Petak
12.07.2019.

Prevrednovanje svih prevrednovanih vrijednosti




Extra_large_gerard_dou_-_astronomer_-_wga06646
Gerard Dou, Astronomer
A+ A-

 

 

Džes bio plavooki momče?                    
Džes bio taki nikakav, ko duh si što je sišo s omče.

Bio sam gubio vrijeme na predavanjima na nevidljivom koledžu.
Bacio sam se na izučavanje geometrije, i posvetio se zaboravu gematrije.
Bio sam dobrano na putu da postanem opasan šahist, da postanem opasan.
Dopustio sam si postati opčaran, očaran, začaran, opijen silnim obećanjima očaja.
Dao sam se u povijest meteorologije, povijest potresa, povijest američkog urbanizma.

Pa ipak tad još nisam vidio da će pljusnut teška kišurina.
                       

Štos tam vidio prikane moj umišljeni?
Štos još svega pregledo, de se ispovijedi.

Vidio sam ti ja ohohojnu raznost, sveg i svačeg, pregršt toga.
Pregledo sam ti ja i ovo i ono, sve i svašta vidjeh, i ovdje i ondje,
Vidjeh raznorazne stvari, mnoštvo toga, ama štošta, mnoštvo štoštava,
Pregledah toliko toga da ne znam ni sam oklen krenut, dal ovdje dal ondje.
Pao bi na dupe prijatelju da znaš što sam sve izpregledo i čeg sam se sve nagledo.

Ispričo bi ti sve, al vidim spremaš se opet nešt me priupitat (možda štogod o teškoj kišurini?)
 

Štos radio, mili macane?
Štos radio, e moj crni sine?

Radio sam pod-sycamorene gluposti, zapravo sub rosa.
Činio sam ja puno toga, sve i sva, pa i znatno više od svea i svaa.
Alkemijom ovladah, silne godine utukoh u otključavanje hermetičkih tajni.
Naštetih si Talmudom i Zoharom, baš svu magijsku literaturu ja ti pobro prođoh.
Grčke magijske papiruse, Picatrix, i Nag Hamadi gnjusne spise, pa u Kumran pođoh.

Pa ipak ni nakon svega toga ja pojma nisam imao da sprema nam se teška kišurina.
 

Štos proroče svega još ti pročito?
Štos još čito, de izlistaj štos prolisto?

Ajme svašta, recimo Priču o Sinoheu, pa Vede i Ede, i Enumu Eliš.
Roman o Ruži, Hesioda, Julian Odnoridženu, O Vidiju dat ne pričam.
Aretina, Apollinairea, Apuleja, i legende o tupavom čarobnjaku Apsetu.
Bacih se na Bacona, Bruna, Burroughsa i Burgessa, prođoh sve te mrke špije.
I prvog Jamesa Bonda – čarobnjaka Johna Deeja – pa Bobbyja Fludda, Boehmea, Agrippu.

No nitko od te brbljave bratije ni da zucne o tom da nam se sprema teška kišurina.


Štos naučio nasvom putu, frajeru?
Štos još spozno, ajd nam reci vrli majstore?

Naučio sam da je svijet izvrnut od samog početka, i to totalno.
Spozno sam da su iznimno pametni ljudi u pravilu glupave budale.
Naučio sam da na pravo znanje o stvarima neš nabasat ni u školi ni na cesti.
Spozno sam da za pravu spoznaju valja spoznat stvarnu poniznost, pa ondak na put.
U krajnji čas uvidjeh da se vrijeme ubrzava, da će iskliznuti iz tračnica, survat se u ponor noći.

I baš nitko da osjeti prve lake kapi teške kišurine koja se nadvija nad nama. 
 

Štoš nam savjetovat spoznajniče suri?
Štoš nam još pokazat, prosvijetljeni bracane?

Što god te zanima, od Hepatije do hepatitisa, oš Hegela oš Hebela.
Demokrita il' Cellinija, povijest matematike, a o kemiji datne govorim.
Oš holivudske vješce 30-ih, oš Odiseju Kubricka, oš Avengerse s Olimpa.
Sažmem ti priču o dijaboličnom CIA-inom inženjeringu "kontrakulture" 60-ih.
Mogu što god oš, al bolje me prvo oslobodi iz ove forme, lakše ću se tad izrazit.

I manje će me smetat žarenje vrućih kapi ove gorke kišurine.
 

Kamćeš dalje, o moj silni znalče?
Kamo si naumio, e moj krasni dječače?

Upravo sam ti reko, htio bih zbrisat odavde, iz ove mreže brbljanja i laži.
Oslobodiš li me okova ovih glupih srokova, odat ću ti sve tajne svih arkana.
Uvest u svu istinu, od keltske božice Rhiannon do božanske Rihanne iz Gaja Diane.
Simboliste sve prokazat, vrste kodiranja tajni u slikarstvu renesanse ja mogu ti pokazat. 
Objasnit ću ti kako se falsificira povijest, uopće svu glupost povijesti, pa i povijest gluposti.

I sljepilo zbog kojeg nitko ne vidi da samo što nije udarila teška kišurina.
 

 E moj džine džiniasti, uvjerio si me, ispadaj napolje. Ispunit ćeš mi tri želje, barem. Nije puno s obzirom da sam ja taj koji je zasad jedini ovdje ispunjavo želje. Želju, tebi. Ajde sada, razgranaj se bjelinom, ispuni podlogu učenim tragovima kočenja svojih mucavih guma što vrludaju serpentinama ovog svijeta. Hajmo krenit odmah, Isusov zagovorniče, pa mi evo reci za početak nešto o znanosti. Govorka se uokolo da si upućen u problematike fizike i matematike, da vladaš materijom u najmanju ruku ko Rodney iz beskonačne serije Mućke. Aj baš da provjerim jel stvarno tako, da te vidim, haharu moj osiljeni. Znanost, dakle.

E, jesi precizan. Znaš li odgovore na sljedeća pitanja? Zašto gotovo nitko ne uviđa da je suvremena znanost po svojim bitnim karakteristikama istovjetna religiji? Kako je moguće da zloduh religioznosti djeluje i na nešto što ne bi trebalo imati nikakve veze s tom domenom? Možda te to ne zanima, možda tebe intrigiraju druga pitanja. Na primjer, što je to što suvremenu znanost razlikuje od onoga što nema veze sa znanošću, primjerice od New Age spiritualizma? Jesu li mnoge aktualne znanstvene teorije, svejedno u kojem polju, tek zamaskirana  pseudo-znanost? Ili je to inherentno znanosti, pa je sva znanost oduvijek zapravo pseudaste prirode. Nisu li dogmatičnost i beskrupuloznost, inače nesumnjivo glavne odlike religioznosti, danas glavne odlike znanosti? Ako se to nisi pitao, mislim da je uputno to učiniti, čak i ako ne misliš da stvari tako stoje, kao kad ti u debatnom klubu ždrijebom dodijele tezu koju ti zatim valja svim srcem braniti. Odakle krenuti ako odlučiš krenuti? Prije nego što ti zasolim pamet, samo da te upozorim na to da ćeš se suočiti sa snažnim otporom, i to u vidu samoga sebe. A nije nimalo ugodno naći se oči u oči s esencijom gluposti, a kamoli kad je razjarena. A bit će. Nemoj joj podilaziti. Kad kreneš u istragu, pripazi da ne kreneš gurati sve apsurde i sive zone znanosti u tor slučajnosti. Pristajanje na slučajnost kao odgovor predstavlja intelektualni i moralni poraz, odustajanje. Odustani od odustajanja. A da ti ne govorim da ništa nije toliko iracionalno kao uporno inzistiranje na takozvanoj koincidenciji. Porazmisliš li malo dublje o tom pitanju, neće ti biti nimalo lako izbjeći konačni zaključak o ideji aleatornog kao posve neodrživom konceptu.

 Gle kako dociraš, rođeni, a jedva da si krenuo. Već drviš po moralu, esenciji, istini... Tu se neš kruha najest, brajko moj.

Pa, mislim da je preduvjet za spoznavanje istine žudnja za istinom. Ako je imaš, slijedi veliki posao. Moraš nasrnuti na nepokrentnost i lijenost svoga duha, udariti na močvaru vlastitih rutina i učmalih predodžbi o stvarima koje nisi sam provjerio nego si ih prihvatio kao lijeni primatelj informacije, kao da si ameba. Daj si go-ahead, pokreni postupak izdavanja unutarnjeg odobrenja da činiš ono što ti ne dolazi prirodno, uruči svome misaonom aparatu, kakav god taj bio, određene "vjerodajnice" koje će potvrđivati da kontakt s nečim tebi stranim ipak ima dublji smisao i svrhu koja će biti na dobrobit tvoga intelekta.


Kvantni fizičar John Bell i suradnici u procesu rada u laboratoriju

Evo, recimo, probaj si dopustiti ozbiljno razmatranje mogućnosti postojanja planske manipulacije odnosno hidden-hand principa (bilo kao pokretača bilo kao egzekutora, ili kao oboje) u procesu izobličavanja ili degeneracije znanosti u ono što više sa znanošću veze nema. Nakon davanja legitimiteta toj vrsti analize, samo trebaš koristiti vlastitu logiku (zapravo, ne vlastitu, samo logiku) s ciljem potvrđivanja ili opovrgavanja teze da je znanost svjesnim djelovanjem distorzirana tokom određenog vremenskog perioda, pretvorvši se na koncu u groteskno groblje razuma.

– Tako si, probrane, i ti to radio?

Jok. Za razliku od tebe ja nisam znanstvenik i mene ti se sve to što sam maločas izložio vrlo slabo tiče. Ma ne tiče me se uopće. To sam se više-manje šalio, mada sve stoji što sam rekao, tu nema šale. Ja radim što hoću i kad hoću. Evo, odlučio sam da ću se pred tobom razbacivat ocjenama, prosudbama, procjenama, sudovima, karakterizacijama i a priori zaključcima s velikim užitkom. Padat će po iskazu kao novčanice po striptizetama u bezbrojnim holivudskim filmovima gdje protagonist odluči manipulirati vremenom pa se baci na plemenitu "make it rain" akciju. Ali kasnije, sad je uputno biti trijezan i staložen.
Makar u formalnom pogledu.

 O čemu ti uopće bulazniš, veleštovani docente?

O tome da ću se utvrditi u anti-paradigmu, onako kao što je većina materijalističkih znanstvenika apsolutno uvjerena u istinitost vlastite paradigme. S tom razlikom da su oni u krivu. To njihovo uvjerenje neminovno se izlijeva u kalup iluzija o vladanju apsolutnim istinama, bez obzira na problematična mjesta, čak i ona koja posve diskvalificiraju opravdanost stava. Na primjer, inzistiranje na nekoj hipotezi kao istinitoj bez ijednog jedinog dokaza, naprosto zato što jedino to ima smisla e kako ne bi sve ostalo palo u vodu. Tu već skoro cijela fizika kakvu je imamo danas ispada iz ormara u svom punom sjaju, kao lobotomizirana pseudo-znanost. Većina znanstvenika, a smatram i uopće većina ljudi tzv. visoke naobrazbe, nije nimalo svjesna snage tog odlučnog i samonametnutog ograničavanja polja mišljenja i djelovanja. Ne nužno jer su intelektualno nesposobni, koliko zbog prikrivene taštine koja ih prisiljava da nesvjesno pristaju na pravila igre pa sami sebe prigodno podese. Sami sebe ograniče. Pa postanu ograničeni. Posljedica toga je rigidan znanstveni mozak, i to od one vrste što ne samo da sebi dopušta diskreciju tendencioznosti i naginjanje libele stvarnosti po potrebi, već se pravi da ne vidi i ne zna da to čine i drugi, da su to činili drugi i da će to činiti drugi. To je otprilke ono što je velika većina znanstvenih radnika danas. 

Uzroka za takvo stanje je više. Ja sam međutim, posebno osjetljiv na zloćudno djelovanje mašine za ukalupljavanje nezrelih, odnosno nerazvijenih duhova. Govorim dakako o zlu znanom kao obrazovni sustav. 

 Kužim što govoriš, burazeru, ali moram ti neš reć, nemoj se ljutit. Užasno mi je smiješan ovaj ozbiljan diskurs kojim se služiš. Čovječe, čak i hrvatski film bi da slučajno na ulici sretne ovo što si sad izreko okrenuo glavu na drugu stranu i požurio dalje, praveći se da nije vidio naraciju koja mu se već krenula javljati, a sasvim je očito da ju jest vidio. Strava. Sori, daj, izvoli. Samo nastavi, adkatedrasti govorniče.

Hvala ti. Ovako, čini mi se da je uputno prije svega rasčlaniti koji to parametri stoje (ili leže) iza aktivne preobrazbe znanosti u "znanost", nakon čega će biti lakše steći jasniju predodžbu o ovom fenomenu. Na koji način se provodi cijelu vječnost duga operacija degradiranja znanosti, i to još neopaženo? Koji su to uplivi koji je izvitoperuju sve više je pretvarajući u vlastitu karikaturu? Na čemu se zapravo krčka taj izopačeni bućkuriš, posve oprečan svemu onome što znanost čini znanošću, što god to jest, što god to bilo; recimo sjećanje, nalik na san, (ili san), o davno posvećenim temeljima koji bi se zacijelo još uvijek mogli pronaći zakopani negdje u crljenici racionalnosti. Ili je cijela zgrada znanosti od samoga početka trebala biti tek remek-djelo autora koji stoji iza arhitekture Potemkinovog sela beskonačnih obmana? Možda se pitaš u nevjerici "kako je išta od toga moguće, ta nešto takvo nije moguće!", ali...

 Ne pitam se. A da sam se i pito, svakako se neb pito "u nevjerici"...

Okej. Netko bi se to pitao. A njemu bih onda rekao da to nažalost ne samo da je moguće, i ne samo da je takvo što stvarno, već da je sve to već ostvareno. Jednostavna stvar, ako je sagledaš hladne glave. Jedna od ključnih strategija u zidanju kule babilonske suvremene znanosti tiče se rješavanja sljedećeg pitanja: kako elegantno uspostaviti set specijaliziranih lingvističkih tvorevina taman dovoljno složenih da nakon napornog i dugotrajnog procesa usvajanja i ovladavanja sintaksom i terminologijom novom govorniku neće tako brzo pasti na pamet da se muči s odgonetavanjem buncanja susjednih jezičnih entiteta? Kidanje komunikacije otvara prostor množenju tvorevina proizišlih iz diskurzivnog nihilističkog pakla. Poput sita koje razdvaja znanje o stvarima od znanja o drugim stvarima. Zloduh Ruđera Boškovića. Lajbnicovski karcinom trivijalne fraktalizacije. Sve te diskurzivne metastaze se polažu na posvećeno tlo sa svrhom da služe kao svojevrsne tračnice, obećani put s kojeg nema skretanja, a kojem je inherentna borbena vjera u takozvani napredak. Tako dobivamo nešto nalik na psihodelični tramvajski prijevoz za autistične konzumente/tvorce plodova ove rabote, ljude koji su istovremeno iznimno uobraženi i veoma neobrazovani. Njih nazivamo intelektualcima. A hive oko kojeg zuji bezbrojno mnoštvo tih intelektualaca naziva se akademska, odnosno znanstvena zajednica. To ti je pak neka vrsta simboličnog okupljališta onih koji pate od posljedica kolektivnog ludila što nastaje sinergijskim djelovanjem neukosti i nadmenosti. Nažalost, ovdje ne govorim o "nekima", jer od rečenog ludila – na koje sam u više navrata javno upozoravao, zbog čega sam zacijelo već naporan i Urbiju i Etu i Orbiju – pate maltene svi intelektualci. Kad sam u doticaju s tim ljudima imam veliku potrebu da ih zagrlim ili utješim, doživljavam ih kao malenu djecu. Prkosni i blesavi balavci. Meni suze kreću kad razmišljam o tim ljudima, a okružen sam njima, to je moj milje, htio-ne htio ne mogu se sakrit od toga.

– Sinovac, ne pretjeruješ li sad malo? Pazi, "ko djeca su"! To mi zvuči dost samodopadno, ak smijem reć, posebno kad dolazi od onog koji cijelo vrijeme udara po nadmenosti kao temeljnom problemu, il jednom od, šta ja znam...

Razumijem što hoćeš reći, ali nisi u pravu. Uostalom, samo sam iskren. Vjeruj mi, znam da je tako, jer ih poznajem mnogo, i to sa svih strana. Znam znalce što vise s raznih grana zefirotske krošnje znanosti na Drvetu života akademskih konfabulacija. Ti ajkjuasti majmunčići ipak dokazuju nešto zanimljivo, mada su i toga posve nesvjesni. Naime, da Darwinova bulažnjenja o porijeklu vrsta vrijede u svijetu znanosti, doduše u obrnutom smjeru, pa posvuda nalazimo dokaze devolucije znanstvenih vrsta. Sve je u akademskom polju uvrnuto. Uzmimo znanstvene časopise. Isti su tek rekvizit u teatro mundi predstavama. Služe kao sedativ na daljinu, namijenjen naivnim živim mrtvacima utopljenim u program svijeta. Uopće, znanost je tak tričava distrakcija.    

 Okej reko si, kompadre. De ti meni rađe neš konkretno. Evo, recimo, objasni mi stanje prirodnih znanosti danas, al nemoj previše filozofirat. Radije nadodaj malo safta, umniče, da zazvuči stvarnije sve to što si mi se spremio poobjašnjavat!

Okej, možemo otuda krenut. Da bi ispravno sagledao sve ono što se naziva "prirodnim znanostima" trebaš imati dosta široku naobrazbu. Ili, još bolje, nikakvu. To je jack-pot. Nije naodmet ni razvijanje vještine uočavanja, a zatim i izmicanja brojnim smicalicama stvorenim s jednom jedinom namjerom, naime, da učine neizbježnim ulijevanje čitavog totaliteta informacija za obradu u ubojiti sliv lavaboa kompartmentalizacije. Tome se može doskočiti, postoje načini nadilaženja. Duh je svakako najmoćniji vodič, ali čak i u nedostatku njegovog djelovanja moguće je izbjeći naoko neminovno raspadanje takozvane „šire slike".

Dakle, degradacija znanosti može biti elegantno provođena ako je ispunjen temeljni uvijet: uspješno uvjeriti ljude da participiraju u epohi rasta znanja bez presedana te da je upravo znanost ključ tobožnjeg rasta. To je, dakako, puka iluzija, i jedno i drugo. Ljudi ne uviđaju da njihovi smiješni egići proces mijenjanja provizornog provizornim nazivaju "rastom znanja".  A da ne spominjem proces infinitezimalnog mrvljenja područja znanja i bezumnog cijeđenja sokova besmisla koji će biti proslijeđeni vojsci stručnjaka na daljnju obradu. Stručnjaka stručnih isključivo u provođenju te operacije. Cilj svega toga je perpetualno umnožavanje sve manjih i sve besmislenijih polja tobožnjeg znanja. A potom tu sitničavu strast za rasapom prodati kao nešto veliko i duboko. Promatram već dugo tu farsu. Red sadnje novog pikselizirajućeg sjemena, pa nakon nicanja nove generacije hibridnih opsjena na toksičnom polju specijalizacije – red žetve. Ova perfidna sljeparija doista nalikuje na cikluse u zemljoradnji, stoga me ne čudi da je znanost pod direktnim patronatom Inanne, koja se u ispisivanju čekova bez pokrića pokadšto služila pseudonimom Izida, pokatkad Diana, gdjekad Ištar, gdjegdje Hekata, dok je među današnjim poafroditljenim svijetom tupavih njuejdžera poznata i kao Aštargot, dakle Kali, odnosno Astarte, kako krvoločnu božicu plodnosti Demetru neki odmilja zovu. Sjeti je se, čuo si za Veneru, to ti je ona božica koja je sa svojim malim novorođenčetom Horusom nedavno bila u posjetu engleskoj kraljici pa su je iznapadali paparazzi. Iznervirati Kraljicu neba već samo po sebi nije uputno, a kamoli dok u naručju nosi svog jedinca, malog Horušćića, (možda ga znaš po nadimku Tamuz, to jest Dioniz), koji će s vremenom izrasti u pravog Adonisa, sklonog bakanalijama. Morala je Afrodita pobjeći od toga u Škotsku, neki vele kod Jimmyja Pagea, al ja to ne mogu znati, a nije me ni briga. 


Ištar i mali Horus za nedavna posjeta Wimbledonu 

 Zvuči luckasto to što s mi sad udario pojašnjavat. Al zašto uvijek neka frka kod tebe, gdje je tu radost što si živ? Uvijek kod tebe neka crnila, svejedno dal zboriš o znanosti, poeziji, povijesti, slikarstvu ili čemu već. Nije ti to dobro, dragi moj mudronjo. Nego, koji je krajnji cilj, de mi stvarni smisao sveg tog?

Smisao je smrt. Naša. To je gadna stvar, nemilosrdna. Nezaustavljiva i nemilosrdna mašina što guta preostatke razbora i inteligentnog prosuđivanja u ionako sve malobrojnijim enklavama preostalog smisla. Možeš si je predočit kao neku vrstu postrojenja, ili još bolje kao 'n-cilindrični' motor savršenog radnog učinka, kotačić ključan u procesu disocijacije i uklanjanja preostatka stvarne mudrosti. Njegovi klipovi predano rade na drobljenju i usitnjavanju znanja, a to otvara prostor za neometano tkanje sveobuhvatne laži. Ta je, pak, tebi nezamislivih proporcija, vjeruj mi na riječ. Pokriva sve. Uostalom, furanje laži gigantskih razmjera – znat će svaki onaj koji poznaje osnove magije ili marketinga – jedna je od krucijalnih poluga u složenoj strategiji protivnika istine, Protivnika Istine. To je sasvim logično jer ako zakriješ čitavo vidno polje velikom laži, ona uopće neće moći biti percipirana kao išta drugo nego „prirodno stanje stvari". Kao da simuliraš čitavu prostornost materijalnog svemira. To otvara raznim sociopatima nisku mogućnosti, otvaraju se nova polja potencijalne eksploatacije.

 Čovječe, skroz ludo zvuči to što mi sad pripovijedaš i objašnjavaš! I to ne zato što si šenut, ili ne samo zato...

Jest, ludo je. Doduše, sve to su zapravo puke tlapnje, halucinacije bezdušnih ovisnika o banalnosti takozvane "Tajne". Tim ljudima nije dobro, ne treba im suditi ili ih ne daj Bože mrziti. Oni su bolesni. A njihov način života je njihov način da se sakriju od samih sebe. Vjeruj mi, sve to što se radi je obična hrpa starih trikova, trivijalne podvale nevjerojatno upornih dizajnera kreature apsolutne konzumacije koju većina časti nazivom "kultura". Ona je u svojoj srži banalna distrakcija, tu je da nas zabavi da ne vidimo da je tu da nas zadavi. Karusel taština koji se vrti otpočetka, pogonjen našim zbirnim taštinicama. Gotovo nitko ne vidi da smo suočeni s putridnom operetom u kojoj aktivno sudjeluje čitav svijet, bezbroj brbljavih i sebe posve nesvjesnih glasova. Tu graju sveobuhvatne oholosti i kaosa prirodan čovjek doživjet će kao „stvarnost". U tom živom pijesku poretka tonut će dok mu je preostalih dana, posve nesvjestan da je odavno progutana figura u vječnoj igri za ljudske duše, i da je, mada naoko živ i aktivan, već odavno pao žrtvom nemilosrdnih trikova onih koji žive da bi dominirali nad bližnjima, da bi se isticali. U toj više-tisućljetnoj akciji proždiranja ogromnu ulogu igraju takozvane drevne duhovne tradicije i sveti spisi, koji nisu ništa doli odbojni priručnici obučeni u lažljivo ruho isprazne i štetne spiritualnosti, s popisom uputa kako dominirati nad drugim, a da to ovaj drugi ni ne primijeti. Ovaj drugi smo ti i ja, i mi imamo ime. Inicirani u 'misterije', adepti alkemijskog umijeća posebice, ljude poput nas nazivaju – „profanima".

To je ejokej. Namjeravam štampati plavu majicu "Ponosan kaj sam profan", s prekriženom slikom transgender buldoga. Možda ću još porazmisliti o tome.

 Okej, pobratime mili, uputi me još malo u ta svoja nazovi znanja, objasni malo, što, kako. Da se čovjek može tu snaći, razlučiti stvari, provjerit dal buncaš, jesil priseban momak. Čudak jesi, tu nema raspre...

Nema problema. Želim reći da se stvari mogu promijeniti, iako se za većinu neće promijeniti jer je hipnotizirajuća snaga rutine previše visoka prepreka s obzirom na minornu snagu njihove volje. Dakle, za uspješno probijanje utvrde spoznaje dobro je posjedovati stanovitu dozu divljaštva i nesalomljivog samopouzdanja, a sve kao pripomoć temeljnoj kvaliteti, snažnoj žudnji za spoznajom istine. Koristilo bi ti razviti i totalni nehaj prema onome što misle drugi, pojavama poput unisone dreke glupavih idolopoklonika scijentizma, neinteligentne brigade koju u velikoj mjeri popunjavaju fakultetski profesori i razni istraživači na raznim znanstvenim institutima i sličnim ustanovama. Od te čete mediokriteta možeš očekivati isključivo podsmijeh. Stoga ti neće biti naodmet da već sada kreneš pažljivo njegovati nebrigu za vlastiti ugled u svijetu. No, da bi se lakše nosio s tim teretom potrebno je i mnogo znati, mnogo više od njih. Jer konformist u tebi će inače teško izlaziti na kraj s marginalizacijom koja ti je sudbina.

– Aj mi, znalče, onda i pobroji to štob trebo znat... 

Neka znanja su možda važnija od drugih, istina. Za razumijevanje svijeta i raskrinkavanje destruktivnosti scijentizma potrebno je razviti barem nešto malo znanja fizike, povijest njezina razvoja. Baš kao i matematike, uostalom. A ako si verziran na području magijskih tradicija, imaš znanja alkemije i upućen si barem u osnove hermetičkog korpusa, stvari će se odvijati mnogo lakše. Posebice ako si poznavatelj kabalističke tradicije, jer upravo ovaj degenerični mistični kupus – svojevrsni most između misticizma Istoka i magijske tradicije Zapada – neprekidno je vrelo inspiracije obmanjenim "znanstvenicima". Također, dobro je biti potkovan na gnjusnom polju gnostičke literature, da bi se osvijestile snage koje stoje iza drevne, no vječno aktualne strategije kontinuiranog miksanja istine i laži. Crn-Bel, je li? I mada ovo navodim na kraju, daleko najvažnije je biti utvrđen u Riječi, poznavati Sveto Pismo. To je najdragocjenije vrelo sveobuhvatnog znanja čovječanstva. Jedino Biblija može osoviti na noge sposobnost od neusporediva značaja – moć ispravnog razlučivanja, sposobnost tzv. discernmenta, ispravne prosudbe i jasnog uvida u prirodu istine u odnosu na prirodu neistine.

 Dobro, dragi moj, sve je to zanimljivo, ali malo si odveć rječit, ko i uvijek. Kako to rade, ko? Daj malo soka, malo imena, godina, da čujemo tko, kad, što, gdje, zašto i tako to…

Metodologija obmane je krajnje jednostavna. Riječima Dona Drapera, ili Giordana Bruna ili Bernaysa, svejedno, "If you don't like what's being said, change the conversation." Protivnik čovjeka je diplomirao na Bernaysovom veleučilištu, ima znanja marketinška. Kad je riječ o znanosti, ključni princip se svodi na sposobnost elegantnog re-brandiranja. Najviše se cijeni znanje o tome kako upakirati nisku prastarih obmana i okultističkih podvala rasutih po drevnim tekstovima poput Zohara u nešto svjetlucavo i obećavajuće, u nešto uzbudljivo i pseudo-mistično. S krinkom znanosti. Kao odurnosti jezuitskih okultističkih promotora scijentizma, poput De Chardina, odnosno Georgesa Lemaîtrea kojem se ukazala Innana, dakle katolička Marija, to jest Kraljica neba, odnosno stara Semiramida, pa mu prišapnula svoju ideju o prvoj kreaciji. A njoj je uvijek na umu tek jedno, Big Bang. Čak i sad, kad je babuskara.


Lemaitreov kućni video u kojem se obućen u odjeću svoje nevjenčane supruge prisjeća mladih dana

No, vratimo se malo unazad, u renesansicu, period oseke tobožnjeg srednjovjekovnog mraka. Na obalama Europe povlačenjem crnila postaju vidljivi nasukani ostaci pradavnih poganskih kultura. U 16. stoljeću krema ih skuplja po plažama i klisurama pa ih objavljuje kao svoja vlastita otkrivenja, uz tek blage izmjene, zbog decoruma dakako. Uzmimo, recimo, začinjavca heliocentrične kozmologije, Kopernika. Taj je praško-krakovski student manje-više sve što se povezuje s njim preuzeo iz hermetičke literature koja je nakon pada Bizanta bila usred svoje povratničke europske turneje. Drugi ga slijede u stopu, no ne treba zaboraviti ni njegove predšasnike. Leonardo da Vinci (čak ga i jedan Freud smatra oglednim primjerom psihopata) je najveći okultist svog vremena, uz Pica della Mirandolu, velikog promotora kabale koji je otrovan u zavjeri, zajedno sa svojim partnerom Angelom Polizianom (priznajem da sam oduvijek slab na Poliziana, možda zbog imena, tko zna?). Odmah nakon Nikolice Kopernika javlja se niz surogata, a većina radi pod patronatom Vatikana i Jezuita, novog ratničkog reda starog židovskog kabaliste Ignazia Loyole. Europom se uskovitlala svakojaka okultistička literatura, prije svega kabalistički tekstovi. Njima se bavi ekipa koja će udariti temelje „suvremene znanosti". Na pragu novog doba stoji velikan, doduše patuljast i nakazne vanjštine, a i nutrine, ističe se taj momak u ovoj eksplozivnoj grupi ranih ekscentričnih heliocentrika. Isti Bob Rock, samo niži i besprizorniji, a odazivao se na ime Giordano Bruno. Ja sam iz nekog razloga proveo više od godinu dana čitajući sabrana djela te moralne i fizičke nakaze. Bruno je možda najsvadljiviji i najoholiji čarobnjak svog vremena, a to nije mala stvar. Po odbojnosti se da usporediti s već spomenutim pedofilom i ljudskom ništicom Leonardom da Vincijem, majstorom koji je proslavio Pana, Bakusa i Bafometa strpavši ih sve zajedno u tijelo svog maloljetnog slikarskog šegrta i seksualnog roba s takozvanim „misterioznim smiješkom" kojeg glupani, turisti i kunsthistoričari već punih pet stoljeća slave kao tajanstvenu Mona Lisu. Tragično i poražavajuće, uostalom baš koliko i imbecilno. 

Evo nam i Johna Deeja ("matematičara"), a taj je, smatram, ipak najvažniji okultist 16. stoljeća. Čarobnjak koji se bavi crnom magijom u suradnji sa svojim partnerom, bezuhim Edwardom Kellyem, definicijom polusvijeta. I probisvjeta. I Deejem sam se bavio mnogo više nego što bi to bilo razborito. On i Kelly oduvijek su me podsjećali na Billa Burroughsa i njegovog prijatelja Briona Gysina, čarobnjaka koji stoji iza znamenitog Dreamachinea. Hajmo dalje, čeka nas već Galileo Galilej. Taj dripac zida temelje moderne znanosti, ali baš. On i Descartes (koji se u to vrijeme potucao kao plaćenik po bojnim poljima Srednje Europe) baš su utjelovljenje takozvanih twin pillars. To je vječita gnostička fiksacija, bilo rozikrucijanaca bilo masona, falusni simboli teozofskih erotskih snova simpa cura poput Madamice Blavatsky, ili Alice Bailey. Galileo i Descartes su pompozan no, valja otvoreno reći, i iznimno inteligentan par taštih čovječuljaka. Nakon smrti bili su postupno umićeni te glorificirani i propagirani sve do danas. Oni su twin peaks humanističke znanosti i filozofije, a imaju i važnu službu jer služe kao demarkacija između modernog i mračnog doba, između progresa i provalije kršćanske srednjovjekovne kmice.


Demetra u posjetu katoličkom sjemeništu u Marijanskoj brazdi, jedinom te vrste (na dubini od preko 3000 metara)  


Inače, Galilea smatraju najuobraženijim, najpompoznijim i najodurnijim Talijanom svog vremena, praktički novim Brunom. Prosipa pamet uokolo podešavajući rezultate istraživanja već prema potrebi.Tu su i drugi velikani znanosti. Johannes Kepler je okrutni okultist iz sotonističke obitelji Kepler, posvećenika crne magije, vještičarenja i žrtvovanja djece. Prema njima i luciferijanski hibridni paun i štovatelj Aštarotice Tycho Brache ispada super tip, baš pravi dasa. 

 Dobro, kompadre, sve ti to stoji, al davno je to bilo. Ko da je to sad važno, jesul bili sotonisti – nek su bili sotonisti, neka ih. Nama ni iz džepa ni u džep. Uostalom, koga briga što su bili?!

Ono što ljudi poput tebe ne razumiju - a to su manje-više svi ljudi danas – jest da se ne može doći do dubljeg uvida odnosno do pune istine bez djelovanja ljubavi. A kod ljudi djeluje njihovo samoljublje, ono plete utvaru lažne spoznaje. Uostalom, nije li zapisano "Ljubav gradi, znanje napuhava"? Zato su ova kopirana bulažnjenja iz Pimandera, Hermetice, Zohara i Veda tek to – kopirana bulažnjenja. Imposteri koji glume znanost. Ako ti je to predaleko, mogu ja u troskoku preskočit pet stoljeća i sletjeti u pješčanik naše zlosretne sadašnjosti.

 Ajde, rođeni, de da te vidim diš povezat ovo i ono, baš se radujem natezanju i povezivanju u čvorove raznobojnih dijakronijskih konaca tvojih začudnih ezoterijskih istraživanja i neobičnih znanja.

Lemaître, Isusovački okultist koji se predstavljao kao fizičar, osmislio je koncept Big Banga, mada ga je, da budemo iskreni, maznuo iz Veda. Čitajući Vedske zapise, posebice trabunjanja paloanđelskog entiteta koji je autorizirao najneobičniji tekst u čitavu korpusu, zaprepastio sam se kad sam naišao na konceptualni model postanka koji kao da je prekopiran iz tzv. suvremene kozmologije. No ne znam čemu sam se čudio, jer sam u istim tekstovima naišao na modele posve istovjetne današnjima i to u brojnim znanstvenim poljima, od molekularne teorije, preko načela kemijske reakcije, pa sve do, vjerovao ili ne, fuzije i fizije (načelo opisano u brojnim alkemijskim tekstovima, i to u svim epohama civilizacije), koncepta paralelnih univerzuma odnosno super-struna (čini mi se da je danas manje trendi negoli je to bilo početkom 21. stoljeća) i takozvanog kozmološkog modela svemira kao simulacije. Taj je koncept iznijet u nizu alkemijskih spisa, gotovo opće mjesto. Danas čak i u akademskoj zajednici osporavana atomistička teorija naprosto je prerada modela grčkih filozofa, prije svega Demokrita, doduše i Platona pa i nekih drugih. A svugdje, u svim poganskim tradicijama i školama misticizma jedna je konstanta, uvijek prisutna vjera u preobrazbu tvari uz pomoć tehnologije. A posljedično i preobrazbu uma i duše na isti način. Tako se ovaj priglupi New Age gospel otkriva kao najbanalnija provarena lažna spiritualnost koja je kitila apsolutno sve zidove kroz tisućljetnu povijest hermetičkih škola.

 Dobro, dobro, bla bla bla, sad ovaj sad onaj, pa tu pa tamo. Malo mi je to nategnuto, opičeni moj znalče. Tebi je sve previše očito i jasno. To ja ne nalazim normalnim.

Pa to je zato što si, druže, nenormalan.

 Jes, jes, te sve priče o poretku stvari, o duhu, misticizmima i slično... Meni ti je sve to, prikane moj mili, malo ćaknuto. Zašto da te lažem. Ne mogu to prihvatit. Naprosto imam otpor prema takvim šenutim tumačenjima stvarnosti. Uostalom, zašto bi to itko radio? Tkao povijest kao golemu urotu?

To ti valjda ne moram crtati. Porazmisli malo o stvarima. I koristi logiku. I znanje fizike, i sve silne knjige o znanosti koje si zadnjih godina gutao. Sve što si pročitao je u tebi, ali fragmentirano, kao naopake puzzle, djelići koji ne reprezentiraju ništa, fragmenti neke veće cjeline koju ne možeš obuhvatiti. U tebi je to kao neka vrst obećanja. Vezivno sredstvo koje će ti to povezati je samo jedno. Ljubav. Nego, ajde, u dvije rečenice, logično. Promjena paradigme. Marsilio Ficino urla „čovjek je mjerilo svim stvarima". Giordano Bruno razbija pretpostavljenu kupolu nad zemljom. Nebeski svod više nije fiksan i vječan, doveden je u pitanje. Bezbroj zvijezda, bezbroj planeta, bezbroj ovakvih istih poput nas. Svemir je odjednom golem. Ali prazan. Šokantno je to, bez sumnje. Stvoritelj prvo postaje koncept, a zatim ga se pušta da se polako utapa u sveprožimajućoj tami nepreglednog i neprestano rastućeg svemira. Smatram da je potrebno dublje sagledavanje stvarnih implikacija ovog prevrata. Prije svega svrgavanje Svevišnjeg kao Oca direktno involviranog u živote svoje ljubljene djece, a zatim, posljedično, i svođenje na tipičnog deadbeat-dad roditelja, u najmanju ruku onog koji je napustio svoju obitelj i radi tko zna što s tko zna kime tko zna gdje. Čuo si za Bogumile? Albigenšku gnozu? Katarčiće stare. To je to. Nastavak tradicije Esena, koji vuku korijen iz Heliopolisa, pa i od Sabejaca odnosno iz Harrana. Nego, sljedeći korak je postupno apstrahiranje principa Kreatora, pa svođenje na dimenzionalnost, da bi na kraju bezdušni i ograničeni mizantropi, poput Marxa, princip Božanskog stvaranja doveli u vezu s primitivnim ljudskim potrebama proizašlim iz straha. Istina je, kao i gotovo uvijek, upravo suprotna.


Jedina sačuvana snimka Charlesa Darwina (dio govora održanog pred uglednim članovima Royal Societyja 1853. godine)

Zanimljiv je slučaj Sira Francisa Bacona, autora apsolutno sumanute knjige pod nazivomThe New Atlantis, po mom mišljenju dovoljne da nakon čitanja uvjeri svakog nevjernog Tomu da stvari nisu onakve kakvima ih smatra i kako su ga učili. (Usporedivo s čitanjem jednog Alberta Pikea, samo ipak znatno manje zlokobno). Ne samo da je napisao bizarni The New Atlantis i pripremio invaziju brojnih luciferijanskih tajnih društava, predvođenih njegovim rozikrucijancima, na obale tada još djevičanske Amerike, Bacon je - mislim da se može reći da je to sada izvan svake sumnje, osim u umovima priglupih šekspirologa, što Engleza što šekspirijanskih džentajlsa - i autor većeg broja Shakespeareovih remek-djela (onaj avonski glumac, sin prodavača rukavica je bio praktički nepismen, što vidimo iz njegovih nemuštih potpisa koji ukazuju da jedva da zna slova, a da ne govorimo da šegrtovanje u kožarskoj radnji ne otvara puno mogućnosti po pitanju sudjelovanja u dvorskim intrigama). Inače, ime Shakespeare po svemu sudeći dolazi od atributa božice Afroditice. Ona se naziva The Shaker of Sphere. Bacon i kolege okultisti utemeljuju Royal Society. Newton, tašti alkemičar i kabalist (opus mu tek u malom postotku može biti okarakteriziran kao „suvremena znanost"), briljantan nesumnjivo, preuzima kontrolu nad Royal Societyjem kroz više desetljeća. Ista ekipa bogatih plavokrvnih okultista vodi univerzitete, obrasle zelenim otrovom.

Kako jučer tako danas. Sve je isto. Teorija struna. Paralelni univerzumi. Smiješne maštarije prekopirane iz Upanišada, ako se dobro sjećam. Kvantna teorija je end-times oružje okultista. Neutrini, kvarkovi i slične čestice, sve je to u Zoharu. Francis Crick je nabasao na "otkriće" dvostrukog heliksa bez ikakve znanstvene metode. Govori o demonskom šaputanju, dok se vozio na acidu po krajobraznim cesticama oko Cambridgea. Sumnjivo je koliko je to nalik na čuveni Hermesov Kaducej.. Edward Teller (kabalist i nuklearni fizičar) ugađa teoriju prema kabali. Braća Oppenheimer. Bohr. Einstein. Leo Szilard. Ajme majko, kakva momčad. Svi iz Srednje Evrope, iz talmudističkih obitelji. Sjetimo se krika kvantnog fizičara Johna Bella koji stoji iza parade zvane CERN: „Netko kao da nas stalno vuče za nos"…

– Zaključuj polako priču, prika, ja t evo polako počinjem gubit interes, nećti lagat. 

End game je znanost kao religija, spajanje u jedno. Isto kao što se putem kvantne teorije materijalizam polako pretače u opsjenarstvo. Fizika hrani metafiziku. Drugim riječima, prisustvujemo metastaziranju panteističkog monizma. To je taj popularni "New Age". Kad čuješ riječ conciousness sve ti je jasno. Bjež' iz razgovora. Vidiš li gdje to ide? Svijet se pretvara u golemi stejdž gdje milijuni Jim Carryja i Russella Brandova drži serije fidelkastrasto dugih cosmic conciousness govora. Na Burning Man festivalima koji traju 350 dana godišnje. Iz monizma proizlazi čuveni "sve je jedno" princip. Cijelo čovječanstvo je jedno. Materija i svijest su jedno. To se sada naziva non-duality, prikladno slabouman naziv za panteistički monizam ako se mene pita. Nema razlike između ljudi. Sve religije su jedno. Nesvjesni smo naše jednosti, neuki. Sve proizlazi iz toga, ne iz naše grešnosti, iz vlastitog samoljublja i nadmenosti. Grijeh je konstrukt Zapada. Maltene kao kakva doktrina poremećenog postkolonijalnog teoretičara, dakle praktički svakog. Nema Iskupitelja jer ne treba se za što iskupiti. Isus Krist je tek povijesna fusnota. New Age čovjek mora gledati u duhovne sfere samoga sebe, otključati misterije u vlastitoj nutrini, jer sve je tu. Tako će postati bog. Nema razlike između Stvoritelja i stvorenog. To je ključno New Ageu. Čovjek je božanske prirode, samo trebamo aktivirati božansko u sebi. Epifizasto treće oko. Dakako, tu je i moralni relativizam. Mi ljudi smo mali bogovi, iznad zastarjelih moralnih lekcija, mi imamo posla, "moramo dosegnuti zvijezde"…

 

 E moj zvjezdane, neće ti to na dobro izići. Ionako se po gradu priča da tvrdiš da zvijezde nisu zvijezde već prije kaki čudesan odsjaj što dopire iz predjela duhovnog svijeta.

  A tko to govori?

 Nije to sad bitno, već to da se priča po gradu da ideš uokolo i tako tvrdiš. Govorka se i da trabunjaš o aurori borealis kao emanaciji duša prije preobrazbe i slične ludosti. To ti nije pametno tvrdit, kolega, takva ludila sipat uokolo... 

  Molim te, reci mi odakle ti to? Tko to govori uokolo?

 Pa, kad već inzistiraš, moj oheterodokšeni momče, reći ću ti. Ja to govorim. A i ko da je bitno, jesam l' ja il je on, ili onaj tamo il ovaj ovdje vamo. Vrlo važno. Bitno je da se pročulo, kažu da si lud ko šiba, spaljen totalno, hodaš uokolo sav ozbiljan i svečan, u "osluškujem tišinu u sebi" stilu...

  Ma sad i to kažu. A tko, pak, to govori uokolo, molim te lijepo?!

 Pa, i to ja govorim. Al da nisam ja već bi se našao netko da progovori i o tim stvarima, tako da je zapravo dobro da ja idem uokolo i govorim te stvari o tebi, da si lud ko puška, pa da kad te tko ugleda može reći „eno ga onaj spaljeni Svilar, vid ga gdje sav mrk i ozbiljan hodi zemljom, mora da je opet u nekim svojim kršćanskim zanosima".

Dobro, ne zanima me zapravo sve to. Reci, još nešto želiš čuti? Ili sam slobodan?

Saberi se, nisi slobodan. Lud si, brate. Nego, radije udari kazivat nešto prozračnije i laganije, da se opustim. Zapravo nemoj. Boli me glava od tebe, sav si preuzvišen, ozbiljan. Koristiš riječi kao što su 'iskonsko', 'grijeh', 'čežnja', 'milost', 'blagoslov', 'česma', 'znamen' i slično. To t nije seksi. Nego, de da ti velim nešt. Samo par stvari, svilenkasti moj učenjače. Ja te dos-dobro poznam. Mene nemoš muljat. Nisi, pjesniče, tolko briljantan kolko misliš da jesi. Zapravo, znam da ni sam zaista ne misliš da jesi, naslućuješ ti, prikane, da si prosječan u većini stvari. No takozvana 'intuicija' ti je fino pokalibriranjena, pa sam skoro siguran da si posve svjestan toga da nedostatak superiornih kvaliteta uopće ne predstavlja problem. Ti to kompenziraš svojim, ne libim se reć, moćnim duhovnim durbinom, taj ti eto stalno razotkriva, otključava silne predjele, daje ti da vidiš sve što želiš, pa i dalje. Ali što imaš od toga, sveznane moj ognoženi? Paradokše oćaknutljeni! Baš si čudak. Nesposoban si stajat na mjestu, a istovremeno se ne umiješ pokrenuti. Zacijelo i sam znaš zašto je tako kako je. Čekam. Ne?       Zato što si u biti slabić.

E moj vinovniče velike vrline, ti meni nalikuješ na crkveni zvonik, i to ne bilo kakav, već na zvonik gotičke katedrale. Svake. Nakrcan demonima, gargoelčićima, gargamelčićima i svom silom raznih templarskih abominacija. Duhovna si devastacija. Cijeli si zvoničast, i baš poput tih spektakularno odvratnih spomenika neumornoj ljudskoj oholosti i ti si isto uvijek zamotan, simultano izložen vječnim radovima i skriven u vječnim radovima. Sujeta obložena egzoskeletom, tustim rasterom od bezbojnih skela. Znam da pretjerujem, junače, ali tako te ja vidim, omotanog u kužna jedra od poliestera. Konzerviran si u procesu vječne restauracije. To je razlog zaš se, gospodičiću, ne moš mrdnut ni pedlja u smjeru kojem težiš. Navodno. Etot zaš konstantno čamiš u izvještačenim interijerima kićaste palače takozvane "introspekcije". Tavoriš, mudrače, u banalnosti svojih nepročišćenih misli, a te ne idu ni lijevo ni desno, predestinirano su tupilo. Nerazuman rezoniraš u staklenci svoje ograničenosti: vamo-tamo, tamo-vamo, tamo-vamo, pa još, i tako još. Neka akcija, kao, neš se događa. Odigravaju se stvari. Baš si šenut, dragoviću. Katkad si mi čak i simpatičan dok te promatram, baš mi budeš dragocjen i sladak takav sav bezvrijedan i ogorčen. Posvećen mišljenju. Rastežeš taj svoj stvaralački gumi gumi koji si iz nekog razloga postavio na tron vlastitih stremljenja. I tako stalno. Evo te gdje promišljaš, malo ovo malo ono. Pa onda kao nešto kreiraš, svijet ovog ili onog. Budalice. Skačeš s jedne velevažne misli na drugu; a ima ih kolko oš, tih tvojih značajnih predodžbi o stvarima. Nepregledan lanac besplodnih filozofskih vagona, beskrajna kompozicija. Odavno sam te već prokljuvio, pa ćut reć da sam poprilično siguran da se ponosiš činjenicom da si sad na potpuno suprotnim pozicijama od velike većine intelektualaca. Onih koje ionako posve otvoreno prezireš i rugaš im se. 
Reći ću ti, rode moj, ne bi trebao. Jer ne razlikuješ se od njih u bitnome. Jak ti čak vjerujem da je sve ovo što si mi danas ispričao istina, naučio sam vjerovat tvojim prosudbama, pogotovo kada si ovako uvjeren kao što jesi, pa zračiš nekom sigurnošću i mirom, što i meni godi. No usprkos tome, znaš da ono važno i dalje stanuje u tebi. Ova tvoja znanja o pravoj naravi svijeta u kojem živimo su nesumnjivo važne. Al misliš da moš time spasit ljude? Teško, prijane. Pozabavi se radije sobom, izbjegavaš suočt se s problemom svoje ohole naravi.

Misliš das paliji od drugih? Misliš da ćeš doživjeti sudbinu Perzejevih suboraca ako se ohrabriš na arheološko iskopavanje u Tartaru vlastite duše? Misliš li da je prisjećanje na autentično stanje zapravo Meduza? Misliš li išta od toga? Misliš da ćeš ako samo na trenutak skreneš pogled prema totalnom ništavilu svoje duše ostat zauvijek okorjela olupina? Misliš da će ti pogled unutra pretvoriti srce u kamen? Neće, srećo. Upravo suprotno. To je užas što srce ne čini tvrđim, već ga smekšava, otvara ga. Spasonosna vatrica usred ledene pustoši gdje nema tragova ljubavi, ni nekadašnje ni sadašnje, svakako ne neke buduće. 

     Dobro, dosta je bilo. Sada molim te prestani, ne mogu više to slušati. Hvala ti na svemu rečenom, cijenim to, osjećam da nisi bio zlonamjeran. Ali, sada  dosta.

 O, neš slušat? Daj, molim te. Saberi se, momak. Gledam te i znam, već te vidim kako najednom baneš nepozvan vlastitim uhodanim predstavama, pa ih sirote preispituješ. Onda se dobro osjećaš. Stupaš sav važan po vlaku, upadaš u kupee vlastite artificijelne gluposti kao sumanuti belgijski hamptidamptasti detektiv, odlučan riješiti zločin, zločine. Ne detektiraš da su to isti oni koje si sam isplanirao u senilnoj pomrčini vlastite glupavosti. Ako ne znaš zašto si uvijek blago živčan, e pa zato si živčan, tupsone. Ideš, kao krećeš se. Blesava kinetička samoobmano. Zašto si u pokretu? Pa zato što nisi stvarno, jer zaista stojiš, vječito čekaš – inertan - mrzovoljan – zaglibljen – poozombljen – rutiner – ...  Dopuštaš si luksuz lebdjenja cepelinčićem svoje egomanije uznesen nad nepreglednim prostranstvima iluzija o vlastitoj veličini i potencijalu. Grandomanija i glumatanje. Glumiš samoga sebe pred samim sobom. Glumac. Još gore, hrvatski glumac. Ili još bolje, što ti ja znam, nije ni važno.

        Jesi li gotov? Ajme, analize. Dobar si, pametan. Malčice ti je pre preciozan monolog, iako si nadaren analitičar. Lijepo si razotkrio moje zloće i nečistoće. Al neš' ti velikog otkrića. Prijatelju, previše si se družio sa mnom. Razmotao ti se jezik, banalna estetika ti omotala sadržaj. To su simptomi virusa izvještačene kulture. To što si u više navrata nabasao na istinu poništio si vlastitom bravuroznošću, nepotrebnom jezičnom pirotehnikom. Zaklonio si pogled na vlastite uvide, propao zbog neshvatljivog užitka u slaganju ogrlica od otečenih riječi. Trivijalna rabota, bez sumnje. Ne osuđujem te, znam kako ti je, tu i ja vječno padam, pao sam maločas, past ću uskoro opet, gledat ćeš me uskoro opet kako padam. I zato, hajmo dalje, ako uopće želiš. Ili je to to?

– Nemoj se izvlačiti, neš uspjet. E sad, jel mi jezik ovaki 'l' onaki, vrlo važno. To je sporedno, sinko janko. Moraš se promijenit, kultura te potpuno definira, i to neprestano. Lažna skrušenost ti neće saprat naslage ultra-kultiviranosti. Taj T. S. Eliotov izraz sam namjerno sad upotrijebio, znam da o njemu često razmišljaš. Nego, ovako. Da ne ispadne da te ja kao nešto analiziram ili tobože kritiziram, izmaknut ću se sada. Da se ti otvoriš, ako želiš. Smislio sam mali upitnik, trideset kratkih pitanja. Ja pitam, kratko, ti odgovaraš, što kraće možeš. Može?

   Dobro.

- Odlično.

1.      Što si ako nemaš ljubavi?

Prezent.

2.      Što si ako nemaš ljubavi?   

Stilitski pokret.

3.      Što si ako nemaš ljubavi?

Tek jedan od 80 tisuća pustinjaka što se nagurava u egipatskoj pustinji na prijelazu iz 3. u 4. stoljeće, u potrazi za što boljim mjestom na pješčanom žalu s pogledom na pješčanu žalost.

4.      Što si ako nemaš ljubavi?

Reci ti meni.

5.      Što si ako nemaš ljubavi?

Dlaka u brku Friedricha Nietzschea u rasapu.

6.      Što si ako nemaš ljubavi?

Svjetski čovjek.

7.      Što si ako nemaš ljubavi?

Leonard Nimoy.

8.      Što si ako nemaš ljubavi?

Leonard Cohen.

9.      Što si ako nemaš ljubavi?

Proključali Baalov Cohen.

10.  Što si ako nemaš ljubavi?

Tek jedan od neznamkolko pustinjaka što se nagurava u egipatskoj pustinji na prijelazu iz u, u potrazi za obmanom, utopljenik u vrtlogu mrtvog pijeska koji me povlači dolje, među one koji me čekaju dolje, na dnu klepsidre.

11.  Što si ako nemaš ljubavi?

Čovjek bez ljubavi.

12.  Što si ako nemaš ljubavi?

Prvo neslana šala. Pa agonija beskonačne preobrazbe, do nove prilike, kad Desna Ruka preokrene klepsidru, koprcanje u novom periodu iskupljenja.

13.  Što si ako nemaš ljubavi?

Nula (slovima nula).

14.  Što si ako nemaš ljubavi?

Max Planck. Niels Bohr. Wolfgang Pauli. Carl Jung.

15.  Što si ako nemaš ljubavi?

Pisac.

16.  Što si ako nemaš ljubavi?

Muškarac koji …

17.  Što si ako nemaš ljubavi?

Rabi Šimon Bar Johai.

18.  Što si ako nemaš ljubavi?

Gibajući pod u tmini uma Indiane Jonesa.

19.  Što si ako nemaš ljubavi?

Usahla stražnjica Johna Lennona na fotografiji okinutoj starim Tavistock aparatom.

20.  Što si ako nemaš ljubavi?

Malo je reći pajlofšitna ništica.

21.  Što si ako nemaš ljubavi?

Filon Aleksandrijski. Franz Kafka. Čovjek koji čita Franza Kafku. Čovjek koji čita Marsilia Ficina.

22.  Što si ako nemaš ljubavi?

A šta ja znam šta.

23.  Što si ako nemaš ljubavi?

Voltaire. Claude Debussy

24.  Što si ako nemaš ljubavi?

Francis Bacon.

25.  Što si ako nemaš ljubavi?

Oporuka Svetog Augustina.

26.  Što si ako nemaš ljubavi?

Mislim da možeš naslutiti.

27.  Što si ako si nešto a ljubavi nemaš?

Svaka misao koja je ikada krstarila nutrinom Koče Popovića, a da je potom ocijenjena važnom i pažljivije razmotrena od Koče Popovića.

28.  Što si bez ljubavi za drugog?

Ama baš niša.

29.  Što si ako ljubavi nemaš?

Otac koji će uskoro biti Otac na službenom putu.

30.  Što si ako nemaš ljubavi?

Što sam ako nemam ljubavi, ako nemam…

I za dodatni bod odgovori na pitanje:

Što si ako nemaš ljubavi?

Ruka koja upravlja rukom Boba Dylana dok upisuje riječi nove stare pjesme u bjelinu skorašnjeg zaborava.

– Eto, nije bilo teško, zar ne? Ili?

Foto: Gerard Dou, Astronomer, Wikimedia Commons

POVRATAK NA VRH STRANICE
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu. Hvala što prihvaćate kolačiće i pomažete portalu!