Utorak
10.02.2015.

"Sandman pokazuje što strip može biti"




Extra_large_sandman
A+ A-
Tema prve ovogodišnje tribine Strip-tease bila je hrvatsko izdanje čuvenog stripa Sandman koji je napisao Neil Gaiman. Sandman je u Hrvatskoj upravo objavljen u izdanju Naklade Fibra, a na tribini su 27.1. u Booksi gostovali urednik izdanja Marko Šunjić i prevoditeljica stripa Tatjana Jambrišak. Razgovor je vodio Matko Vladanović.

***
 
Od svih stripova koje ste mogli objaviti, zašto ste odabrali Sandmana?
 
: Ako se baviš stripom i želiš objaviti samo dobre stripove, kao što ja želim, i ako želiš pokriti sve najvažnije strip škole s njihovim najvažnijim predstavnicima i najvažnijim djelima, onda se Sandman sam po sebi nameće. Od prvog dana sam htio objaviti Sandmana i Čuvare. To je nekakav 'sveti gral'. Kao izdavač se ponašam kao čitatelj pa onda, pomalo bahato, pretpostavljam da su svi čitatelji prošli moj čitateljski put i da su svi odrasli na istim stripovima kao i ja. 
 
Malo sam stariji, generacija sedamdesetih. U ono vrijeme nismo imali ništa osim Stripoteka, Bonellija, i na tome si odrastao. I onda, kad ti nakon nekog vremena netko uvali u ruke nešto poput Sandmana pa te to razvali, onda želiš taj osjećaj podijeliti s drugima - evo vam da i vas razvali kao mene. To je taj, možda i ključni motiv bavljenja izdavaštvom: prenošenje, širenje dobre vijesti, širenje religije. Uzmite ove stripove, ja mislim da je dobro, da ovo treba čitati; a Sandmana definitivno treba čitati. Tko nije, ne zna što je propustio.
 
TJ: Sandman dodiruje jako puno dijelova unutar nas samih, i to kod vrlo različitih ljudi pa se stvarno svi mogu naći unutra. Interesantno, ljudi se ne prepoznaju među likovima ljudi, nego baš među tim personifikacijama, noćnim morama, palim bogovima, bogovima koji više nisu to nego su nešto drugo, ali su zadržali nekakve moći. 
 
Svi bajkoviti osjećaji koje smo imali kao djeca ostaju nam duboko unutra. Možda su potisnuti, ali nam ostaju. Stvarno je to za svakoga. Još nisam čula da je netko rekao da mu ne valja Sandman. Po meni, svatko ga treba probati čitati, ali ne jednu sveščicu, nego cijeli jedan tom. Tek se tada dobije prava slika o čemu se tu radi, tek onda razvoj tih likova, njihovi odnosi i ostali detalji sjedaju na mjesto.
 
U priči o Sandmanu uvijek se ističe kako je taj strip tijekom devedesetih u Americi privukao stripu inače nesklonu publiku – konkretno, mlade žene na koledžima. Je li to samo američka stvar?
 
TJ: Mislim da to nije samo američka stvar. Sandman je strip koji pokazuje što strip može biti. Vječni problem sa stripom i sa SF-om je da ljudi imaju predrasude. Tko se time ne počne baviti i tko tome ne posveti malo više vremena, ima predrasudu. Vlada mišljenje da SF može biti bilo što, a strip - to su super heroji ili alternativa. 
 
Te predrasude je Sandman definitivno razbio. On nema akcije. Akcija je toliko minimalna, da je zapravo nebitna. Sandman ima fora likove, i to ne bilo kakve, nego likove koji se sviđaju ženama. Da, vjerujem da je svatko tko je svojoj djevojci dao Sandmana i rekao: "Vidi, gledaj, i ovo je strip.", dobio odgovor tipa "pa gledaj, nismo znale". 
 
To je zato što se radi o snovima, o idejama, o personificiranim stvarima koje svi imamo: ideje smrti i ideje sloma su svima poznato. Kao da su svi mogući arhetipovi ugurani unutra, složeni u krasno zapakiranu priču, s mašnicom, i tko to ne bi volio?  
 
Također, kad god se priča o Sandmanu, čuju se kritike na račun brojnih crtača koji su radili na stripu. Kako vama izgleda taj spoj slike i priče?
 
TJ: Među ostalim tekstovima koji se pojavljuju u ovom izdanju, ima i dosta uredničkih objašnjenja. U jednom od tih tekstova bilo je rečeno da su kritike na crtež prvih brojeva bile loše. Ja s tim nisam imala problema jer ta slika, kakva god ona bila, meni odgovara uz priču koja stoji. Priča je nužno povezana sa stilom i osjećajima koje slike donose. Nerazdvojiva je. Ne mogu sada zamisliti da bi to netko ponovo crtao. To je gotova, završena stvar, sad je li slika ružna ili ne, to je sve individualno.
 
: Meni je to grozno. Mislim, nije toliko grozno, koliko je zaista loše. Ja sam odrastao na Mister Nou i tamo imaš Roberta Disa koji je sjajan crtač, da ne govorim o Blueberryju, Comancheu itd. To su crtači koji ove u bilo kojem trenutku mogu pojesti za doručak. Dok čitaš Sandmana, vidiš da to i nije baš toliko dobro nacrtano, ali je toliko dobro napisano da nema veze.
 
Taj crtež priča priču, radi to efikasno, čitatelj ide dalje, likovi su jasni i zanimljivi su. Međutim, u ovom izdanju, u svakom stripu, u svakoj knjizi imaš scenarij gdje vidiš da se za svaku stranicu Gaiman polomio opisujući scenu, a kad pogledaš sliku, to se tamo kurca ne vidi. I onda vidiš koliko se fušarilo. Poslije su došli Charles Wess i drugi, ali u početku su crtači zaista bili B-klasa.
 
Već dugo prevodite stripove za Fibru, no prevodite i prozne tekstove. Koja je razlika između prevođenja proze i stripa? 

TJ: Velika je razlika. U stripu je puno više dijaloga no što je blokova teksta. Znači, drugačije se mora gledati, drugačije prevoditi. Znam da primitivno zvuči, ali u stripu ima više likova. Morate pronaći više glasova tih likova, mnogo više nego u prozi. Jedan roman ima dva-tri glavna, a ostali su sporedni. Nema tu toliko raznolikosti. Strip je puno, puno kompliciraniji po toj liniji. 
 
Najgori slučaj kod kojeg sam morala naći najviše različitih registara jezika bio je From Hell Alana Moorea. Unutra ima trideset-četrdeset različith idiolekata koji su jasno različiti u engleskom, a to je trebalo prevesti da to bude koliko-toliko jasno u hrvatskom. Po toj liniji, strip je zahtjevniji. Proza je zahtjevnija zato što se radi o de facto više teksta. Treba to uskladiti tako da štima, da teče, da ima ritam. Više je rad na nekakvom stilu koji je mnogo kompleksniji nego u stripu.

I jedno i drugo imaju svoja pravila i zahtjeve, ali nemam preference. Jedino me ljuti ako ono što prevodim nije dobro. Ako radim na tekstu kojeg ne smatram zanimljivim, onda je to patnja, ali štogod da se radi je patnja ako vas ne zanima.
 
Inače, ima jedno pitanje koje bih voljela postaviti Gaimanu, o liku Nade (zove se Nada u originalu). Ni u jednom slavenskom jeziku nada kao pojam ne kaže se 'nada' - samo u hrvatskom, odnosno srpskom, i voljela bih znati zašto je stavio to ime. Je li čuo, je li znao, je li izabrao baš namjerno  - jer činjenica je da o tome nitko nikad nije pisao niti je on ikad rekao nešto o tome. 

Razgovarao Matko Vladanović
foto: T. Jambrišak, M. Vladanović, M. Šunjić
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.