Četvrtak
22.01.2015.

Treba li sustav popraviti ili razoriti?




Extra_large_viktor_ivan_i__014
A+ A-
Razgovarali smo s Viktorom Ivančićem koji je u Booksi predstavio svoju novu zbirku priča Radnici i seljaci.

***

Već u samom naslovu 
vaše nove knjige Radnici i seljaci dolazi do pomaka u odnosu zbilje i fiktivnog, s obzirom da knjiga zapravo nije o radnicima i seljacima, a i sam podnaslov 'Eseji' zapravo nije istinit. Kakav je odnos stvarnosti i fikcije u knjizi?
 
Kad u podnaslovu knjige stoji 'eseji', onda to jest dijelom zavođenje čitatelja, i to jest laž. Međutim, skoro bih mogao braniti tezu da je zaista riječ o esejima, prije svega zato što je motiv pisanja tih priča bio esejistički. Jednostavno sam se htio baviti nekim temama koje bi inače zahtijevale esejistički pristup. No ipak se proza, odnosno fikcija, ukazala kao idealno rješenje za bavljenje ovim temama.

I inače volim brkati esejistiku, odnosno novinski tekst i komentar s fikcijskim dionicama. Recimo, u knjizi eseja Zašto ne pišem i drugi eseji značajan dio gradiva pisan je fikcionalnom, odnosno proznom šprancom. Također, i u novinskim tekstovima koristim fikcionalne elemente. Nasuprot tome, ovdje mi je bilo zanimljivo upravo fikcijom obraditi esejistički sadržaj.

Bilo bi pretjerano reći da je ova knjiga došla kao posljedica mojih svjesnih pokušaja miksanja žanrova, ovo mi se jednostavno i prirodno ukazalo kao odgovarajuća forma za ono što sam htio reći. U svojoj strukturi ovo su klasične kratke priče, nema tu nikakve mudrosti. Formalno, to su priče, a ne eseji, no oni su eseji upravo prema pristupu radnji.
 
Međutim, koristite se nizom različitih pripovjednih postupaka, kao u priči 'Ghost Reader' u kojoj pišete o uznemirujućem slučaju ispitivanja radnika izdavačke kuće Profil uz pomoć detektora laži. Riječ je o događaju o kojem se nešto malo govorilo kada je izašao u javnost, da bi se vrlo brzo sve skupa zaboravilo. Koliko je aspekt memorije, ili poništavanja memorije, važan u ovim pričama?
 
Ta priča je zanimljiva i zato što je nisam pisao naknadno, već upravo u trenucima dok se to dešavalo. Možda me i više od samog događaja, dakle činjenice da je velika nakladnička kuća izložila svoje zaposlenike poligrafskom ispitivanju, frapiralo to što nije bilo nikakvih komentara u novinama. Priču sam napisao de facto kao novinski komentar, Dakle, ona je napisana ranije, prije nekoliko godina, a ne dok sam sklapao ovu zbirku. To je bila moja reakcija na jedan vrlo stvaran događaj, a taj element fikcije mi je bio potreban da iskoristim mogućnost pobune protiv toga.

To je razlika između stvarnosti i fikcije – ona je bila potrebna zato što se u stvarnosti nitko nije pobunio protiv tih događaja. Junak ove priče se pobunio, za razliku od stvarnosti gdje junaka nije bilo. Nijedan od pisaca, kojima su puna usta slobode govora i koji imaju kolumne po novinama, nije našao za shodno reagirati.
 
Nije li u pitanju paradigmatski događaj u kojem kompanija ujedno preuzima i ulogu koju je nekada imao represivni aparat?
 
Činjenica jest da korporacija preuzima ulogu države. Ona glumi državu i za to ima zakonske ovlasti. To je mala država koja funkcionira potpuno samodovoljno, uključujući i to da naposljetku ima i svoju privatnu policiju i vlastite isljednike koji donose odluke o kaznama. Ta slika, gdje je tzv. proizvodni pogon u biti samo izvor represije, zaista zastrašuje. Ljudima koji se nisu htjeli podvrgnuti poligrafskom ispitivanju dali su do znanja da će ostati bez posla. Računali su na njihov strah. Dakle, radi se o pogonu za proizvodnju straha. 
 
Zanimljivo je da se ta kapitalistička mašina lijepo drži za ruke s nacionalizmom. Na predstavljanju knjige govorili ste o činjenici kako 'slobodno tržište', tek naizgled paradoksalno, ne potiče otvaranje kultura, već njihovo hermetično povlačenje. Imaju li tzv. 'kulturna suradnja' i 'kulturna razmjena' među ex-Ju zemljama tek funkciju sistemske laži?
 
Slobodno tržište ima svoje totalitarne aspekte, ono samo po sebi nikako ne može biti slobodno. No, ipak biste očekivali da tržište ne poznaje granice. Međutim, to nije tako, što je očito u zemljama koje su nekada pripadale Jugoslaviji, a koje su se tržišno zatvorile, ali u određenim aspektima - prije svega u sferi koja se zove 'kultura'.

Čak postoje prigodničarske razmjene, npr. kazališnih predstava, gostovanja pisaca i slično. Dakle, to funkcionira na nekakvoj deklarativnoj razini, ali tržište kao prostor gdje bi kulturna razmjena trebala funkcionirati bez obzira na nacionalne predznake jest potpuno zabarikadirano. Mi danas, recimo, ne možemo u hrvatskim knjižarama kupiti knjige iz Srbije i ne znamo što se tamo dešava na kulturnom planu.

Naizgled je u pitanju paradoks, ali tržište se bazira na monopolima, a nacionalni i korporativni monopoli se samo skladno nadopunjuju, tako da više nije potrebna država da vam osigura nacionalnu zaokruženost. Država ne treba intervenirati, ona ne govori niti brani, već to čine same korporacije koje tako čuvaju svoje sićušne atare, a pritom samo proizvode kulturnu štetu.
 
Koja je krajnja točka tog procesa? Možemo li očekivati krajnju hermetizaciju ili je ovakav trend ipak neodrživ?
 
Događa se kohabitacija slobodnog tržišta s nacionalnom ideologijom. To će dovesti do glupih situacija, pa ćemo tako imati jednu knjigu Orhana Pamuka ili Umberta Eca na tri jezika, na 'tri tržišta' i potrošit će se trostruko veći novci, iako je onom tko želi pročitati tu knjigu svejedno hoće li to biti na ekavici ili ijekavici. Ali nacionalna kultura se tako ipak čuva, da ostane intaktna i samodovoljna. Dakle, najkreativniji dio je u stvaranju tribalnog elementa. Kultura će biti vrijedna ne po tome što će se stvarati nešto značajno, već po tome što će svi prljavi elementi biti odstranjeni. Taj model sasvim fino funkcionira s tim tzv. tržištem, od kojeg biste ipak očekivali da će raznijeti taj model i da će ga obesmisliti. 

Nije li došlo do velikog pomaka u smislu lomljenja i fragmentacije? Naime, situacija u kojoj mlada osoba kaže 'ja ne mogu čitati srpski jezik, ne razumijem ga' sve je češća, i čini se da tu više nema riječi o ideologiji, već je projekt kulturne hermetizacije, nacionalizma i jezičnog purizma uspio. Može li ta situacija postati još gora ili je u pitanju neodrživ koncept? 
 
Problem je što živimo u istoj paradigmi gdje je ideološko nasilje postalo način života. Društvo se ne čini sposobnim da iskorači iz toga, već se stalno događa proizvodnja novih neprijatelja ne bi li se stvorio ambijent ugroženosti. No, ne mislim da je to vječno. Ne mislim da nacionalizam može trijumfirati. 

Politički mainstream je tu posebno zanimljiv, taj fini nacionalizam političkog središta. Ne mislim da je taj soft nacionalizam manje poguban od šovinističkog divljanja. Problem hrvatske ljevice, odnosno 'centrističke ljevice' je upravo u tome što je zadržala nacionalističku paradigmu u plišanoj formi, umjesto da je ušla u konflikt s njom. Oni su lažni reformatori i time stalno sebi kopaju jamu, zato što će oni uvijek biti gubitnici u toj matrici. 

Imamo religiozan odnos prema državi, ovo je mjesto gdje se uglavnom moli krunica, štuje zastava, obožavaju branitelji i svi konstantno drhte od straha. Tako izgleda hrvatsko društvo danas. No, ne mislim da to nužno mora trijumfirati. Ključna je odluka da se nacionalizmu suprotstavi, a ne da ga se vječno pokušava pripitomljavati. Čovjeku preostaje da se pokuša obraniti od svega toga, a ja sam se ovom knjigom nastojao distancirati.
 
Veoma važan element u knjizi su pobuna i pravda, ako ne i pravda u moralističkom smislu. Da parafraziramo Camusa, što je pobunjeni čovjek danas?
 
Pravda u knjizi nije konstruktivna, već destruktivna, a ni junaci nisu nužno pozitivci, štoviše, oni su često prilični negativci. Htio sam ovdje prikazati sistem kojem se ljudi mogu suprotstaviti. Također, htio sam vidjeti što se događa kada nastupa pravda koja nije uvjetovana moralnim obzirima. Treba li pravda uopće biti moralno pitanje? Treba li oko nje suviše moralizirati? Mislim da kodovi javnog morala često opslužuju postojeće sisteme, isključivo zbog održavanja statusa quo. Mi tako znamo što je politički korektno, znamo što se treba raditi.
 
Sistem je ipak izuzetno efektan.
 
On se štiti konstantnim javnim popravljanjem. Njemu treba kritika, i on upravo vrlo često sam proizvodi tu kritiku, ne bi li onda stvorio sliku težnje boljemu. Međutim, ključno je to što razgovor o tome u smislu postavljanja pitanja "treba li ga popravljati, ili ga treba razoriti i odbaciti?" nije dopušten. Dopuštena su tek umivanja i kozmetičke radnje. Mene je u ovoj knjizi upravo zanimala situacija u kojoj se postavlja to pitanje.
 
Razgovarao Neven Svilar 
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.