Utorak
05.02.2013.

Čudnovatost Williama Blakea




Extra_large_william_blake_002
A+ A-

Hear the voice of the bard!
Who present, past and future sees                                

                               William Blake
 
Britanski The Inedependent donio je prije desetak dana vijest kako je grupa studenata sa Sveučilišta u Manchesteru otkrila u tamošnjoj sveučilišnoj Biblioteci John Rylands čak 350 grafika i predložaka za gravure velikog pjesnika i slikara Williama Blakea. Studenti su dvije godine pod nadzorom stručnjaka za Blakea, povjesničara umjetnosti Colina Trodda, prekopavali po riznici biblioteke koja se ponosila i od samoga Blakea izrađenim ilustracijama za Youngove Nights Thoughts. No, tim koji je radio na ovom istraživanju pretpostavljao je kako bi u kolekciji moglo biti još Blakeovih radova, te su odlučili pažljivo ispitati više od milijun knjiga i dokumenata. Iako su se nadali da će naići na nova otkrića, nisu očekivali da će otkriti ovoliki broj njegovih grafika. Riječ je mahom o Blakeovim komercijalnim radovima, pomoću kojih je uglavnom i zarađivao za život, iako je među londonskim izdavačima imao reputaciju velikog ekscentrika. Mnoga od tih pronađenih Blakeovih djela bit će izložena ovog mjeseca na izložbi u knjižnici. Usprkos tome što ovo otkriće nije senzacionalno kao što su otkrića nepoznatih ulja velikih majstora, kako to već i biva s grafikama, ipak je rezonancija ove vijesti bila neočekivano slaba. Već i sama činjenica da je tekst u Independentu, uobličen poput kakve kratke beznačajne vijesti, završio rečenicom kojom započinje tekst na Wikipediji o Blakeu, govori dosta o tome koliko ovog pjesničkog proroka šira javnost slabo poznaje u njegovoj domovini i dan danas.
 
Po onom toliko naporno točnom pravilu koje govori o tome kako učenici uče od svojih djedova a ne očeva (o hipernaglašenoj patrijarhalnosti ovog izraza nećemo ovoga puta!), tako je i Blake preskočio generaciju, te nakon svoje smrti 1827. godine gotovo da je pao u zaborav. Ponovno je otkriven tek pedesetak godina kasnije, a posve prigrljen biva od britanskih modernista prve generacije poput Yeatsa (da, britanskih a ne irskih), odnosno druge generacije poput Eliota (da, britanskih a ne američkih). Avangarda također oslobađa mjesto Blakeu na panteonu proročkih genija 19. stoljeća, pjesnika čija je vizija bila kao iz nekog drugog svemira i kao takva nije mogla biti prepoznata u svom vremenu i prostoru. Slavljen je poput Lautréamonta i Rimbauda, kao pjesnik prorok. Koji vidi prošlost, sadašnjost i budućnost kao jedno:
 
Hear the voice of the Bard!

Hear the voice of the Bard!
Who Present, Past, and Future, sees;
Whose ears have heard
The Holy Word
That walk'd among the ancient trees,

Calling the lapsed Soul,
And weeping in the evening dew;
That might control
The starry pole,
And fallen, fallen light renew!

"O Earth, O Earth, return!
Arise from out the dewy grass;
Night is worn,
And the morn
Rises from the slumberous mass.

"Turn away no more;
Why wilt thout turn away?
The starry floor,
The wat'ry shore,
Is giv'n thee till the break of day."

Njegovo su slikarstvo voljeli još prerafaeliti, i utjecao je na slikare poput Dantea Gabriela Rossettija. Slikarstvo je to posve podređeno duhu i vizijama proroka, u smislu El Greca ili bizarnih kvatročentističkih slikara iz Ferrare kao što su Cosmè Tura, Ercole di Roberti i Francesco Cossa.
      
Pisati o Williamu Blakeu znači upuštati se u veliku avanturu. No, možda u onaj tip avanture koji neće imati sretni završetak. Ovaj profetski genij engleskog romantičarskog pjesništva, ali i slikarstva, svojom neobičnom pojavom, koja na prvi pogled izlazi iz svakog dijakronijskog konteksta, u posljednjih malo više od sto godina privlači ne samo ljude koji su kalibrirani na blejkovsku poeziju već i sve one koji traže nešto više u umjetnosti od umjetnosti same. Pod svoju zastavu stavili su ga i prvi zagovornici seksualne revolucije u Britaniji u 19. stoljeću, i pisci poput Swinburnea, ali i druga generacija psihoanalitičara, i to u tolikoj mjeri da je Carl Jung odlučno izbacio Blakea iz kruga posvećenih jer su radovi "Williama Blakea umjetnička djela, a ne autentična reprezentacija nesvjesnih procesa". Često je bio neshvaćen upravo zato što je bio čudesan i čudnovat (čudniji od 'čudnog' Švicarca Fuselija, kojeg je jako cijenio i kome je posvetio epigram što počinje: The only man that e'er I knew/Who did not make me almost spew). Upravo je ta takozvana čudnovatost uzrok fascinacije Blakeom kod ljudi kojima je slikarstvo inače relativno nevažno u životu, o poeziji da i ne govorimo. No, Blakeova 'čudnovatost', njegova ekscentričnost i bizarnost ili kako vam drago, nije ništa više nego klasični sastojak što je posjeduje svaka velika umjetnost, idiosinkratična žličica majstorske vegete. Ili, kako kaže T.S. Eliot u svome tekstu o Blakeu iz 1921. godine: "Neobičnost Blakea nestaje kada se čudnovatost kod njega uoči za ono što jest, čudnovatost svake velike poezije: nešto što se može naći (ne svugdje) u Homera i Eshila, Dantea i Villona, i duboko i sakriveno u djelima Shakespearea – također u drugoj formi kod Montaignea i Spinoze. Ono što je kod njega neobično jest naprosto iskrenost koja je, u svijetu previše uplašenom da bi bio iskren, neobično zastrašujuća. To je iskrenost protiv koje se čitav svijet urotio, zato što je iskrenost nelagodna. Blakeova poezija posjeduje nelagodnost velike poezije."
 
Eliot je ovdje potpuno u pravu, i iako generalizacije rijetko kad jesu išta doli glupost ustvrdit ćemo da i njegovo slikarstvo posjeduje istu tu nelagodnost o kojoj govori Eliot. Blakeova poezija je i danas živa kao što je bila kad je pisana, vibrantna i opaka. Životna, opasna, ponekad prostačka i neugodna, nikad mediokritetska. Nelagodna samo kao sinestetički pokretač. 
 
Neven Svilar
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.