Četvrtak
04.02.2016.

'Tekst mora imati zvuk'




Extra_large_tulic
Tea Tulić u Booksi
A+ A-
Ovogodišnju sezonu Booksinog Književnog budoara otvorila je gošća tribine 'Književnost, između', riječka spisateljica i spoken word performerica Tea Tulić. Razgovor je vodila i u tekst prenijela Dunja Kučinac

***
 
S Enverom Krivcem i riječkim bendom Japanski premijeri napravila si spoken word album Albumče. O kakvoj se formi radi? I koliko se Albumče razlikuje od aktualne spoken word forme u svijetu?
 
Spoken word je prastara forma usmene predaje i govorenja pred ljudima, a moderna spoken word ili slam poezija u SAD-u doživljava svoj procvat 1960-ih s pojavom beat generacije, oslanjajući se na tradiciju bluesa. Naći ćete bezbroj iznimno vještih spoken word izvođača i izvođačica na internetu koji su vrlo popularni i praćeni. Obično koriste rimovane stihove, s jako puno igre riječima, i uglavnom ih karakterizira jasan stav prema nekomu ili nečemu. U Albumčetu nema rime, a ima nešto malo igre riječima. Očituje se i specifičan stav prvog lica, ali mrvu suptilnije.
 
U Booksi je prije oko dvije godine gostovao Neil McCarthy, pjesnik i spoken word performer. Tada nam je rekao da mu glazba služi da bi poeziju učinio pristupačnijom, jer simpatična indie ili folk muzika privuče dio publike. No, čini se da glazba na Albumčetu ima sasvim drugu ulogu. 
 
Ako su spoken word nastupi praćeni muzikom, najčešće je riječ samo o zadavanju ritma i poticajne glazbene podloge. Albumče je ipak drugačije. Malo smo pogriješili kada smo u najavi rekli da su Enver Krivac i Japanski premijeri napravili glazbenu kulisu za album. Ako to i jest bila prva ideja, u samom procesu smo htjeli učiniti ta dva elementa ravnopravnima jer nam je svima glazba iznimno važna. Nije tek element zabave. Zapravo nismo znali kako to sve skupa drugačije nazvati nego spoken word.  
 
Albumče je nastalo tijekom tvog rezidencijalnog boravka u Beogradu u listopadu 2012. godine, a u koautorstvu s riječkim muzičarima. Kako se desila ta 'lokalna' suradnja upravo u trenutku tvoje autorske i kreativne izmještenosti?
 
Albumče se kao ideja formiralo prije nego sam otišla u Beograd, na prijedlog Envera Krivca. On i njegov matični bend Japanski premijeri inače rade eksperimentalnu glazbu za kazališne predstave i dokumentarce. Mi se svi dosta družimo i kreativno surađujemo, povezani smo pa ne znam kako zapravo 'pobjeći' od toga u trenutku navedene izmještenosti. Upravo nam je moja izmještenost bila okidač za ovakvu suradnju. 
 
U Beogradu sam svakodnevno pješačila i pisala, a navečer bih sjela u stan, čitala na diktafon i slala Enveru na slušanje. Za to je vrijeme on u Rijeci slagao muziku. To je bila naša prirodna komunikacija, a kad sam se vratila u Rijeku, zajedno smo radili na albumu. Nisam se nikad ozbiljno bavila glazbom, ali Enver je htio da i ja imam utjecaj na glazbene aranžmane. On me nagovorio da Dah vokaliziram i da praktički pjevam i sviram usnu harmoniku.
 
S obzirom da je riječ o izvedbenoj formi i uglavnom egzistencijalnim, naglašeno ekspresivnim ili političkim temama, često je u spoken wordu ključan moment dramatičnosti, katarzičnosti i naravno, kolektivne recepcije. S druge strane, čini se da Albumče zadržava popriličnu razinu intimnosti.
 
Albumče i jest upravo takav, intiman album. Obraća se slušatelju jedan na jedan, izražajnim prvim licem jednine. Kad smo ga planirali, mislili smo – OK, napravit ćemo album, dići ćemo ga na Bandcamp, ljudi će ga moći skinuti i slušati, i to je to. Enver Krivac i Japanski premijeri su muzičari iz sjene i nisu im bili interesantni nastupi uživo, ali ljudi su počeli tražiti da nastupimo uživo. 
 
Nastup smo uvježbavali dva-tri mjeseca. Na kraju je na taj koncert u Rijeci došla nova publika koju nisam prije viđala. To je, za mene, bio ključan trenutak u kojem sam osjetila kako se intimna energija albuma širi na veći, meni pomalo nepoznat, fizički, mentalno i emocionalno vrlo prisutan auditorij. I kako umjetnost uvijek širi prostor komunikacije, teži prenositi iskustvo iz pojedinačnog u kolektivno. To je baš za nas bio katarzičan i dramatičan trenutak, dali smo nešto i primili nešto. 


 
Koji su ti spoken word autori važni? Spominjala si SAD, a ima li scene kod nas?
 
Gil Scott Heron jedan je od mojih omiljenih kantautora i jedan od prvih spoken word autora u Americi. Sigurno ga znate po stvari The Revolution will not be Televised. Od umjetnika u smislu kompleksnijeg pristupa glazbi i tekstu ipak mi je najzanimljivija Laurie Anderson
 
Kod nas su spoken word albumi relativno nepoznata stvar i Albumče je, čini mi se, prošlo ispod radara. Ljudi imaju problema sa stvarima koje ne znaju gdje točno smjestiti. Ima nešto slam poetry događanja, ali to se događa na mjestima na kojima nisu toliko promovirana. Beogradsko Pesničenje je u tom smislu dosta jako, a pada mi na pamet i Pričigin u Splitu koji je zapravo autorsko pripovijedanje uživo, bez glazbe, ali s notom improvizacije. Nekoliko slovenskih pjesnika, koje poznajem, prakticira nastupati čitanjem poezije uz glazbenu podlogu. 
 
Tvoj roman Kosa posvuda, nagrađen 2011. godine Prozakom, tematski se vrti oko obiteljske priče i borbe s bolešću, ali umjesto da bude napisan kao realistička obiteljska saga, iznimno je poetiziran i fragmentiran. Razmišljaš li uopće o tome da se okušaš izvan kratke forme?
 
Ponekad mi bude žao što se baš i ne znam raspisati. Sve što pišem teži tome da bude sažeto, koncentrirano. Možda je to odraz toga što sam malo više pjesnička, nego prozna duša. S druge strane, volim pripovijedati pa se to spaja jedno s drugim. Istovremeno bježim od toga da pišem pjesme u stupcima, u klasičnoj vizualnoj formi. Čak i kad pišem nešto što bi mogla biti pjesma, to se uvijek vizualno rasteže vodoravno. Ide k tome da se nivelira, izjednači. Ali moja kratka fragmentarna forma svojim nakupljanjem ide i ka široj, većoj slici, odnosno tekstualnoj cjelini.
 
Ima li slušanje glazbe stimulativnu ulogu za tvoje pisanje?
 
Sam moj tekst mora imati nekakav ritam i melodiju, zvuk. Mi ljudi smo stvoreni od vibracije i pulsa. Naš krvotok je ritam. Normalno mi je da, ako se bavim pisanjem, moram osjetiti glazbu u riječi i rečenici. Onima kojima glazba ne smeta dok stvaraju, preporučam Piano works Phillipa Glassa, Johna Abercrombieja, a i Aphex Twin ima divne ambijentalne muzike. To trenutno slušam. Poticajno je, pomaže. Ritam i atmosferu glazbe nerijetko prenašam u ono što radim. 
 
Što trenutno pišeš?
 
Rad na novoj knjizi odužio se na skoro pet godina, već me ljudi pitaju lažem li da pišem. Trebalo mi je neko vrijeme da se odmaknem od prve knjige i nađem novi glas, tek sam zapravo prošle godine počela ozbiljno raditi na drugoj. Radni naslov je Maksimum jata. Pretpostavljam da će je netko, po objavljivanju, nazvati poetskim romanom. Za mene je to sve tekst. Važan aspekt te knjige bavi se životinjskim u nama koje se naravno uvijek masovno ispoljava kad imamo velika društvena previranja, koja trenutno i živimo.  
 
Osim što pišeš, dugo si vodila i udrugu Katapult, koja je u Rijeci okupljala nezavisnu književnu scenu. Kakvo je stanje s riječkom gradskom kulturnom politikom prema književnosti? I ima li ta scena publiku?
 
Grad je godinama donekle podupirao nezavisnu scenu, iako je i tu bilo puno nezadovoljstava. Ali, u zadnjih nekoliko godina budžet za kulturu, a osobito za književnost, rapidno se smanjuje i isplate sredstava znaju se čekati po godinu-dvije. U tim uvjetima je skoro nemoguće dovesti, recimo, strane goste. 
 
Ovo je četvrta godina da postoji Ri Lit, koji bih ja nazvala čvrstom platformom za okupljanje mlađih književnih imena u Rijeci, a sve se primarno vrti oko riječke 'Noći velikog čitanja', na kojoj se predstavlja niz autora i autorica, živa književnost. Na te večeri dolazi dvjesto do tristo ljudi, dakle, publika itekako postoji i participira. 
 
Jedno kratko vrijeme Grad je financijski podupirao Ri Lit, ali ove smo godine radili s nula kuna. No, baš kad izostane potpora, imaš još i veću potrebu nastaviti raditi uz određeni bunt. Samo, pitanje je do kad tako možeš i koliko možeš, s obzirom da svi moramo plaćati račune i od nečeg živjeti. Ne stvarati profit, već živjeti i nastaviti davati svojoj okolini. Lokalne i državne strukture trebaju kulturu i umjetnost prepoznavati kao temelj društva, a ne ukrasni dodatak civilizaciji, kao pogon našeg ljudskog razvitka, a ne unazađivanja.

POVRATAK NA VRH STRANICE