Četvrtak
10.04.2014.

Trijumvirat velikih autobiografa




Extra_large_damien_hirst___teresa_stanton
A+ A-
Nije uputno poistovjetiti kulturu i umjetnost različitih zemalja, sve ako i govorimo o istom vremenskom periodu. Čak i notorno 'globalno selo', taj termin koji nakon godina nepodnošljive zloupotrebe napokon polako nestaje iz svakodnevnog javnog diskursa, nije kišobran pod kojeg bi se bezbolno dalo provući sve što nam se u nekom trenutku čini oportunim. Sve ako je i politička situacija u dvije bliske zemlje slična, to ne znači da će se 'istost' translatirati na područje umjetničke produkcije, odnosno njezine recepcije. Recimo, umjetnost je 80-ih u Velikoj Britaniji bila potpuno drukčija od onoga što se tada događalo u SAD-u, makar su obje zemlje bile u snažnom zagrljaju najkonzervativnijih i najreakcionarnijih političkih snaga u zemlji. Dok je konzumeristički pop u Americi eksplodirao takvom snagom da su u mainstream isplivale najljigavije zamislive pojave a progresivna se umjetnost povukla u duboki underground, u Velikoj Britaniji situacija je bila gotovo suprotna. Bilo da govorimo o pop kulturi ili tzv. visokoj umjetnosti, što je tada još uvijek bilo prilično jasno razgraničeno, iz undergrounda su u kolektivno krilo uletjeli autori koji su posve promijenili situaciju na umjetničkoj sceni i razbucali strogo petrificiranu kulturnu hijerarhiju.
 
Gotovo da se može govoriti o cikličkoj pojavi, jer se isto 60-ih godina dogodilo učmalom staromodnom glavnom gradu kraljevstva koji je upadom rock 'n' rolla i psihodelije ubrzo razvio iluziju o sebi kao o swinging Londonu. Desetak godina nakon toga, punk je došao u London, i to opet preko Amerike – njujorški punk je poput kakvog meteora preletio Atlantik i pao u ustaljenu britansku bonacu kreiravši tsunami. To nije baš razvalilo kulturni establišment kao vulkan Thiru, no imalo je veliku važnost (a i ljudi poput McLarena i Vivienne Westwood su barem nešto zaradili).
 
No, nakon par godina uzburkanost je prošla, došle su 80-e, a tačeristička močvara bila je zastrašujuća i odurnija nego ikad. No negdje sredinom 80-ih počelo je dolaziti do nekih promjena. Transfer onoga što se dotad moglo smatrati avangardom u fokus javnosti bio je prilično brz, bilo da je riječ o likovnoj umjetnosti ili o pop muzici. To su desetljeće u Velikoj Britaniji među ostalim obilježili Salman Rushdie (početak), bend The Smitshs (sredina) i Damien Hirst (kraj). Bilo bi naravno sumanuto uspoređivati Smithse s onim što je u to vrijeme radio Damien Hirst, no u ovom je kontekstu bitna njihova recepcija i meteorski uspon.

Osamdesetih je situacija bila posebno učmala na likovnoj sceni, gdje su se udar konceptualne umjetnosti i projekt Art & Language činili kao davna prošlost. Došlo je do svojevrsne rekompenzacije, a najtraženije su opet postale bogatoj publici ugodne pseudo-pop kič slike Davida Hockneya, dakako uz liblinge visoke klase poput Howarda Hodgkina i posebno Luciena Freuda. U takvoj situaciji je napad Damiena Hirsta, Rachel Whiteread i drugih autora koji su počeli organizirati izložbe od sredine 80-ih po Londonu imao upravo snagu kakva je nedostajala Saatchi-say Monkey-do sceni. No, kako to ide, nije dugo trebalo da Saatchi osjeti Hirstov marketinški potencijal i promijeni strategiju, koja je dotad ipak bila usmjerena na mahom najpoznatije njujorške slikare, od Warhola do Juliana Schnabela. Oni koji su odricali Hirstu svaku važnost i značaj, izuzev kulturološkog, mogli su doći na svoje već od sredine 90-ih, kada je Hirst u suradnji sa Saatchijem počeo izlagati konceptualne egocentrične himne, ubrzo postavši sam svoj epigon. Danas se Hirsta može vidjeti na svim otmjenim mjestima u Londonu, a jedino što je donekle zanimljivo su njegovi radovi posvećeni genijalnom Ronnieju O'Sullivanu, poput sjajnog djela 147 nastalog u čast njegovom briljantnom maksimumu.
 
Hirst je sada odlučio napisati memoare te je potpisao ugovor s Penguinom, koji je nešto ranije objavio Morrisseyevu autobiografiju. Morrisseyeva je, pak, knjiga izazvala velike rasprave, tek dijelom zbog samoga sadržaja, a najviše zbog Morriseyevog zahtjeva da autobiografija izađe u ediciji Penguin Classics, gdje bi se našao u društvu autora kao što su Laurence Sterne, Milton ili Dickens. Knjiga je naišla na oprečne kritike – neki su je stavljali uz bok Dylanovim Kronikama, dok je drugima Morrisseyev narcizam bio nepodnošljiv. Ovo posljednje, koliko god istinito, ipak je smiješno uzimati za zlo Morrisseyu, baš kao i briljantnu egomanijakalnu ideju o objavljivanju u Penguin Classics ediciji. Čin je to koji je za jedne neprihvatljiv i sumanut, dok je za druge u pitanju genijalna autoironična izjava o ljepoti sulude grandomanske vizije jednog umjetnika i vegetarijanca. No, za razliku od Morrisseya koji se potrudio napisati knjigu, Damien Hirst je od Penguina dobio 'ghost writera', zbog čega je odmah naišao na brojne kritike i negodovanja, uvijek s istim refrenom o tome 'kako se prodao'. 
 
No, ako Hirsta optužuju za nekakvo tobožnje 'prodavanje', što onda reći o trećem čovjeku našeg trijumvirata, gospodinu koji je odavno postao psić engleskog visokog društva i karikatura samoga sebe, Salmanu Rushdieju? Ovaj pisac, koji je napravio toliko nereda svojim romanima u 80-ima, desetljeću koje je uokvirio romanima Djeca ponoći i Sotonski stihovi, u posljednjih je petnaestak godina postao maskota britanskih i američkih bogatuna. Čovjek nadoknađuje propušteno vrijeme, sve one godine provedene u skrivanju zbog fetve koju su na njega bacili islamski fundamentalisti na čelu s podivljalim manijakom Ajatolahom Homeinijem. Između Wimbledona, mondenih primanja, Royal Ascota i vjenčanja kraljevske obitelji, Rushdie je nedavno čak i stigao objaviti memoare pod nazivom Joseph Anton: A Memoir (Joseph Anton posveta je Conradu i Čehovu, njegovim omiljenim autorima). U memoarima, koje kritika nije brutalno cipelarila poput nekih drugih njegovih knjiga, Rushdie govori upravo o tom mračnom desetljeću, periodu od 1989. do 1999. kada se nalazio pod konstantnim budnim okom policije i pripadnika tajne službe koji su ga čuvali. 
 
Ove tri knjige, tri autobiografska djela autora koji su svatko na svom polju obilježili 80-e godine, i to ne samo u Velikoj Britaniji, možda su samo nevažni memoari autora koji su odavno izgubili svaku relevantnost. No one su - jedna objavljena prije godinu dana, jedna nedavno, a jedna koja tek treba biti napisana - isto tako i fini kulturni atlas, dobar pogled na ljepotu i čistoću usisavanja avangarde u mainstream - nešto što je toliko neminovno kao i sama smrt.
 
Neven Svilar
foto: D.Hirst, End of an Era (Teresa Stanton)
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.