Srijeda
30.03.2016.

Učenici će voljeti čitati jer će čitati što vole




Extra_large_lektira
Foto: Francisco Osorio / Flickr
A+ A-
Neviđena se bura i galama podigla oko 'Prijedloga nacionalnog kurikuluma nastavnog predmeta Hrvatski jezik'. Da je neki Marsovac bio u Hrvatskoj u vrijeme kada je dokument objavljen, sigurno bi pomislio da su knjige, čitanje i lektira jedino čime se mi ovdje bavimo i jedino što nas zanima; uzburkala se javnost, bilo je glasnih tonova, ali ono što možda najviše smeta su pokušaji da se čitava priča svede na još jednu uzaludnu politikantsku raspravu i to ondje gdje za to baš i nema pravog argumenta.
 
Neki se akteri javne scene, zajapureni i ostrašćeni, nisu uopće željeli pozabaviti činjenicama, tj. dokumentom koji je svakome dostupan na jedan klik, već su na sav glas jadikovali kako je 'iz lektire izbačen Marulić'. Ovdje uopće nije važno jesu li oni sami ikada Juditu uzeli u ruke, znaju li koji je značaj tog djela i jesu li svjesni da je često citirana glupost s pitanjem o boji Juditinog prstena iz državne mature vrlo jeftin trik koji je već toliko izlizan da se njime više ne može potkrijepiti nijedna teza; ono što je zbilja važno jest da očito nisu pročitali dokument o kojem su spremni tako žučno raspravljati. Ne samo da ga nisu pročitali, već ga nisu niti letimično preletjeli okom, jer da jesu, znali bi da povišenim tonovima nema mjesta i da mogu mirno spavati jer njihovog omiljenog autora Marka Marulića nitko ne kani tjerati iz lektire, dapače.
 
Kako su se iz rasprava o ovoj temi činjenice počesto ispuštale ili zanemarivale (namjerno ili nenamjerno, tko bi znao?), pokušat ćemo ih ovdje iznijeti, čisto kako bismo njima omeđili teritorij kojim se mislimo kretati. Dakle, 'Cjelovita kurikularna reforma' je prva mjera kojom je započela realizacija 'Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije'. Strategiju je 2014. prihvatio Hrvatski sabor, a na kurikularnoj reformi je radila ekspertna radna skupina od veljače 2015. da bi se godinu dana kasnije krenulo s objavom prvih dokumenata.

Jedan od dokumenata je i 'Prijedlog nacionalnog kurikulum nastavnog predmeta Hrvatski jezik', a njegov je dodatak i 'Popis predloženih djela za cjelovito čitanje'. O tom je popisu, kojega neki već kolokvijalno zovu 'izbačeni Marulić', dosta toga izrečeno, ali u tim je naricaljkama često propušteno reći da kurikularna reforma predviđa i novi pristup lektiri, pristup koji bi, između ostaloga, od učenika trebao stvoriti čitatelje. Nije nov samo popis predloženih djela, nov je pristup nastavi!
 
Stoga je jedan od ciljeva kurikularne reforme i osiguravanje veće autonomije učitelja i nastavnika u izboru sadržaja, metoda i oblika rada, ali i poticanje primjena metoda poučavanja i učenja koje omogućuju aktivnu ulogu učenika u razvoju znanja, vještina i stavova uz podršku učitelja ili nastavnika i u interakciji s drugim učenicima. Usto, osmišljen je sustav informiranja i stručnog usavršavanja za odgojno-obrazovne radnike kroz državne stručne skupove, ali i kroz internetske oblike informiranja i usavršavanja. 

***
 
Koji bi uopće trebao biti glavni zadatak lektire? Bi li se ona trebala baviti poticanjem čitanja ili bi trebala služiti za razvoj kulturne pismenosti? Je li njezina uloga više odgojna ili obrazovna?

Tomislav Reškovac, gimnazijski profesor filozofije i član ekspertne radne skupine 'Cjelovite kurikularne reforme' kaže: "Lektira, odnosno samostalno cjelovito čitanje književnih tekstova, izrazito je važan dio nastave književnosti. Njezina je svrha trojaka. S jedne strane, lektira pridonosi razvoju kulturne pismenosti, tj. sposobnosti sudjelovanja u kulturi koje uključuje poznavanje, razumijevanje i korištenje temeljnih elemenata kulturnog okruženja. S druge pak strane, lektira bi trebala omogućiti susret s iskustvima svijeta koja književna djela oblikuju i posreduju, u čemu se nalazi potencijal za čitanje koje na iskustvo čitatelja djeluje trans/formativno, mijenjajući ga, obogaćujući i pridonoseći njegovom osobnom razvoju. Naposljetku, svrha je lektire razvoj čitatelja, osobe kojoj će čitanje biti cjeloživotnom navikom i potrebom."
 
S takvim se pristupom slaže i Korana Serdarević, spisateljica i gimnazijska profesorica hrvatskog jezika i književnosti: "Plan i program nastave književnosti mora zadržati u svom cilju upoznavanje s velikanima književnosti, poput npr. Ivana Gundulića, no prema ulomcima i uz suvremenu obradu. Nastava lektire bi po mome mišljenju, u nekom idealnom svijetu, trebala stvoriti mladog čovjeka koji će nakon završene škole ponekad otići u knjižaru ili knjižnicu da odabere knjigu za čitanje iz užitka, ako ne iz želje za spoznajom. Današnja nastava lektire bila je uspješna u tome ukoliko je nastavnik bio izrazito uspješan u motiviranju učenika. Svi znaju koliko je to lako kad je na redu Salinger, a teško kad je na redu Marulić."
 
Marijana Hameršak, jedna od naših najvećih stručnjakinja za dječju književnost čija je knjiga Uvod u dječju književnost (u koautorstvu s Dubravkom Zima) prošla prilično zapaženo, komentirala je popis predloženih djela za osnovnu školu: "Iz ovog je popisa jasna tendencija izgrađivanja čitatelja s onim što mu je blisko, naglasak je na suvremenoj produkciji i suvremenoj tematici, na onim djelima koje su sadržajno bliska čitatelju. Vidljivo je i prisutna deideologizacija lektirnih naslova. Bilo bi zapravo najvažnije postaviti kako se lektira radi, zašto se radi i čemu uopće čitamo knjige. Izgleda kao da je često naglasak na odgojnom aspektu dok se obrazovni zanemaruje. Ako bismo povukli usporedbu s matematikom, možemo postaviti pitanje trebamo li voljeti razlomke ili ih trebamo jednostavno znati?"


 
Kada se govori o lektiri, jedno od najvažnijih pitanja je čitaju li djeca uopće i kako im razviti čitalačke navike. Hameršak kaže da ne postoji neko relevantno domaće istraživanje koje bi dalo precizan odgovor, ali da je teza da djeca malo čitaju uvijek povezana s moralnom panikom. Ona se referira na opsežno istraživanje koje je u Velikoj Britaniji 2013. proveo National Literacy Trust na uzorku od 10.000 djece između 8 i 11 godina. To je istraživanje pokazalo da dvije trećine djece jako voli čitati, a svega je njih pet posto izjavilo da ne voli čitati. Čitanje je važna stvar u životu djece, ali u moderno vrijeme mu konkuriraju drugi medijski sadržaji. Naravno da ove rezultate ne možemo preslikati na Hrvatsku, ali nam ipak mogu poslužiti kao određeni pokazatelj.
 
Iskustvo Korane Serdarević iz razreda također govori da učenici rado čitaju: "Nije istina da ne čitaju. Imala sam u razredu mjesec slobodne lektire u kojoj je svaki učenik predstavljao jednu knjigu po svom izboru i činili su to s puno strasti i ljubavi, nagovarajući jedni druge na čitanje. Pritom je zgodno napomenuti da su to često bile obimne knjige, poput recimo Kradljivice knjiga, ali su ih gutali u par dana. Dakle, oni čitati vole. Ne vole čitati ono što ih ne zanima."
 
To je također jedan od problema kojeg se pokušava riješiti novim pristupom lektiri. Reškovac ističe: "Uz prijedlog novog kurikuluma hrvatskog jezika nalazi se dodatak s popisom preporučenih (a ne obveznih) tekstova za samostalno cjelovito čitanje. Taj je popis poprilično dugačak, na njemu se nalaze tekstovi dvjestotinjak autora, a gotovo polovica naslova pripada razmjerno suvremenoj književnosti. Ovo prvo omogućava nastavniku da odabere tekstove za koje, na temelju poznavanja učenika koje poučava, može zaključiti da će u najvećoj mjeri omogućiti realizaciju ciljeva nastave književnosti. Ovo drugo pak omogućava susret s književnim tekstom koji bi mogao biti bliži današnjem čitatelju."
 
Kada je nastava lektire za osnovnu školu u pitanju, Hameršak upravo u toj 'otvorenosti' popisa vidi neke potencijalne probleme: "Čuju se glasovi da bi trebalo više raditi na kanonskom strukturiranju lektire. Voljela bih napomenuti da se ovim prijedlogom od nastavnika očekuje velika samostalnost. Postoje brojne generacije koje su slušale jedan ili nijedan kolegij o dječjoj književnosti. Da je lektira postavljena čvršće i s više tekstova koji imaju interpretacijsku pozadinu, onda bi i provedba mogla biti sadržajnija u obrazovnom smislu."

***
 
Uz otvorenost popisa, jedna od njegovih glavnih karakteristika je suvremenost. Odmicanje od kanona i pomak prema suvremenoj književnoj produkciji mnogima se učinio problematičnim, ali Korana Serdarević u tome ne vidi problem: "Popis djela koje nudi prijedlog kurikuluma je odličan. Naravno da bih osobno nešto ubacila, a ponešto izbacila, no te su subjektivne opservacije nebitne jer je u popisu poštovana zastupljenost suvremenih naslova, bilo hrvatske, bilo strane književnosti, izbjegao se književni elitizam u svrhu ciljeva nastave lektire. Jako mi je drago da će učenici upoznati domaće suvremene naslove, ne bih ulazila u ocjenjivanje njihove vrijednosti spram nekog Krleže ili Marinkovića, jer radi se o poticanju interesa za živu, postojeću književnu scenu i osluškivanje njezina ritma. Neka konačno ti učenici dobiju priliku iščitavati verzije sadašnjosti."
 
Reškovac je na istom tragu kada objašnjava u čemu je najveći odmak od dosadašnjeg sustava u kojem su određeni naslovi bili zadani: "Lektira trenutno počiva na popisu obveznih naslova koji ne omogućava nikakav izbor ni nastavnicima ni učenicima. Takav je izbor nužan zato što omogućava uvođenje u nastavu tekstova koji su relevantni za specifične učenike u specifičnoj situaciji. Zbog toga u velikoj većini europskih zemalja ili ne postoje nikakvi popisi, ili postoje vrlo ekstenzivni popisi preporučenih tekstova s kojih se onda može birati, a budući da je riječ o preporučenim tekstovima, jasno je da se mogu birati i tekstovi koji nisu na popisu. Drugo, na postojećem popisu lektirnih naslova vrlo ih je malo koji korespondiraju s dobi učenika, ali i s njihovim kulturalnim iskustvom. Naime, oni ne samo da imaju između 15 i 19 godina, nego i žive u drugom desetljeću 21. stoljeća."
 
I stvarno, teško je od mlade osobe navikle na Internet, brze medijske sadržaje, instant senzacije i trenutne informacije očekivati da shvati ili barem pokuša shvatiti svu slojevitost književnih djela iz antike, ali tu se vraćamo na onu usporedbu s matematikom koju je iznijela Marijana Hameršak – treba li voljeti razlomke ili ih jednostavno treba znati?
 
Korana Serdarević iz svojeg profesorskog iskustva tu opet pronalazi pozitivne pomake koje bi novi pristup nastavi lektire trebao donijeti: "Učenici sve shvate ako im nastavnik pojasni. Djeca nisu glupa, ona su samo nezainteresirana za priče koje ne mogu nikako povezati sa svojim iskustvom. Ipak, smatram da nije normalno učeniku od 14 godina servirati npr. antičke tragedije i očekivati rasprave o tragičnoj krivnji, idealima i ostalom. Osobno sam prisiljena tada pojednostaviti gradivo, a onda ipak ostavljam po strani sve sjajne mogućnosti koje taj tekst nudi za intelektualno i emotivno zrelijeg učenika."


 
Kakav bi ovo bio tekst o lektiri da se još jednom ne dotaknemo Marulića? Duhovi su se uzbudili, ali nema straha za oca hrvatske književnosti, on ostaje gdje je dosad bio i gdje mu je mjesto, u lektiri. Judita samo nije predviđena za cjelovito čitanje što ne znači da profesor koji procijeni da su je njegovi učenici u stanju savladati ne može odlučiti drukčije. Osim toga, status ovog djela u lektiri je trenutačno potpuno isti, Judita se ni sada u školama ne obrađuje kao cjelovito djelo, već kroz odlomke. 
 
Reškovac još jednom pojašnjava: "Koliko god to neke skandaliziralo, mislim da se time samo otvoreno priznaje ono što je, vjerujem, iskustvena činjenica za veliku većinu nastavnika književnosti: šesnaestogodišnjacima je Judita posve neprohodno štivo. Mi se, naime, pravimo kao da učenici doista čitaju Juditu, iako vrlo dobro znamo da to nije točno, kao što se pravimo da dominantna nastava lektire može pomoći razvoju čitatelja. Pucanje na glasnika, na žalost, tu ništa neće promijeniti."
 
Mislim da važnost lektire nije nužno dodatno isticati i da se ona podrazumijeva, no meni se čini da je nedovoljno istaknut još jedan pozitivan moment koji bi se mogao dogoditi ovim novim pristupom. Često je lektira djeci prvi (ozbiljniji) susret s pisanom riječju prema kojoj imaju određeni otpor, boje je se ili je smatraju dosadnom. Ako se taj prvi susret učini blažim, nježnijim i privlačnijim, možda će zaista u budućnosti iz škola izlaziti ljubitelji književnosti. Sjećam se svoje osnovne škole i otpora koji su neki kolege pružali prema čitanju lektire, i to u vrijeme kada nije bilo Interneta i drugih senzacija koje bi im skretale pozornost. 
 
Nisam naivan i znam da nikakva reforma neće dramatično smanjiti broj minuta koja djeca provode s pametnim telefonom u ruci, a povećati broj minuta koje provode s knjigom, ali iz mojeg ograničenog iskustva učenika, studenta i, prije svega, pasioniranog čitatelja, imam osjećaj da bi s ovom reformom mogli biti na dobrom putu. Tko zna, možda je moguće da dođemo do toga da se književnost, ako to već nije moguće s razlomcima, i voli i zna.

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta "Uvjeti suvremenog književnog polja" koji je financiran sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
POVRATAK NA VRH STRANICE