Srijeda
01.10.2014.

Moje veliko miteleuropsko vjenčanje




Extra_large_5873702915_f6b951514b_z
A+ A-
U hrvatskim informativnim emisijama voditelji često s ponosom u glasu prenose medijske izvještaje i napise sa svih strana svijeta (zapravo, to je laž: isključivo izvještaje sa Zapada) prema kojima Hrvatska spada u – odaberite iz ponuđenog: 
a) top 10 svjetskih turističkih destinacija, b) neotkriveno blago Mediterana, c) jedinstvenu europsku zemlju s netaknutom ljepotom prirodnih bogatstava, d) zemlju najljepših žena svijeta, e) zemlju s najljepšim morem na svijetu…
 
Kada to gledatelji čuju dođe im nekako toplo oko srca, obuhvati ih čitave ponos i osjećaj značaja, jer nije slučajnost da upravo oni nastanjuju taj divotni izraz Božje providnosti, zacijelo je sve to dio jednog mnogo većeg plana. Dika koja struji kralježnicom hrvatskog građanina u tim trenucima gotovo da nadmašuje silan ponos koji ga obuzme svaki put kada čuje od nekog prijatelja koji je bio na dalekom putovanju bijelim svijetom da mu se taksist obratio riječima: "Aaa, Croatia! Goran Ivanišević!"
 
Da to nije samo lažna predodžba, svako malo nam strastveno potvrdi i nekadašnji redatelj/športski djelatnik, Antun Vrdoljak, koji nam dokazuje da nitko nije učinio više za Hrvatsku od športaša, i da smo čudo u svjetskim razmjerima, i da sada svi znaju za nas, a da inače ne bi znali. Imamo Ivaniševića, Plitvička jezera, Šukera, Kornate, Janicu, Teslu… A ako netko ne vjeruje Tončiju, neka samo pogleda koju epizodu serije Gossip Girl, u kojoj se mladi njujorški bogataši hvale pred drugim mladim njujorškim bogatašima da su ljeto proveli u Hrvatskoj. 
 
I zato je svakog pravovjernog građanina Lijepe naše koji uživa u činjenici da bjelosvjetski taksisti znaju za Šukera i Ivaniševića zasigurno prestravio film koji je nekidan prikazan na našoj televiziji. Riječ je o djelcu koje je poput udara groma raznijelo predodžbu o tome kako na nas gledaju stranci.
 
Kada je u programskom rasporedu vidio film pod nazivom Moje veliko balkansko vjenčanje, mnogi je naivni gledatelj tu večer sjeo pred televizor nadajući se nastavku romantične komedije otprije par godina, Moje veliko grčko vjenčanje. Drugima je, pak, sama činjenica da naslov sadrži riječ 'balkansko' bila pozivnica za zabavu i siguran pokazatelj da je u pitanju komedija koja prikazuje vjenčanje u nekakvoj zabiti mrke Srbije ili Makedonije.

Gledatelji će se smijati avanturama naših protagonista, zasigurno nekog lijepog i mladog para sa Zapada koji nastoji stupiti u sveti sakrament braka u tom čudnovatom balkanskom okruženju. Mladi će par prvo biti osupnut zbog barbarstva priprostih i pripitih Balkanaca što skaču oko njih i turaju im pljoske s najgorom rakiještinom u usta, da bi na kraju filma shvatili kako je riječ o dobrim primitivcima, pravim dušama od ljudi, barbarogenijima od kojih ti dođe milo kad ih vidiš onakve divlje i neuke, a opet sasma živahne i dobroćudne. I na kraju filma će gledatelji zaključiti da smo ipak na koncu konca svi ljudi; i mi gledatelji sa Zapada, baš kao i ovi živopisni likovi kojih smo se, ipak Bogu hvala, riješili prije dvadeset godina.
 
No hrvatski gledatelji zasigurno nisu bili spremni na ono što ih je dočekalo. Kao prvo, Moje veliko balkansko vjenčanje nije bio američki film, niti nastavak grčkog vjenčanja, već njemačka romantična komedija, ako takvo što uopće postoji. Kao drugo, i posebno uznemirujuće, ono 'balkansko' iz naslova se zapravo odnosi na 'hrvatsko'! Umjesto očekivane crne balkanske nedođije, nekakve Pripizdine Donje gdje će oko našeg budućeg bračnog para sa Zapada obigravati čudnovati likovi s drombuljama u ustima i poderanim šeširima na glavama, dobili smo – Rovinj! 
 
Ono što je vjerojatno najviše pogodilo naše gledatelje koji se nisu mogli načuditi prikazu Hrvatske i Hrvata u filmu jest upravo činjenica da su dobili više-manje film koji su i očekivali, uz tu razliku u geografskom određenju. Naime, u filmu Hrvati hodaju uokolo u nekakvim smiješnim narodnim nošnjama, žderu janjeće i svinjske glave, ogromni su i glasno se smiju dok oko njih trešti turbo folk kakvog bi se vjerojatno i turbo folk zvijezde posramile. Hrvati, koji ne poznaju razvod braka, u filmu izgovaraju rečenice tipa, "za nas Hrvate zakon je poput žene: poštujemo ga, ali ga i varamo."

Ali kako je to moguće? Pa barem su valjda Nijemci naši prijatelji, oni nas poznaju i znaju koliko se razlikujemo od nekih tamo Turaka i Srba i Bosanaca. Nijemci bi barem trebali biti svjesni naše tisućljetne uljudbe i naše slavne miteleuropske kulture. Ako su nas baš htjeli poniziti, mogli su to učiniti i na mnogo pristojniji način, mogao je naš mladi njemački par biti okružen raznoraznim gosponima i milostivicama, ta i oni su smiješni, zar ne?, pa gledatelji se smiju gospon Fuliru ima već četrdesetak godina.

A kad ono tamo ispada da smo mi njima svi isti, da smo nekakvi Balkanci. U očima Zapada se, dakle, nije mnogo toga promijenilo u odnosu na kraj 18. stoljeća, kada je o Morlacima pisao Alberto Fortis u svome Putovanju u Dalmaciju
 
Kako je tako nešto moguće? Zar je fortisovska predodžba o Dinaroidima koju su prepisivanjem samo potvrđivali Goethe, Byron i Ljermontov toliko snažna? Jesmo li mi zaista u očima Zapada primitivci s nazubljenom čakijom zataknutom u čarapi koji se desnicom rukuju sa Zapadnjakom, a lijevom mu mažnjavaju novčanik iz džepa? 
 
Ovaj bi film, inače zaista sramotno glupo djelce koje, dakako, najviše govori o ljudima koji su ga stvorili, možda trebalo shvatiti kao neku vrst odbljeska vlastitih nedoumica i hibridnih predodžaba. Mitotvorba koja traje mnogo dulje od posljednjih dvadesetak godina kada je postala službenom strategijom očito je uspjela uvjeriti jedino hrvatske građane u istinitost činjenice da Hrvatska s Balkanom nema nikakve veze.

Doseg ideje o srednjoeuropskoj uljudbi, koja je u svojoj srži ionako oduvijek bila malograđanska kreacija, ne ide dalje od granica Jugoslavije, zbog čega je udar ovog čudnovatog filmskog bumeranga gledateljima bio posebno bolan. Jer ako ovaj film i nije zrcalo nekakve stvarnosti, što god tko želi utrpati pod deku 'stvarnosti', on ipak jest naš tek donekle izvitoperen odraz kada je riječ o kulturnoj produkciji.
 
Naime, za viđenje jugoslavenskih zemalja i njihovih naroda i narodnosti kao bizarnih plemena na brdovitome Balkanu znatnim smo dijelom sami zaslužni. Postjugoslavenske kinematografije su perpetuirale taj lažni mit o balkanskoj autentičnosti u cijelom nizu 'samobalkanizirajućih' filmova, kako ih u svom vrlo informativnom doktorskom radu pod nazivom Postjugoslavenski film – Stil i ideologija naziva novinar i scenarist Jurica Pavičić.
 
Zadnjih se godina, doduše, broj takvih filmova znatno smanjio, štoviše, oni gotovo da se više i ne snimaju, no 90-ih godina i početkom novog stoljeća bilo ih je koliko ti srce želi. Većina tih filmova je vrlo niske kvalitete, no publika je hrlila u kina tako da je s ekonomske strane bilo opravdano snimati ih. Zašto je publika masovno odlazila u kina gledati te filmove je drugo pitanje, na kojeg nije lako dati jednoznačni odgovor. Istina dijelom leži i u nekoj vrsti samoopravdanja i jeftinog i lakog obrazloženja za sve grozote koje su se dešavale na, da se poslužimo onom groznom sintagmom kreiranom početkom 90-ih koja se utaborila u kolektivni vokabular, "na ovim prostorima". Sva ta djela autobalkanizacije su u književnosti i pogotovo u filmu uvijek bila nabijena humorom kao ključnim začinom, jer bez tog bi elementa publici bilo nepodnošljivo suočavati se s 'balkanskim elementom'.

Taj element pseudo-katarze je zahvatio i književnost i film, pa su knjige poput Tomićevog romana Što je muškarac bez brkova? bile uvijek na vrhu lista najčitanijih domaćih naslova. Kasnije je došlo do svojevrsnog obrata koji je donio ironiziranje cijelog samobalkanizirajućeg kompleksa kojeg su prigrlili poluintelekti - odatle se koncerti Vuce i sličnih kretenskih glazbenih inkarnacija događaju u zagrebačkim klubovima koji promoviraju tzv. nezavisnu scenu, a na njima se u prvim redovima naguravaju i sve pjesme pjevaju isti oni ljudi koje se može vidjeti na svim indi koncertima u gradu. Uspjeh Klanja ljudi ili Brkova u tom smislu nije teško objasniti. Od svih umjetničkih formi što su se krčkale u toj samobalkanizirajućoj retorti na površinu je isplivala glazbena scena, ta posljednja enklava samobalkanizacije.
 
No svi ti romani i filmovi vjerojatno nisu dotakli redatelja Mojeg velikog balkanskog vjenčanja, koji zacijelo nije gledao niti Konjanika niti Što je muškarac bez brkova. No duh te lažne autentičnosti svakako opstaje. Kusturicu je zasigurno gledao.
 
Antun Vrdoljak svakako ne bi bio sretan ovim filmom koji pokazuje da je sav trud da dokažemo miteleuropejštinu zapravo uzaludan i da se fortisovski pogled na ljude koji obitavaju u ovim krajevima nije radikalno izmijenio u zadnjih dvjestotinjak godina. No ovaj će film možda i otrijezniti ponekog gledatelja i razoriti mu lažnu sliku o sebi u očima Drugoga koju su mu gradili zadnjih desetljeća. Jer on će uvijek biti Drugi. I zato: Danke Deutschland.

Neven Svilar
foto: Tomasz Kijas
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.