Četvrtak
29.05.2014.

Rat hipstera i naturista?




Extra_large_9115448919_58ce56616c_z
A+ A-
Mirjana Dugandžija je još prije koju godinu detektirala nešto danas sasvim očito: da više nije nimalo in koristiti riječ in. Analogno tome, možemo reći da danas nije nimalo hip koristiti riječ hip, i sve njezine izvedenice. Dapače. Međutim, kada se govori o temi mladih pisaca koji imaju nesavladiv nagon da na svojim laptopima pišu pred drugima, onda se ta mrska riječ, koja je posljednji put kada je riječ o književnosti imala smisla prije 60 godina i objavljivanja Burroughsova Junkyja, naprosto sama ispisuje. U svim svojim izvedenicama.
 
***
 
Američki komičar Louie C.K. jednom je izjavio kako je njegova najveća noćna mora odlazak po kavu u kafić u kojem ga hrpa hipstera što sjedi za svojim laptopima i piše scenarije ili romane podrugljivo gleda ispod oka. Savršeno je jasno o kojem tipu hipstera i kafića ovaj njujorški komičar govori, s obzirom da je u zadnjih desetak godina taj tip kafića postao prototipom bjelačkog NYC coola, što rado eksploatira i Hollywood u svojim YA filmićima, romantičnim komedijama s Coldplayevim soundtrackom ili serijama tipa Gossip Girl, gdje je i protagonist upravo jedan od tih mladih pisaca što srču kave bez kofeina sa sojinim mlijekom i rade na najnovijem romanu. 
 
Ovakvi barovi, koji su se velikom brzinom proširili cijelim Slobodnim svijetom, obavezno imaju barem jedan zid od vidljive cigle i općenito su uređeni u shabby chic ruhu kako bi horda nadobudnih talenata odlučila na svojim književnim djelima raditi upravo tamo, urbi et orbi, da ne bi bilo zabune da su pisci. Malcolm Gladwell, koji i sam priznaje da voli pisati u kafićima, napisao je zanimljiv tekst upravo na tu temu: That Jerk? C'est moi. Gladwell ovako započinje tekst: "Problem s pisanjem u kafićima leži u tome da svi mrze ljude koji pišu u kafićima - osobito ljudi koji pišu u kafićima". Dodaje i da pisac koji voli pisati u kafićima treba to činiti, no da valja ići na mjesta na kojima nema drugih pisaca. Gladwell nije jedini poznati autor koji se bavio ovom temom koja je zapravo već poodavno izlizana, posebno u Americi koja je ionako bila najviše kontaminirana tom epidemijom.
 
Uostalom, pa što? Napadati trendove i pomodne hirove ukazuje se besmislenim kao i sam predmet napada, a na koncu - ako ljudima odgovara raditi na takvom mjestu, to je sasvim u redu. No, zadnjih se mjeseci taj trend pomalo izvitoperio i opasno primaknuo epitetu 'umobolno'. 
 
 
 
Čini se, naime, da su trendi piskarala svojom dugogodišnjom pretjeranom cool skribomanijom iznervirali kolege studente i mlade obrazovane ljude koji se ne bave pisanjem, ali se smatraju dovoljno obrazovanim i načitanim - i iznervirali su ih do te mjere da su ovi osjetili potrebu pokazati svijetu da su… pa upravo to, obrazovani i načitani.  A da bi se to u potpunosti ostvarilo, zasigurno nije bilo dovoljno tek uzeti knjigu u ruku, sjesti u kafić i čitati, jer je očito riječ o tako banalnom, staromodnom i nezanimljivom činu, nečemu što može i radi svatko. Ne, moralo se nekako podsjetiti ljude da i oni sjede u kafiću, te da iako ne pišu, barem čitaju, što je dio istog lanca. Uz to, pokazati piskaralima da mogu biti jednako hip i trendy je samo bonus.

No, kako to učiniti a da bude primjetno? Pa jasno, učinit će istu stvar: grupirat će se. Na neki način pretvorit će kafiće u knjižnice, u mjesta masovnog čitanja. Svaka mušterija će uz kavu imati i knjigu koju će čitati onako moćno i pompozno kako to samo mladi, pametni i obrazovani ljudi mogu. Muzika sa zvučnika se tako utišala, i knjiga je postala obligatorna. 
 
***
 
Barovi u kojima se masovno čita u tišini tako su zadnjih mjeseci postali cool coola, proširivši se Amerikom poput retro-hip-virusa neviđenom brzinom. O koliko se smiješnom i zapravo uznemirujućem konceptu radi govori činjenica da na čitalačkim masovkama neki barovi sada upošljavaju harfiste, koji svojim čarobnim muzičkim vibracijama ispunjavaju eteričnu i duhom natopljenu atmosferu hipsterskog bara. 
 
Počelo je sa seansama u Seatlleu svake srijede u jednom klubu, Fireside Roomu, gdje su ljudi u tišini čitali svoje omiljene stvari. Ubrzo se koncept pročuo te se sve skupa preselilo u New York, odnosno Brooklyn, koji je zadnjih godina postao ključno mjesto coola u tom gradu. Dakako, sve je to skupa ubrzo zaogrnuto motom 'propagiranja čitanja', što ljudima valjda zvuči efektno kada odgovaraju na pitanje novinara koji im gura diktafon ili krušku pod njušku. 
 
A znamo kako stoje stvari s propagiranjem: ono, naime, uvijek privlači najsumnjivije elemente. Ne samo to, propagiranje bilo koje vrste vrlo brzo privuče ljude koji se vole svlačiti pred okom kamere, naravno u svrhu propagiranja dobre stvari. Tolerancije. Drveća. Ljubavi. Putina...
 
Sudbina čitalačkih barova nije tako mogla pobjeći ni propagatorima naturizma koji vole pisanu riječ, a nije nimalo čudno što su se oni oglasili upravo u New Yorku. Sada u kafićima imamo ne samo ljude koji u tišini, ili uz milozvučje harfe, čitaju Waltera Benjamina, Salmana Rushdieja, Gayatri Spivak i Harukija Murakamija - već imamo gole ljude koji u tišini, ili uz milozvučje harfe, čitaju Waltera Benjamina, Salmana Rushdieja, Gayatri Spivak i Harukija Murakamija.
 
MK004
 
Oni dovitljiviji bave se hardcore propagiranjem, i čitaju romane Goli i mrtvi Normana Mailera, Goli ručak W. S. Burroughsa, kao i rane radove Jamiea Olivera.
 
I nije nemoguće, da se vratimo na Louiejevu noćnu moru s početka, da vrlo skoro mladi pisci, iznervirani što im je oduzet primat knjiškog mladobjelačkog coola, odluče to nadmašiti i krenu pisati obnaženi na svojim laptopićima. Dakako, zbog propagiranja pisanja.  No, što god budu radili, ionako nikada neće biti ni blizu tako cool kao pisci kečeri iz Perua.   

Neven Svilar
foto: Phil Davis
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.