Četvrtak
26.11.2015.

'Za kratku priču važan je mit'




Extra_large_img_1342
Cristian Crusat (Foto: Naklada Ljevak)
A+ A-

Razgovarali smo sa španjolskim piscem Cristianom Crusatom, autorom knjige Kratka teorija putovanja i jedna pustinja i gostom programa Europea u Dvorištu.

***

Sam naslov knjige Kratka teorija putovanja i jedna pustinja uobličen je kao putokaz za čitatelja u ovoj prozi koju odlikuje znatna heterogenost, pa čak i u smislu onoga što se naziva 'stilom'. No iako različiti, ovi pripovjedni tekstovi tvore cjelinu. Koliko je bilo teško održati 'cjelinu' pripovjednog eksperimenta pred mogućnošću pada u narativni kaos?


To je jedan od ključnih problema, i zaista je bilo nužno uspostaviti ravnotežu između tog kaosa različitih formi i nekakvog strukturiranja pripovjednog lanca. Kontrola je u tom smislu potrebna. Ono što volim u zbirkama kratkih priča je upravo to vrludanje. Ne zanimaju me previše zbirke koje se drže jednog provodnog elementa, koje su stilski i tematski uniformne, čiste i regularne. Sama ideja mi je oduvijek bila odbojna. Upravo zbog toga što su mi najinteresantnije eklektične knjige, koje u sebi sadrže polifoniju ili barem iluziju postojanja više potpuno različitih pripovjednih glasova, a samim time i različitih stilova, htio sam u ovoj knjizi to i postići.

Za mene je zbirka pripovjedaka zapravo zbirka mogućnosti. Pisanje je potraga za mogućnostima. Za mene književnost započinje pitanjem 'što bi se dogodilo kada bi…' Potraga za odgovorom na to pitanje nudi i mogućnost različitih odgovora, potpuno različitih putova. To ne znači da u tom pluralnosti glasova ne treba postojati nekakav red, neki element koji objedinjuje tekstove u cjelinu, nešto što i čitatelj može primijetiti. U ovoj knjizi tekstove zbližavaju upravo ta dva pojma iz naslova, putovanje i pustinja.  

U zbirci se i pustinja i putovanje javljaju kao konkretni pojmovi, dakle kao konkretne geografije, ali i kao amblemi duhovnog, unutarnjeg svijeta. Koliko je važan taj binarni aspekt tih elemenata?

Upravo se višeznačnost ovih pojmova ispostavlja presudnom. Zaista, putovanje je u ovoj knjizi iskazano u više oblika, odnosno u konkretnom, fizičkom smislu, ali i u unutarnjem, duhovnom obliku. Slično vrijedi i za pustinju. Pustinja može biti konkretna, geografska datost i dio krajolika, baš kao i ovo drugo, simbol duhovne pustoši i praznine.

Za ovu prozu karakteristično je da ne zazire od simbolizma. Uostalom, tu su i tekstovi Milorada Pavića koji ima značajnu ulogu u ovoj knjizi. U periodu od moderne do danas u nekoliko je navrata došlo do purifikacije književnosti od simbolizma, pogotovo na planu pripovjednog teksta. Što mislite o korištenju simbola u pripovjednim tekstovima danas?

Drago mi je što ste postavili ovo pitanje jer me izuzetno zanima upravo korištenje simbola u književnosti. Zato i želim imati mnogo simbola u svojim knjigama. Samim time, jako su mi bliski i simbolistička književnost i autori poput Marcela Schwoba, kojeg sam i prevodio na španjolski. Dakako, i Milorad Pavić mi je zbog toga autor od velike važnosti, zbog čega sam ga inkorporirao u tekst knjige. Smatram da se ne može i ne treba izbjegavati simbole, pa stoga in mitološki aspekt u književnosti, bez obzira o kojem vremenu govorimo. Mitovi igraju ogromnu ulogu u našoj kulturi, odnosno kulturama. Zbog toga mi je Jung toliko važan, baš kao i neki drugi autori koji su u središte svog istraživanja postavili upravo simbole.

I zato nije toliko važno što se zbiva u ovom zapravo dosta kratkom periodu od simbolizma do danas, jer zahtjev da se s nečime prestane ne znači da će se to zaista i dogoditi. Naime, simboli i mitovi su jako otporni, oni uvijek ostaju, i samo se preobražavaju. Veoma je zanimljiva fluidnost mitova, to preuzimanje simbola iz prijašnjeg vremena i ugrađivanje u novo. Za mene je važno da se bez obzira na književne trendove nikako ne zaboravi da je i kratka priča zapravo povezana s mitovima, s mitološkim aspektom. Naime, mitovi nam preko sudbonosnog pokazuju da trenutak može biti izuzetno važan, pa i presudan za vječnost. A to je zapravo ono što kratku priču čini interesantnom. Dakle, trenutak je važan za vječnost, što se gubi iz vida u banalnosti svakodnevice.

Kratka priča danas uzima niz trenutaka, fragmenata i od njih tvori cjelinu. Književnost, kao i mit, potraga je za dubljim značenjem, za značenjem stvarnosti. Pisac uzima fragment, djelić života, i od njega stvara nešto što se odnosi na vječnost, odnosno na totalitet. Diskontinuitet života preoblikuje se u nešto drugo.  

Spomenuli se Marcela Schwoba kao autora koji je izvršio velik utjecaj na vas. Zanimljiva je tradicija čitanja Schwoba, jer se čini da je njegov utjecaj posebno važan autorima španjolskog jezika, poput Roberta Bolaña. Koliko važnom smatrate tradiciju u književnosti?

Jako mi je drago da razgovaramo o Schwobu jer nije riječ o autoru koji je svugdje toliko poznat. Ali u pravu ste kad kažete da je književnicima španjolskog jezika upravo on jako važan. Zanimljiva je tradicija utjecaja jednog pisca, autora iz druge kulture i jezika na autore koji dolaze iz druge kulture. Posebno je zanimljiv utjecaj Schwoba na latinoameričku književnost i književnu tradiciju. U tom smislu on je moderan pisac, a njegov utjecaj je dalekosežan, počevši od Borgesa kojem je Schwob bio jako važan pisac.

Schwob mu je bio važan pisac, za razliku od Lorce kojeg nije podnosio. Spominjem ga zato što ste i vi iz Andaluzije, a Borges je upravo njegov odnos prema Andaluziji smatrao lažnim preseravanjem. Koliko je andaluzijski krajolik, koji je katkad nalik Mjesecu, vama važan, pa i u kontekstu ove knjige?

To je jako važno. Zaista jest nalik Mjesecu na mnogim mjestima, i tu zaista možemo govoriti o pravoj pustinji. Za razliku od kraja kojim jaše Don Quijote, koji putuje Kastiljom, ovdje je često riječ o pravoj pustoši. No pustinja ne mora biti duhovna pustinja. Ni duh ni sama geografija Andaluzije sigurno se ne odbijaju od mog duha, pa je to očito i u ovoj knjizi. No za ovu knjigu je osim Andaluzije važan i Maroko, u kojem sam živio nekoliko godina. U pitanju je zemlja koja je na neki način nevjerojatno slična Španjolskoj, pa i sami ljudi i kultura. Sve to ostavlja traga na književnosti, baš kao i književnost sama.

Zanimljiv je i vaš odnos prema jugoslavenskoj književnosti, počevši od Milorada Pavića pa sve do Krleže. S obzirom da govorimo o jeziku i književnosti koji ne spadaju u velike jezike, relativno mali broj pisaca koji ne dolaze s ovoga područja poznaje jugoslavensku književnu tradiciju. Kako se razvio taj interes?

Naprosto je tako ispalo, sve što sam čitao od hrvatske i jugoslavenske književnosti bilo je stvarno jako dobro. Još otkad mi je prvi put u ruke došao Miroslav Krleža bio sam oduševljen njegovom književnošću. Mislim da je Povratak Filipa Latinovizca izvanredan roman. Jednako tako, tu su i neki drugi jednako sjajni autori, poput Danila Kiša. Kad govorim o tim piscima, nije da ih samo smatram odličnim autorima, već zaista onime što se naziva privatnim 'književnim panteonom'. Milorad Pavić je čak dobio i malu posvetu u ovoj knjizi, što sam na jednom mjestu učinio i Nabokovu.

Zbog toga mi je ovaj posjet Zagrebu dodatno značajan, kad dolazim u grad kao Filip koji stiže na Kaptolski kolodvor. Zato sam posjetio i Krležinu kuću na Gvozdu. U pitanju je stvarno velika književnost, koju će nažalost čitati premalo ljudi. Po tome se razlikuju književnost na hrvatskom i ona na španjolskom jeziku. 

***

Mladi španjolski pisac Cristian Crusat gostovao je u Zagrebu na programu Europea u Dvorištu u organizaciji Naklade Ljevak.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu. Hvala što prihvaćate kolačiće i pomažete portalu!