Utorak
09.01.2018.

Zablude o političkoj književnosti

naslov knjige Rezalište autor Igor Štiks
izdavač Fraktura godina izdanja 2017.



Extra_large_single_malt
Foto: Andrew / Flickr
A+ A-
Lav Trocki je, imajući na umu takozvanu angažiranu književnost, rekao kako nepismeni stihovi ne stvaraju proletersku poeziju prvenstveno zato što nepismeni stihovi ne stvaraju nikakvu poeziju. Ovu bi opasku valjalo imati na umu kada se književni tekstovi ocjenjuju prema stupnju političkog angažmana i eksplicitnoj ideologiji koju pripovjedač ili likovi u pripovijestima zastupaju. 
 
U domaćem se književnom polju, nažalost, interpretativne strategije i s njima povezana valorizacija često temelje isključivo na čitanju ideologije kroz sadržaj djela. Rezalište, novi roman Igora Štiksa, u tom smislu nije nikakva iznimka. Radi se o tekstu koji svoju dobru recepciju, čini se, duguje ponajviše svojoj temi. Isto se tako i njegov autor promovira u medijski konstruirano sjecište ispravnih stavova i vrijednosti, što je dogmatično, isključivo i opasno za misao o književnosti.
 
Radi se o jednostavnom tekstu banalnog, ali ideološki podobnog i podatnog sadržaja. Troje se ljudi – Vladimir i Helena sa sinom Davidom – vraća u mali balkanski grad iz kojeg su pobjegli od rata. Povratak je obilježen susretom s Vladimirovim roditeljima te njegovim bratom Igorom kojeg nitko nije vidio od rata; on je za to vrijeme radio diljem svijeta kao ratni reporter. Tema je romana potraga za identitetom kroz simbolični povratak na mjesto s kojeg je obitelj prognana. Nakon 25 godina obitelj je opet na okupu, a Igorov nenadani dolazak uvodi u priču i sapuničasti ljubavni trokut s dvojicom braće i fatalnom ženom.
 
Što se tiče kompozicije, roman je podijeljen na dijelove kakve strogo formalne, diplomatske večere (aperitiv, kolač, digestiv itd.). Radnja se može svesti na prepričavanje ratnih i poratnih trauma, artikulaciju neuralgičnih točaka jedne sarajevske familije kojoj je rat pomogao da se raspadne. Mladi David, tinejdžer odrastao u Americi, služi kao recipijent kojem se tumači obiteljska povijest od Austro-Ugarske do nedavne tranzicije i nakon nje. Povijest je to, suvišno je i napominjati, u kojoj su muški likovi nositelji radnje, a žene majke i/ili fatalne ljubavnice.
 
Što se tiče načina pripovijedanja, radi se mahom o urednim, korektnim rečenicama bez posebnog stilskog markiranja, o uskličnicima na pravim mjestima, potpuno izvještačenim dijalozima i očekivanim reakcijama i glasovima čiji su nositelji posve tipski i dosadni likovi. Riječju, ako bismo ovaj roman svodili na jednu sintagmu, ta bi sintagma bila – dosada korektne književnosti. Štiks piše prozu kao što se pišu vicevi o Ivici u prilozima dnevnih novina, a čini se da im je i ciljana publika ista – srednja klasa naših Republika kojoj se još uvijek svaka priča o identitetima može prodati kao dobra književnost.
 
Navest ćemo nekoliko stilsko-motivskih primjera izostanka ikakve pripovjedne i, općenito govoreći, jezične imaginacije. U ostrašćenom razgovoru Helene i Igora, inače bivših ljubavnika, a sada šogora i šogorice, Helena izgovara sljedeće: "Napustila sam poziciju voditelja kolekcije rijetkih rukopisa..." Klement, pater familias, jednom zgodom u Parizu kupuje "svoje najbolje odijelo". Prodavač ga pita ima li djece. "'Da', odgovorio je Klement. 'Sinove.' Dobro se sjeća kako je osjetio ponos i zbog sinova i zbog činjenice da je to znao reći na francuskom." Zašto baš Pariz i francuski kulturološki prestiž – tekst ne otkriva. Puši se Gitanes bez filtera, single malt se nudi galantno, Helena se brine zbog prekratke haljine, majka-domaćica brine da joj ne zagori večera, itd. Red finih građanskih manira, malo uzrujavanja oko komplicirane obiteljske situacije, malo Igorove reporterske egzotike i evo narativne obrade problema identiteta koju je izdao renomirani domaći izdavač. 
 
Možemo zaključiti kako je Rezalište slab tekst koji čitatelja ne udara silinom jezika, motiva, pripovjednih ideja ni svijeta općenito. Iako se deklarativno bavi temom identiteta, sam tekst nema nikakav identitet ni karakter. Međutim, ako pretražimo već napisano o autoru i Rezalištu i ako pročitamo, primjerice, neke intervjue koje je autor dao, dalo bi se zaključiti kako je tekst u najmanju ruku dobar, a da je tome uzrok baš tema koju obrađuje. Dodatan legitimitet toj interpretaciji daje i autor, što svojim riječima o tekstu, što samom svojom pozicijom u polju. Igor Štiks je profesor sa stranog sveučilišta koji se akademski bavi problemima građanstva, a nije zanemariva ni činjenica da je migrirao pred ratom. Njegov je najpoznatiji roman – Elijahova stolica – slične tematike, dok je dramski tekst Brašna u venama – predstave-uspješnice Sarajevskog ratnog teatra – bio podloga za Rezalište
 
Posljedice Štiksove pozicije u polju su sljedeće: njegovi se tekstovi ovjeravaju kao estetski vrijedni zbog ispravnih stavova koji se u njih projiciraju. Ostavimo za trenutak po strani činjenicu da Rezalište nema smisla čitati niti kao književni tekst da bismo uputili na veći problem – na zabludu o prirodi politike književnosti. Uvriježeno je mišljenje da je u književnosti politično ono što se suprotstavlja dominantnom diskursu. Ako je taj diskurs, recimo, diskurs desnice, kapitalizma, liberalnog neokapitalizma itd., onda će se subverzivnim u književnosti često smatrati ekspliciranje neke lijeve pozicije. Zaboravlja se, međutim, da takvo izravno suprotstavljanje vladajući diskurs dodatno legitimira, a da su prava subverzija i politika književnosti nešto drugo. Tomislav Brlek u Lekcijama o Virginiji Woolf piše: "Za nju su djela Jane Austen i Emily Brontë ključna ostvarenja u borbi za prava žena na pisanje upravo zato što ne zagovaraju feministička stajališta, već su pisana kao da su ta prava već ostvarena, pisana tako da su bila u stanju 'zanemariti predbacivanja, prijekore i obećane nagrade', ukratko potkopati konvencije vladajućeg diskursa ne izravnim sukobom koji ga samo potvrđuje, nego samom tvorbom teksta upotrebom drukčijeg sustava konvencija – i time potvrditi da je 'književnost otvorena svakome'." O sličnom je pisao i Miklavž Komelj, i to iz pozicije mogućnosti književne proizvodnje. 
 
Iako smo silom neprilika reducirali jedan kompleksan stav na citat, poanta je jasna – ideologija književnosti nije u njenom sadržaju, nego u formalnoj obradi koja u sustavu umjetničkog teksta širi značenja u svim smjerovima (zato se književni tekst nikad ne može pročitati, nego samo čitati). To se širenje onemogućuje vezanjem teksta uz određeni kontekst, a referencijalno je zakucavanje uobičajeno kada su teme teške. Međutim, i teške se teme, kao što kaže Danilo Kiš, obrađuju u umjetničku svrhu. U Času anatomije o Grobnici za Borisa Davidoviča piše: "Jevrejstvo je i tu, kao i u mojim ranijim knjigama, samo efekat oneobičavanja. Ko to ne razume, ne razume ništa od mehanizma književne transpozicije." 
 
Ako kažemo da je Rezalište vrijedan tekst zato što se bavi ratom, ovim ili onim političkim problemom ili temom identiteta – i dalje o njemu nismo rekli ništa važno (svakako ne presudno). U takvoj je konstelaciji ironično upravo to što se tekst uvijek bavi identitetom, ali svojim identitetom. Naglasimo i to da nema ništa loše u tome da se tekstovi čitaju na različite načine. Čitatelja ništa ne priječi da, primjerice, čita Plodove zemlje Knuta Hamsuna kao priručnik za poljoprivredu, samo što to onda nije čitanje iz diskurzivne pozicije čitatelja književnosti, nego poljoprivrednika.
 
Drugim riječima, radi se o tome da se književna djela (najčešće romani) ne čitaju kroz optiku koju ona sama uspostavljaju, nego se koriste za ovjeravanje partikularnih stavova. Ako pretpostavimo da Štiksov tekst provocira određeni tip interpretacije (nazovimo ga pragmapolitičkim), moramo imati na umu sljedeće procese. Prvo, slab roman u kombinaciji s gore opisanom pozicijom autora u polju gura interpretaciju u jednom smjeru. Drugo, čitatelj prihvaća takvu interpretaciju i ovjerava tekst kao estetski relevantan. Međutim, zbog toga nasilno upisivanje čitanjem nije manje nasilno, niti je tekst zbog toga išta estetski vredniji. Što se tiče kritike kao oblika čitanja/recepcije, ona je u slučaju slabih tekstova uvijek paradoksalna: govoreći da je tekst loš, kritičar kao da govori da on, ustvari, i nije književnost; istovremeno, pišući o njemu nužno ga legitimira kao književnost.
 
U cijeloj su priči oko pozitivne recepcije Štiksa-pisca i romana Rezalište konkretni pisac i roman najmanje važni. Oni popunjavaju mjesta koja im je diskurs namijenio. Uvijek će određene javne figure, pa tako i umjetnici, biti nositelji nekih ideoloških vrijednosti i uvijek će neke književne norme biti dominantne. Za samo bi književno polje bilo zdravo kad bi se one preispitivale – ako je moguće, svakim novim čitanjem.
POVRATAK NA VRH STRANICE