Četvrtak
14.08.2014.

Zabranjeno pušenje u mašti




Extra_large_3592792003_e5c228f2c6_z
A+ A-
"Pušim. No da ne pušim, pušio bih, i to ne da bih bio pušač, već samo kako ne bih bio osoba koja ne puši."  Ove riječi poznatog pjesnika iz pariškog nadrealističkog kruga u trenutku nastanka možda nisu imale toliko snažan odjek kao što će ga zadobiti kada ih transplantiramo u današnji oboljeli kontekst društva znanja, zdravlja, izvrsnosti, političke korektnosti i tolerancije. Danas, ova je misao tako savršena i samorazumljiva.
 
***
 
Ovaj tekst svakako ne želi biti glorificiranje pušenja ili, još gore, nekakvo glorificiranje bolje prošlosti, ili najgore, elitističko i snobovsko glorificiranje bolje prošlosti poput mnogih eseja o duhanskom dimu posljednjih godina, gdje se uzdiže ljepota dima cigarete i prizivaju bečke kavane oko 1900., ili pariške kavane oko 1920., ili bilo koja druga kavana pretrpana boemima nad koju je bačena providna duhanska koprena, čiji bi dim u našoj uobrazilji trebao postati nekom vrstom lifta što će nas odvesti u slavnu prošlost, kao što snažni pas Killer u Tom & Jerryju leti u snu za svojim nosom, no umjesto mirisa duhana on lebdi za mirisom prekrasnog odreska.  
 
***
 
Za početak: činjenica je da cigarete baš i nisu zdrave. Iako se čovjek ponekad zaista osjeća dobro kad ih puši, cigarete nisu stieglerovski pharmakon, fenomen koji je istovremeno i lijek i otrov. Cigarete su ipak uglavnom ovo drugo. No isto je tako činjenica da naše umiranje traje od trenutka začeća i da upuhivanje duhanskoga dima u vrtlog propadanja života i nije toliko važno kao što bi neki htjeli da mislimo. Dim cigaretlina baš i ne utječe posebno na predivno predvidljivi smrtonosni uragan oko nas, solipsističkih spoznajnih mašina koje nikad nisu uspjele do kraja proraditi i koje stoje u centru vlastite propasti i gledaju u zrak razarajuću piriju što raznosi naša sjećanja, ljubavi, šešire, strahove, kuće, prijatelje, bicikle i snove u nepodnošljivo glasnom centrifugalnom kaosu što završava mrakom.
 
***
 
Pušenje, koje je nekoć možda i bilo stvar odabira, već se poodavno pretvorilo u bijednu travestiju. Recimo, nekoć davno, u prošlom životu, gledali smo televizijske voditelje političkih emisija, ta ispijena moralna sidra velikih podočnjaka i nemirnih obrva koja su nam pojašnjavala situaciju u svijetu, kako uvlače goleme dimove dok polako i s neskrivenim patosom govore o eskalaciji sukoba u pojasu Gaze i na Zapadnoj obali. Izgledali su ozbiljno, a cigarete su samo pojačavale utisak važnosti teme o kojoj je riječ.

U međuvremenu su se stvari znatno promijenile. Dobar primjer superbrze promjene kada govorimo o pušenju jest situacija na jednoj drugoj Zapadnoj obali. West Coast! U Hollywoodu je, naime, pušenje dobilo nogom u guzicu još davnih dana, u herojskim godinama PC-a ranih 90-ih, kada su pušiti mogli još samo likovi kojima bi sama činjenica da među prstima drže cigaretu bila ključan putokaz gledateljima kada je riječ o njihovu karakteru.

Pušenje je u tom smislu dobilo medievalnu komponentu; kao što je u stoljećima nepismenosti, kada je Biblia pauperum bila jedini način pravovjerne naobrazbe puka, ružnoća bila poistovjećena sa zlom, pa su đavli, škrci, Židovi, nepravovjerni i zli ljudi redovito dobivali maske krajnje ružnoće i odurnosti, tako je dim cigarete u periodu od početka 90-ih godina postao maskom zla u holivudskom vječnom bipolarnom moralitetu. Alas! odatle likovi poput ispijenog nikogovića u seriji X-Files, kojem je, ako se ne varam, odista poništeno ime pa je bio znan samo kao The Smoking Man.

Ostatak 90-ih na američkom filmu i televiziji bila je no-smoking zona, sve tamo negdje do kraja desetljeća kada je velika revolucionarka i uzor kolumnistica svih naroda i narodnosti, Carrie Bradshaw, šokirala i mlado i staro zapalivši cigaretu usred New Yorka. Doduše, Seks i grad je bila serija HBO-a, televizijske enklave na koju je američka publika bila naučena, i od koje su mogli očekivati da im ponudi tjednu dozu spektakularnih buntovnih produciranja, što je uključivalo i šepurenje Central Parkom s cigaretom u ustima i Manolicama na nožicama. 
 
***
 
U tom smislu je možda najteže podnošljivo gledati back-in-the-day priče, poput serije Mad Men, čija je prva epizoda posvećena nastanku znamenitog reklamnog slogana cigareta Lucky Strike - It's toasted. Naime, glumački su fićfirići što utjelovljuju likove koji, s obzirom da se radnja odvija početkom 60-ih, svi puše, protestirali zbog toga što u scenariju gotovo u svakoj sceni moraju paliti cigaretu. A najbolje od svega – to uopće nisu cigarete već nekakvi biljni smotuljci, zdravi surogati koji neće ozlijediti zdrava i ispravna grla glumaca. Iz Hollywooda su, zna se, cigarete, već odavno prognane.
 
***
 
Cigarete su izgnane iz holivudske stvarnosti, ali i iz stvarne stvarnosti, pa u Slobodnom svijetu čovjek jedva da igdje može zapaliti cigaretu. Ne može to više u kavani, u restoranu, u hotelskoj sobi, pa ni u parku ili šumarku. Gdjegdje čak ni u svom stanu. Vektor je jasan, ali strelica se nekako udebljala i raširila i prelila u nove dimenzije i sada veto pušenju prelazi granice realnosti i širi se u prostore u kojima ga više ne možemo pratiti. I ne želimo. No-smoking znak je sada utetoviran i u maštu, dim koji je sam po sebi takvih karakteristika da se čini da se uvijek može negdje uvući i sakriti, polako zaista gubi sva staništa. Dim cigarete se pretvara u virus.

Možda ga više nećemo gledati niti o njemu čitati ni u knjigama. Za početak, u knjigama za djecu.
 
***
 
U nedavnom smo se tekstu pozabavili ljepotama cenzorske snage roditeljstva, no riječ je o snazi čije jačanje jedva da možemo pratiti. Roditeljska sinergija, jedna od najviše uznemirujućih pojava u prirodi, ovaj put je udarila na Amazon, odnosno na knjigu za djecu autorice Julije Donaldson.
 
 
U njezinoj dječjoj knjizi pod nazivom The Scarecrow’s Wedding, zlikovac Reginald, inače strašilo, puši cigare. Strašilo Reginald Lake nije ovdje nikakav višeslojni Tony Soprano s cigarom u ustima, on je šareni crno-bijeli negativac, otprilike nešto kao Smoking Man, samo što je Smoking Scarecrow. No činjenica da je negativac roditelje nije previše interesirala, pa su Amazon zatrpala pisma u kojima se traži povlačenje knjige, jer da što djeca imaju čitati o pušenju!
 
"Odakle uopće ideja da jedna dječja knjiga sadrži u sebi koncept pušenja? Degutantno!", urliče jedan čitatelj. A naravno, tu je i ono klasično roditeljsko pismo, možda najgore od svih, od kojeg nam u svijest dolazi, sramimo se to i napisati, koncept eugenike: "Sramota! Sada će moje malo dijete početi tražiti da mu dam da puši cigare! I što bih mu ja na to trebala odgovoriti?", piše zabrinuta majka.
 
Takve stvari pobuđuju u autoru ovog teksta nezrelu agresiju i bedaste maštarije. Poput one u kojoj će se Zeus, inače pasionirani pušač, razbjesniti i izići iz višemilenijske penzije te se pretvoriti u duhanski dim i lebdjeti svijetom u potrazi za zabrinutim roditeljima. To bi sve trebalo izgledati kao na divnoj Correggiovoj slici Jupiter i Io (samo što će umjesto oblaka, Jupiter preuzeti duhanski enformel):
 
 
***
Pisma su bezbrojna, i zapravo nisu nimalo smiješna. A u nedostatku pametnijih odgovora na pitanje roditeljsko, ili uopće na pitanje pušenja, uzet ćemo najlakše rješenje za zaključivanje teksta, i ponoviti prvu rečenicu. (A tako ćemo, posve nenamjerno, i uokviriti ovu pričicu o pušenju). Dakle, još jednom: "Pušim. No da ne pušim pušio bih, i to ne da bi bio pušač već samo kako ne bi bio osoba koja ne puši."  
 
Neven Svilar
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.