Utorak
08.07.2014.

'Priča dolazi iz jedne slike'




Extra_large_jarman
A+ A-
U Booksinom programu 'Od korica do korica' 26. lipnja gostovao je kanadski pisac, profesor kreativnog pisanja i ljubitelj hokeja na ledu, Mark Anthony Jarman. S Jarmanom smo razgovarali o karijeri pisca, metodama za smišljanje i pisanje priča, te razlici između romana i kratke priče. Razgovor je vodila, priredila i na hrvatski prevela Miljenka Buljević.

***

S koliko godina ste objavili prvu knjigu?
 
Prvu knjigu sam objavio kad sam imao oko 30 godina i mislio sam da će se sve promijeniti, ali nije. Ne znam jesu li drugi pisci imali takvo iskustvo. Mislio sam da će me, kad objavim knjigu, Faulkner nazvati i zaželiti dobrodošlicu u klub. Ali ništa se nije dogodilo, samo vakuum. 
 
Tad sam otišao na promociju knjige u Toronto i dobro se proveo, ali osjećao sam se kao mali oblutak na plaži u tom velikom gradu kojem je bilo potpuno svejedno. Na promociji je bila grupa ljudi s kojima sam se dobro zabavio, ali ne znam ni što sam očekivao. Objavio sam dvije knjige dosta rano i onda dugo nisam ništa objavio.
 
Bila je velika rupa, a onda sam objavio tri knjige u nekoliko godina. Tako da ima vremena kad se čini da je pisac nestao ili je zaboravljen, ali onda se vrati kao osvetnik.
 
Kritičari naglašavaju vašu jedinstvenost unutar kanadske književnosti. Što bi po vama bila kanadska književna tradicija i po čemu se vaše pisanje razlikuje od nje?
 
Ne znam kako bih odgovorio na to pitanje. Ja samo pišem i ne mislim 'Ovo je tradicija i ona uključuje polarne medvjede pa ću ja pisati nešto drugačije'. Jednostavno se zainteresiram za neke stvari i to postane priča. Mislim da bi se moja djela svima trebala sviđati i prodavati više od Stephena Kinga. Tako da ne znam što je tu neobično. 
 
Pretpostavljam da je to pitanje utjecaja. Na mene su utjecale druge stvari nego na, recimo, Alice Munro. Ona je genijalna, ali ne pišemo na isti način. 
 
Jedna od posebnosti vašeg pisanja je i način na koji tretirate jezik. Je li pisanje za vas stilistička vježba ili platforma za širenje ideja te koji je odnos između forme i sadržaja u vašem pristupu pisanju? 
 
Vjerojatno me više zanima jezik od ideja. Sumnjičav sam prema piscima koji imaju poruku ili temu. Kad pišem, želim da tema dođe organski iz materijala na kojem radim. Poput jedne od talijanskih priča na kojima sad radim: u hotelu sam vidio slijepca kako traži gdje se održava neka bučna zabava da bi ih pokušao stišati. Naletio sam na njega u hodniku i oduševio se njegovom samouvjerenošću. To je trajalo par sekundi, ali sam u tome našao nešto zanimljivo, gotovo poput Diogena koji s lampom traži poštenog čovjeka. Bilo je nešto u toj slici. 
 
I onda sam počeo razvijati ideju očiju i gledanja – muškarcima se često govori da ne smiju gledati, muški pogled na ženu smatra se lošim, a ovaj jadnik ne može ni vidjeti. To je postala tema, ali je nisam odmah napisao već je ona došla iz tih slika. 
 
Čitajući vaše priče, dobiva se dojam da se povodite za slikama. Biste li se opisali kao pisca koji traži užitak u pisanju?
 
Čitao sam negdje da se Flannery O’Connor smijala svojim pričama i sviđa mi se ideja da su je ustvari zabavljale vlastite priče. Mislim da sam i ja takav. Pišem ono što mi se piše. Nadam se da negdje postoji čitatelj - John Updike je govorio o njemu kao ’idealnom čitatelju’ - koji zna što radiš. Nekad se u dva ujutro smijem i kažem: ‘Ovo je stvarno glupo, ali ću ipak to napisati’. Kad god pokušam pisati za tržište, nikad mi ne pođe za rukom. Radije bih bio neuspješan u onome što sam radim, nego napisao knjigu o zombijima.
 
Vaša proza je puna referenci na kulutru, književnost, glazbu. Je li to funkcionalni element u priči ili namigivanje čitatelju?
 
Oboje. Pretpostavljam da je i tu u pitanju idealni čitatelj koji će shvatiti refencu na knjigu ili muziku. U filmu Kum ima scena u kojoj se likovi voze na Rhode Island u prekrasnom starinskom žutom autu. Kad sam ga gledao, shvatio sam da je to automobil iz Velikog Gatsbyja, a Coppola ga je ubacio samo kao sliku. Ti si to mogao primijetiti, ali nisi morao. 
 
Coppola je prikazivao sliku te skupine kao američku priču o uspjehu, o ljudima koji su izvan zakona ali pokušavaju uspjeti, a Gatsby je isti - lažirao je ime pokušavajući uspjeti. Dakle, Coppola je prepoznao vezu između mafije i Velikog Gatsbyja, a ja sam pomislio da je to super jer takva ideja otvara neka vrata. I sve te stvari unesene su u film tom jednom slikom. Referencama želim postići baš to.

Često spominjete da gotovo kradete momente iz stvarnosti koje onda stavljate u svoje priče: dijelove razgovora koje čujete, detalje koje doživite i sl. Je li to neka vrsta nužnosti?
 
Mislim da je. Moje pisanje se ne sastoji samo od toga, ali to je definitivno njegov dio. Ako radim na nekom tekstu, dopisujem stvari i izbacujem stvari iz teksta na dnevnoj bazi. Stoga sam vrlo otvoren prema svemu što čujem. 
 
Sad kad sam dolazio vlakom iz Ljubljane, neki čovjek je sjedio pored mene i gledao kroz prozor te prekrasne doline, ambare i brda, i kaže: ’Planine u Hrvatskoj nisu previsoke, savršene su.’ Pomislio sam da je to sjajna rečenica. U mojoj talijanskoj priči postoji čistačica za koju sam mislio da će biti Talijanka, ali sam onda odlučio da će biti Hrvatica koja radi u Rimu i pokušava zaraditi novce da ode u London. Njoj ću dati tu rečenicu. 
 
Napisali ste roman Salvage King, Ya! o hokeju. O čemu je roman ustvari?
 
Uvijek ga zovem ’roman o hokeju’, ali tu je puno drugih stvari. Zanimao me uspon i pad hokejaša. Ima jedan hokejaš Boston Bruinsa Derek Sanderson koji je otvarao barove i davao im nazive po Fitzgeraldovim romanima. Zaradio je puno novca, ali kako kaže, samo je častio svijet pićem i izgubio je sve. U jednom trenu se našao u Central Parku kako se tuče s kronerima oko boce pića. 
 
Zanimao me taj njegov uspon kad je imao što je poželio, slično Fitzgeraldu, ali onda sam odlučio da umjesto o zvijezdi pišem o običnom, manje poznatom igraču koji je vodio život sličan mom. Ne znaš hoćeš li dobiti posao, ne znaš hoćeš li uspjeti. Sportaši su često u takvoj situaciji. Tako je lik mog romana postao igrač. Kad bih iscrpio sve ideje, onda bih ga prodao drugom timu. 
 
To je vaš jedini roman. Zašto ste ga morali napisati? Zašto niste ostali na kratkim pričama?
 
Pretpostavljam da sam se htio okušati u tome. Napisao sam dramu, zbirku pjesama, putopis, pišem kritike, i želio sam jednostavno pokušati pisati i taj žanr. Ali zbog glupog načina na koji radim stvari, napisao sam ga u nekoliko dijelova. Mislim da sam postavio rekord jer sam časopisima prodao dvadesetak izvadaka iz romana. 
 
Mislim da je to bio moj način da dođem do kraja romana jer mi je priča prirodniji žanr. Zaista poludim kad se ljudi ponašaju kao da je kratka priča vrtić, a roman svijet odraslih. Ali tržište zaista jest takvo. Ono u stvari ne želi kratke priče. U svijetu u kojem ljudi imaju sve manje vremena, očekivao bih da kratka priča bude idealna, ali ljudi i dalje žele neke ogromne knjige. Mislim da ih ni ne čitaju, već samo žele kupiti te velike knjige i misle da će im nekako ući u glavu.
 
Ne znam jesu li neki od mojih najvećih uzora, kao što su Alice Munro, John Cheever, Raymond Carver, Flannery O’Connor ili Isak Babelj, ikad napisali roman. Ipak ih se uzima vrlo ozbiljno. Ali istovremeno postoji ta slijepa mrlja kad urednici kažu da ne žele kratke priče, nego romane. Znam nekoliko pisaca u Kanadi kojima su njihovi urednici, izdavači ili agenti to rekli. To me stvarno ljuti i smeta.
 
Koliko vaša žanrovska raznolikost utječe na pojedina djela? Mnogo vaših priča ima sličnosti s poezijom.
 
Oduvijek sam volio poeziju, volim je čitati. Uvijek zadirkujem svoje prijatelje pjesnike da mogu smutiti pjesmu za doručak. Za priču ipak treba više vremena. Naravno, isto se može reći i za roman. Mislim da je pisanje poezije dobro iskustvo za svakog pisca jer moraš paziti na svaku riječ i svaki stih, moraš misliti o svemu, gdje ćeš završiti stih, koju ćeš riječ upotrijebiti. Mislim da je ta pažnja jako dobra. Dok pišem priču, pokušavam misliti o svakoj riječi, svakoj rečenici, kružiti dok ne nađem bolju riječ. Ponekad ona ne dođe odmah, ali mi je to znak da se trebam vratiti. 
 
Radili ste puno poslova da biste mogli pisati. Rekli ste i da pišete kad god stignete.
 
Morao sam jer sam imao djecu i nisam imao vremena. Pišem kasno navečer. Znam puno pisaca koji pišu rano ujutro. Nekad se pitam bi li moje priče bile drugačije da ih pišem ujutro. Možda bi u njima ptičice pjevale i stvari bi bile ljepše. Jednostavno sam noćna ptica i tad mogu raditi, kad se sve utiša, a ja još imam energije. Uživam ostati do kasno uz pisanje. 
 
I dok sam radio, zanimao me život pisca, a kad sam pročitao Na cesti Jacka Kerouaca, pomislio sam - ovo je cool. Ali to je kao kad slušaš gitariste: to ne znači da i ti znaš svirati gitaru. Postoji razlika između čitanja i stvarnog pisanja. 
 
Što mislite o radionicama kreativnog pisanja? Često voditelji radionice kažu da ne mogu ljude naučiti pisati, ali im mogu pokazati prečice.
 
To je i moje iskustvo. Naučiš što treba izbjegavati, ne koristiti klišeje, ne biti sentimentalan. Ima stvari o kojima uopće nisam razmišljao i, čim ih je netko spomenuo, zapanjio bih se kako to nisam prije vidio. Tako da je to bio stvarno prečac. Tu je i čitanje drugih pisaca. Cormac McCarthy je s pravom rekao da knjige nastaju iz drugih knjiga.
 
foto: Booksa
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.