Četvrtak
17.07.2014.

Groteska i koža




Extra_large_retrato_del_papa_inocencio_x._roma__by_diego_vel_zquez
A+ A-
James Ivory, autor popularnih filmskih limunada o engleskom visokom društvu i grozotama klasnih razlika što priječe put pravoj i istinskoj ljubavi, rekao je kako ne podnosi filmove Petera Greenawaya i Dereka Jarmana, na čelu s poznatim Greenawayevim djelom The Pillow Book. Ako se mnogi i neće složiti s Ivoryjevom ocjenom kako su u pitanju naporna, pretenciozna i savršeno nebitna filmska ostvarenja, činjenica je da The Pillow Book (hrv. Tijelo kao knjiga) pati od brojnih mana (među koje čak nećemo uvrstiti ni lošeg Ewana McGregora).

Usprkos tome, riječ je o zanimljivom djelu gdje Greenawayev fascinantni vizualni prosede uspijeva prikriti velike nedostatke filma kao cjeline. Nekim je kritičarima smetala pretjerana grotesknost filma, koja je samo pospješena potpunim prepuštanjem esteticističkom zanosu, kao i ritmom filma koji ide protiv stogodišnje tradicije narativnog filma. I činjenica je da Greenaway u filmu Tijelo kao knjiga odista neprestano korača po nevidljivoj žici iznad ponora grotesknosti.

Nekima je, recimo, bio odvratan prikaz antropodermne bibliopegije: u jednoj je sekvenci ekshumirano tijelo muškarca na čijoj je koži njegova ljubavnica upisala prekrasna kaligrafska slova; koža je zatim oderana i od nje su napravljene predivne korice za knjigu. Takvi groteskni elementi mnogima nisu odgovarali u filmu, iako film diše jedino preko njih.
 
No, ionako je propovijedanje i kvocanje kritičarsko o grotesknosti samo po sebi groteskno. Jer, i to Greenaway očito dobro razumije, što je vidljivo iz njegovih drugih filmova, upravo je ta takozvana groteska lađa koja prenosi u sferu čistog estetskog iskustva.

Uostalom, nužno je prvo utvrditi što znači sama riječ 'groteska'. Ona se doista može shvatiti na način na koji većina shvaća tu riječ, a odnosi se na prikaz predmeta u njegovom nakaznom obliku. No, groteska se u svom primarnom značenju prije svega odnosi na ornamente (u rimskoj i helenističkoj umjetnosti, a zatim i u renesansi i kasnije), slikane ili pokatkad u plastici, koji se sastoje od svojevrsnih pletenica, savijenih grančica u koje su upleteni stilizirani antropomorfni oblici, gdjekad uz prikaze životinja, cvijeća ili voća.
 
Groteskni pad drevnih groteski

Spajanje danas konvencionalnog i izvornog značenja groteske ne čini se mogućim, no, kako sam sam imao prilike uvidjeti, ono je tek malo vjerojatno. 
 
Svjedočio sam sudaru grotesknih svjetova u Rimu, u Palazzo Doria Pamphilij. Nakon šetnje divnim sobama na kojima vise remek djela eklektika kasnog manirizma poput Il Guercina i braće Caracci, posljednja soba, enfiladni zaključak fascinantnog hoda kroz povijest vrhunca klasičnog europskog slikarstva, prostorija je u kojoj se nalazi samo jedna slika – vanserijski portret Inocenta X, djelo genijalnog Velázqueza.

U prostoriji nema drugih slika, što ne znači da je lišena vizualnih podražaja, s obzirom da ona, baš kao i sve prostorije od vestibula pa do Velázquezove sobe, pršti fantastičnim groteskama načinjenim upravo negdje u vrijeme samog Inocenta X. 
 
Imao sam sreću da toga dana u galeriji nije bilo mnogo ljudi, tek pokoji turist. Zakoračio sam u Velázquezovu sobu u kojoj začudo nije bilo nikoga. Tek što sam počeo promatrati portret pape, u sobu je najednom utrčala neobična spodoba. Bila je to malena žena s maramom na glavi koja joj je zaklanjala lice. Žena je brzim pokretom iz džepa izvadila veliki presavijeni komad papira, ispravila ga te ga na brzinu nakeljila ispod velike Velasquezove slike. Zatim se počela neobično glasati, kao da krešti od nekog nepoznatog zadovoljstva.

Presavijeni papir je zapravo bila fotokopija slike Francisa Bacona, njegova varijacija na Velázquezovog Inocenta X, svojevrsni slikarski palimpsest, jedno od remek djela britanskog majstora nastalo početkom 50-ih kada ga je držala fascinacija Velázquezom.
 
 
Dok sam s čuđenjem promatrao taj neobičan čin, učinilo mi se kao da me netko tapša po glavi. U trenutku kad sam se naglo okrenuo i pogledao gore, na mene su počele padati stoljetne groteske sa svoda.

Našao sam se usred groteskne mećave kao epicentar florealnog urušavanja, potpuno ukočen, šokiran i lišen mogućnosti da reagiram na bilo koji način. Nisam se ni snašao, a čudne žene u marami više nije bilo u prostoriji, u koju je međutim urličući uletio naoružani čuvar te se izderao na mene da ostanem stajati na mjestu. Potom su zapomažući ušli i njegovi kolege. Nervozni je čuvar pincetom skupljao komadiće s poda, a pored njega sam ja ukočen stajao kao nekakav prestravljeni model, dok su njegovi kolege s moje kose, ramena i cipela pažljivo skidali minijaturne djeliće drevnih grotesaka što su popucale i sručile se pravo na moju tintaru.    
 
Duša i tijelo
 
Prije nekoliko tjedana američki i britanski mediji su objavili kako su stručnjaci s Harvarda otkrili da je knjiga iz 19. stoljeća u vlasništvu harvardske knjižnice Houghton, Des destinees de l'ame Arsènea Houssayea, zapravo uvezena u ljudsku kožu. Iz knjižnice s Harvarda kažu kako je Houssaye, koji je svoje djelo opisao kao "meditaciju o duši i životu nakon smrti", poklonio knjigu negdje 1880-ih svom prijatelju bibliofilu, liječniku Ludovicu Boulandu. On je, pak, knjigu uvezao u kožu preminule pacijentice iz umobolnice koja je umrla od infarkta. Bouland je ostavio i poruku na kojoj je pisalo "Knjiga o duši čovjeka zaslužuje imati i korice od čovjeka."



Uz to, Bouland aludira u još jednoj poruci na knjigu iz svoje kolekcije koja je također bila uvezena u ljudsku kožu, izdanje iz 17. stoljeća Séverina PineauaDe integritatis & corruptionis virginum notis.   
 
Antropodermna bibliopegija
 
Koliko se god praksa koričenja knjiga u ljudsku kožu činila morbidnom i grotesknom, zapravo je riječ o ne tako rijetkoj tradiciji koja potječe još s početka 16. stoljeća, vremena na rubu srednjevjekovne provalije. Doduše, navodno je prvi poznati slučaj antropodermne bibliopegije zabilježen još u 13. stoljeću, kada je u ljudsku kožu u Francuskoj uvezena Biblija. Od 16. stoljeća nisu rijetki primjeri koričenja u ljudsku kožu; često su u pitanju bili upravo anatomski tekstovi, ali i sudski zapisi i svjedočenja pogubljenja kriminalaca.

Možda i najslavniji primjer ove prakse danas se nalazi u u Boston Athenaeumu; riječ je o djelu The Highwayman: Narrative of the Life of James Allen alias George Walton. Djelo je to Jamesa Allena, koji je zatražio da se njegovi memoari uvežu u njegovu vlastitu kožu te poklone čovjeku kojeg je jednom pokušao orobiti, i kojem se divio zbog iskazane hrabrosti.

Praksa antropodermne bibliopegije opstala je i u 19. stoljeću, a navodno su takve knjige bile posebno cijenjene u krugu nadrealista 20-ih u Parizu, sa Svetim Gralom koji je bio Justine et Juliette Markiza de Sadea, slavnim primjerkom koji je navodno bio uvezen u grudi djevice. 
 
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.