dobro je dokumentirana. Knjiga je postigla senzacionalan uspjeh, o njoj govore i političari i filmske zvijezde, a uskoro bi trebala biti snimljena i holivudska ekranizacija. Kako vi doživljavate takav uspjeh ove knjige? 

R: Iako je lijepo čuti pohvale sa svih strana, treba naglasiti da postoji mnogo loših krimi romana koji se pišu u Švedskoj, posebno nakon što je švedski krimi val postao globalni trend. Prije desetak godina se nešto dogodilo u Švedskoj. Krimi pisci su odjednom prestali pisati na način koji je isključivao socijalnu kritiku i pisanje o društvu. Tradicionalni krimi roman je u svojoj inertnosti počeo odumirati, nedostajala mu je energija. Ljudima je bilo dosta tih whodunita.  

A kako se krimi roman najčešće bavi onime što je sada i ovdje, krimi pisci su odlučili odbaciti sve druge slojeve osim ta dva počela. U tim romanima više nije bilo bitno tko, već zašto. Smatram da je to bio ključ uspjeha kada govorimo o čitanosti i popularnosti, kao i pojava pet, šest novih imena, među kojima sam bio i ja. Time se žanr proširio, što ne znači da je nužno postao bolji, no polje je postalo šire i pisci su unijeli novu energiju u žanr.

To su primijetili i čitatelji i izdavači, i odjednom je nastao bum. Kada imate jednog odličnog tenisača, odjednom se u zemlji pojave i drugi odlični mladi tenisači, cijela generacija; upravo se nešto tako dogodilo i s kriminalističkim romanom u Švedskoj pojavom Stiega Larssona. Mi smo i prije tog buma pisali i objavljivali. Primjerice, ja sam pisao romane koje je čitao Stieg Larsson, ja sam njemu otvorio vrata, no potom je on otvorio vrata meni i svima nama na posve jedinstven način.
 
Kada govorimo o tom fenomenu, koliko je važno pitanje jezika? Naime, kriminalistički roman najčešće nije roman koji je primarno preokupiran jezikom i jezičnom igrom, zbog čega ga je možda ipak malo lakše prenositi u druge jezike i književnosti. Smatrate li taj aspekt bitnim?

R: Ne samo bitnim, možda i ključnim. Pitanje jezika je zaista fascinantno u svakom pogledu. Engleski jezik je već neko vrijeme najvažniji svjetski jezik; to nažalost nisu ni švedski ni hrvatski. Nekada je u Švedskoj situacija bila takva da je samo maleni dio objavljenih knjiga bila prijevodna književnost, a čak 95 % prijevodne književnosti bila je književnost engleskog jezika. U Americi i Engleskoj je situacija ista ili još više ide u prilog engleskog jezika kao dominantnog.

Švedskoj književnosti je nekada bilo nemoguće ući na to tržište. No, nekim čudom to se dogodilo, i ovdje je spomenut problem jezika svakako važan. Sada su stvari potpuno drukčije, zbog ulaska ogromnog novca u cijelu priču, pa imamo toliko različitih škola pisanja kriminalističkog romana. Sve je to postao jedan veliki biznis, gotovo na nivou korporacija, i mislim da je vrijeme da se malo prikoči i vrati na samu kriminalističku književnost. 
 
Švedska već ima značajnu tradiciju kriminalističkih romana. Koliko je tu važno pitanje tradicije? 

R: Vjerojatno će se uskoro sve ipak nekako vratiti u normalu. Objavljivat će se i dalje dobri romani i loši romani, kao i prije, no neće više biti toliko novca i toliko buke. A tradicija postoji, i to zaista jest ono što je dobro, važno, i zbog čega će krimi roman u Švedskoj i dalje biti snažan i relevantan čak i kad bude mnogo manje popularan, što će se neminovno dogoditi. Svi govore o tom velikom valu švedske krimi književnosti. No val je nešto što dođe do vrhunca i onda odumre, na koncu se razbije o stijenu i više ga nema. A krimi roman je sada važan dio švedskog izdavaštva i neće nestati niti se razbiti o stijenu smanjenja popularnosti. Zbog svega toga mislim da je važnost tradicije izuzetna.
 
Zapravo se sve donedavno na kriminalističku književnost, slično recimo kao i na SF, gledalo kao na nešto manje vrijedno od 'lijepe književnosti' i 'visoke umjetnosti'. Mislite li da je takav odnos prema kriminalističkoj književnosti još uvijek raširen, pogotovo u Švedskoj gdje se dodjeljuje Nobelova nagrada? I koliko su vaši romani i romani vaših kolega promijenili takve rigidne stavove?

R: Moram odgovoriti i na ovo pitanje jer je riječ o nečemu što je polje moga interesa. Mislim da činjenica da se Nobelova nagrada dodjeljuje u Švedskoj ima ogromnu važnost u smislu ovoga što ste rekli. Zbog toga u Švedskoj ljudi još uvijek gledaju na književnost i umjetnost u terminima devetnaestostoljetnih estetskih razmatranja. Zbog toga švedska publika misli da bi sve, pa i književnost, trebalo dijeliti na dobru i lošu, lijepu i ružnu, visoku i nisku umjetnost. Taj zid preko kojega su mnogi ipak prešli posljednjih desetljeća, zid modernog estetskog prosuđivanja, za nas u Švedskoj je bio mnogo viši nego drugdje. U proteklih 12 godina bio sam na 55 putovanja po raznim festivalima diljem svijeta. Svaka nacija danas ima svoj festival kriminalističke književnosti i švedski autori su pozivani na njih, no mi u Švedskoj i dalje nemamo takav festival.

No, stvari se ipak mijenjaju, i mislim da ova generacija kriminalističkih pisaca ima veliku ulogu u toj promjeni. Nekada su krimi pisci bili poput jadnika koji na zabavi stoje u kutu sobe i s kojima nitko ne želi razgovarati, a pozvani su ionako samo zato što su donosili nekakav prihod izdavačima; no nisu bili dovoljno dobri i zanimljivi da se druže s kul ekipom. No sada ipak više nije baš tako. 
 
Uloga Medvjeđeg plesa u tom smislu zaista nije zanemariva. 
 
R: Nije, a možemo dati i konkretan primjer. Kada je švedski premijer u svom godišnjem obraćanju naciji uzeo u ruke našu knjigu i rekao "pročitao sam ovo, i sada sam tek na putu da počnem shvaćati što je to kriminal", to je pokazalo veliku promjenu i konačni ulazak u establišment. 

T: Istina je da mi u Švedskoj sve dijelimo na dobru i lošu kulturu. Ja nisam odrastao uz dobru, visoku kulturu, već uz rock muziku i Star Wars. I već u mladosti sam shvatio da se pričama može reći nešto više, a ne tek ispričati nekakvu priču. Može se nekome dati priča o pljački banke, a ispod toga je zapravo priča o ocu i sinu, a ispod toga je sloj koji govori o švedskom društvu i imigrantskoj kulturi. To je snaga te loše ili niske kulture.

Uostalom, jasno je da su u pitanju često vrlo proizvoljne stvari. Prije trideset i više godina mnogi nisu svrstavali Scorsesea u visoku kulturu, a danas je situacija obratna. Slično vrijedi i za Tarantina i mnoge druge. Ja nisam intelektualac, i nisam odrastao uz knjige, uopće nisam imao knjige u kući. Morao sam otkriti vlastitu kulturu, a takvo odrastanje mi je omogućilo brisanje tih granica o kojima govorimo. A to je vrlo oslobađajuće.
 
Je li oslobađajući efekt imao i Medveđi ples, odnosno činjenica da ste otvoreno ispričali priču o vašoj braći? I poništava li svaki takav učinak to što nakon izlaska knjige neprestano morate odgovarati na pitanja o vašoj privatnosti, o svemu onome što ste zapravo iznijeli u knjizi?

T: Svakako da ima učinak velikog oslobođenja. A kad smo kod pitanja novinara i publike, moram reći da me to zapravo uopće ne smeta. Štoviše, rado odgovaram na privatna pitanja i nemam onaj rock-star problem s privatnošću niti želim glumiti tu ulogu.

R: Sva pitanja su sjajna, jer već činjenica da vam postavljaju pitanja znači da postoji interes. A svi oni koji igraju ulogu zvijezde i prave se da su iznad toga su potpuno pobrkali stvari.
 
Razgovarao Neven Svilar
foto: Roslund, Thunberg i švedski veleposlanik Lars Schmidt na ZBF-u (ZBF)
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.