Utorak
07.05.2013.

Uživanje u trashu




Extra_large_bore_lee
A+ A-

Na jednog sjajnog pisca dolazi veliki broj solidnih ili barem kompetentnih pisaca, a na svakog solidnog pisca dolazi veliki broj pisaca mediokriteta, ešaloni minornih autora koji su minorni s razlogom, i koji s razlogom nikad neće biti reevaluirani ili ponovo otkriveni zbog promjene književne mode. No, postoje i pisci koji ne spadaju u spomenute kategorije sjajnih, kompetentnih ili pisaca bez ikakavog talenta. Obično se proučavaju autori koji se nalaze iznad svega toga, autori koje neki nazivaju genijalnima, a drugi klasicima, i koji spadaju, ili ljudi smatraju da spadaju, u vrhove svjetske književnosti, vrhunac onog što postoji na ovome svijetu kad je u pitanju korištenje riječi u kontekstu onoga što nazivamo umjetnost. Takvi pisci nadilaze ono što spada u kategoriju književnog ukusa, bez obzira na to sviđa li se njihova književnost nekome ili ne, bila ona nekim čitateljima dosadna ili naporna. Takvih pisaca je veoma malo, i za njih znaju i ljudi koji uopće ne čitaju  – svi znaju za, primjerice, Homera, Dantea i Shakespearea ili, recimo, Dostojevskog.

No postoje i pisci koji zauzimaju dijametralno suprotnu poziciju u odnosu na genije. Pisci koji svakako nisu sjajni, nisu dobri, niti kompetentni, a bogami nisu ni mediokriteti niti netalentirani. Riječ je o piscima koji su naprosto - grozni. Naša epoha toliko određena pop kulturom poznaje fenomen uživanja u trashu. Razloge zašto je tome tako možemo tražiti u ovome ili onome, no najjednostavniji odgovor, što ne znači da nije istinit, jest taj što živimo u epohi cinizma. Mlađi rođaci cinizma, sarkazam i ironija, nekad su imali izuzetnu snagu, no danas su eksploatirani u tolikoj mjeri da im se u potpunosti gubi smisao kojeg su nekad imali – oni su sad konvencija, dok su nekad bili opasno i subverzivno oružje. Ljubitelji trasha uživaju u tom ekvilibrističkom momentu, u balansiranju između priznate estetike i svega onoga što je u suprotnosti onome što je u određenom periodu bilo lijepo, dobro i kvalitetno. Zato danas mnogi uživaju u katastrofalnim umjetničkim promašajima, u anti-umjetnosti koja nije koncept već je proizašla kao neželjeni mutant primordijalne artističke kaše određene umjetničke epohe. Zato danas postoje, na primjer, društva ljubitelja Ed Wooda kad je u pitanju film, ili društva ljubitelja poezije škotskog pjesničkog redikula Williama McGonagalla (o kojem smo nedavno pisali). Oni su nadišli svoje vrijeme i na pomoćna vrata ušli u kanon, makar onaj prepoznatljivosti.
Stoga nimalo čudna nije situacija da se posljednjih godina, pa čak i desetljeća, takvo uživanje u trashu ustobočilo kao legitiman umjetnički ventil, što je gotovo uvijek znak ispraznosti ljudi koji u tome, kao, uživaju. Najgori primjer u tom smislu su filmovi Bore Leeja, na čijim su se premijerama okupljali mladi 'intelektualci' i umjetnici, štoviše u produkcijama kojih su neki i sami sudjelovali. Može se zauzeti i suprotna pozicija u tom smislu i reći kako je u pitanju zapravo izvrsna stvar, zato što je riječ o podržavanju čovjeka koji prije svega voli film, i uživa u ljepoti čistog stvaranja. No, niti je Bore Lee Carinik Rousseau niti su ljudi koji su ga tako obožavali Pablo Picasso, jer je uvijek bilo očito kako je u pitanju nadmena i nadmoćna pozicija tih ljudi u odnosu na autora.
 
No, bilo bi blesavo i ograničeno govoriti kako su danas stvari eto takve kakve jesu, a nekad je bilo posve drugačije. Ljudi su oduvijek nalazili uživanje u groznome, u onome što nazivamo trash.
 
Dobro je u tom kontekstu navesti jedan primjer, koji je na određeni način ekvivalent onom McGonagalla. Riječ je o, po nekima, najgoroj književnici na svijetu, u svakom slučaju najgoroj književnici 19. stoljeća, kraljici kiča i artificijelnosti Amandi McKittrick Ros, koja, baš poput McGonagalla, i danas ima svoja društva obožavatelja.
 
Djela Amande McKittrick Ros su, naime, bila rado čitano štivo na okupljanjima znamenite književne grupacije The Inklings, najpoznatiji pripadnici koje su svakako C.S.Lewis i J.R.R. Tolkien. Oni su na svojim tjednim skupovima na Oxfordu redovito održavali svojevrsnu igru, gdje bi jedna osoba čitala tekst Amande McKittrick Ros, a pobjednik natjecanja bi bio onaj koji ne bi prasnuo u smjeh za vrijeme čitanja.
 
Ako se želite i sami uvjeriti u istinitost tvrdnji da je ova učiteljica iz Sjeverne Irske zaista jedna od najlošijih književnica engleskog jezika možete skinuti njezin roman Irene Iddesleigh iz 1887. godine, koji je postao slavan i s druge strane oceana i u kojem je uživao i Mark Twain, a kasnije su ga čitali i o njemu pisali autori poput Aldousa Huxleya, koji u tekstu Euphues Redivivus iz 1923. kaže kako "kod gospođe Ros, kao i u elizabetanskih romanopisaca, vidimo otkriće umjetnosti od strane nesofisticirana uma i prvi svjesni pokušaj produkcije umjetničkog".
 
Neven Svilar
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.