Ponedjeljak
28.03.2016.

Jedačice lišća

naslov knjige Dobri za sve autor Sonja Manojlović
izdavač Fraktura godina izdanja 2015.



Extra_large_dinko_manojlovic
Foto: theejan / Flickr
A+ A-
Sve dok se nisam dao na temeljito čitanje nove pjesničke zbirke Sonje Manojlović, njezin sam naslov Dobri za sve intuitivno čitao kao Dobra za sve. Kao i svaka omaška, i ova zacijelo najviše govori o onome od koga dolazi; pa ipak, ako možemo tako reći, ona jest poduprta izvjesnom 'logikom'. 
 
Naslov Dobra za sve ima istinski manojlovićevski prizvuk: u njemu razabiremo i autoreferencijalnost i blagu ironiju i pozicioniranje pjesničkog subjekta kao ženskog. Ove tri crte, naime, obilježavale su još prvu poetsku knjigu Manojlović, Tako prolazi tijelo iz 1965., kojom je kao sedamnaestogodišnjakinja pobudila pažnju književne javnosti u Hrvatskoj i Jugoslaviji, te i danas čine bitne okosnice njenog poetskog opusa (kvalitetan, iako već pomalo zastario presjek tog pjesništva, pod naslovom Upoznaj Lilit, dostupan je na Besplatnim elektroničkim knjigama). Nedugo nakon pedesetogodišnjice debija, a netom po izlasku nove knjige, pjeskinji je dodijeljen Goranov vijenac.
 
Zbirka Dobri za sve objavljena je u nakladi zaprešićke Frakture, u udarnoj biblioteci Fraktali, na čijim sam se osebujnim kvalitetama na ovome mjestu već zadržao. Opremljena je pogovorom urednika edicije Delimira Rešickog i ilustracijama dugogodišnjeg autoričinog suradnika i poznatog vizualnog umjetnika Saše Šekoranje. Šekoranja je ilustrirao i prošlu Manojlovićkinu zbirku, Daj naslov, dizajnom i formatom vrlo sličnu ovoj, a budući da te dvije knjige osim vizualnog povezuje i izrazit poetički kontinuitet, one djeluju gotovo kao blizanke. Doduše, cjelokupni autoričin opus niti ne sadrži puno izrazitih diskontinuiteta: njenih petnaestak pjesničkih knjiga tvore poprilično gustu cjelinu, s različitim rukavcima i podcjelinama, ali, koliko mi je poznato, bez izrazitih unutarnjih rascjepa i kontrasta. 
 
Manojlović se svojedobno oglasila kao, u nedostatku boljeg izraza, 'starmala' autorica. Zbirku Tako prolazi tijelo oblikuju mahom kratki, nenaslovljeni, škrti poetski zapisi, pročišćeni od početničkih redundancija, ali i i od poleta i zamaha – kako onog slavljeničkog, tako i onoga kritičkog ili rušilačkoga. Vremenom će Manojlović svoj izraz obogatiti određenim ludističkim elementima, razvit će karakterističan humor i oblikovati ironijski uklon; referentno polje njene poezije će se širiti, da bi uključilo kako eksplicitinije reference na empirijsku izvanknjiževnu stvarnost, tako i, primjerice, na bajke i legende ili tradiciju književne fantastike. Međutim, predodžba o neodvojivosti tjelesnog, a ujedno i rodnog iskustva od horizonta smrti i smrtnosti, istaknuta već u naslovu prvijenca, nastavit će se manifestirati u glasovima njenih lirskih subjekata.
 
Dominantan svjetonazor u Dobrima za sve određen je specifičnom suzdržanošću, pa i raspolućenošću. Tu se konstantno pojavljuju nagovještaji elana, čuđenja pred svijetom i otkrivalačkog žara, no za njima smjesta stižu i pozivi na oprez. "Čudo je sa mnom na ti", započinje pjesma Ne meni, da bi se nakon razigrane uvertire nastavila ovako: "ali ne odazivlje se,/ ne meni,/ kontrolira svijet, zaboravlja želje". 
 
Gotovo praznovjerno zauzdavanje entuzijazma, s raznovrsnim ambivalencijama koje proizvodi, zaslužno je za neke od poetski najefektnijih dionica u knjizi. Jedna od najboljih pjesama u zbirci, Bezvremena starost, od oksimoronskog naslova nadalje uvlači nas u rascijepljenu, gotovo manično-depresivnu vizuru. Navedimo je u cjelosti: "I na moju splav se penje/ hrpa mojih ljudi,/ svak nešto stišće na grudima// Pa, kako smo danas?// Vide li se danas/ bezvremena starost,/ plutanja na šupljini dječje glave,/ otvoreno more?// Igramo se, lovimo se/ po hodnicima, po odjelima,/ iz gole kože/ jedni u druge zureći/ kao zubat opis/ bez imena// a nadam se da neće obuhvatit mi glavu,/ privući me k sebi, rastrgati prozor,/ i sa mnom u zubima/ iskočiti bez traga, bez obećanja". 
 
Drugdje slične ambivalencije iskrsavaju na planu izraza, u autorskom postupku prije negoli u stavu i raspoloženju pjesničkog subjekta. Poetski efekt, opet, uglavnom ne izostaje. Primjerice, u Uputama s tržnice, jednoj od nekoliko pjesama u kojima se pojavljuje naslovna sintagma, čitamo: "Jedni uz druge su se privili./ Jesu li pitomi?/ Možete s njima kaj god hoćete,/ dobri su za sve." Činjenica da 'oni' ostaju neimenovani – možemo pretpostaviti da se radi o biljkama ili eventualno životinjama – na osobit nas način zadržava na pjesmi i tjera da domišljamo njene konotacije i potencijalna značenja. (Budući da se radi o zaključnoj pjesmi u zbrci, u iskušenju smo da je čitamo i kao autoreferencijalni komentar). 
 
I Šekoranjin likovni izraz eliptičan je i mutan, i utoliko se vrlo dobro dopunjuje s nekima od poetičkih težnji izraženih u knjizi. Na vizualnom planu posebno se izdvaja naslovnica, s konturama ljudske glave koja umjesto lica sadrži autoričino ime i naslov zbirke. Autoričina preokupacija prelamanjem značenja u tijelu ovim zahvatom dobiva gotovo doslovnu vizualnu reprezentaciju.
 
Ma kojim se segmentom Manojlovićkina djela bavili, brzo će se nametnuti tema roda. Na tom je tragu nekoliko (muških) autora ustvrdilo kako njena poezija, premda izrazito orodnjena, nije i odveć feministička. U najsirovijem je obliku takvu tvrdnju iznio Ervin Jahić, koji je u pogovoru zbirci Daj naslov ustanovio kako u njoj "(...) nije riječ o novovjekim ideološkim akcijašenjima femi-nadahnuća i pomodarskim antagoniranjima ženskoga i muškoga narativa kakvi se danas nose, još manje o kritičkoj opservaciji 'amaneta spola i roda', nego ponajprije o izvidu individui nesklona a moćna, totalitarizmima zagušna, antropocentrizma (...)" I Cvjetko Milanja se u pogovoru Upoznaj Lilit na neusporedivo suptilniji, pa i teorijski održiv način ograđuje od eventualnih feminističkih čitanja Manojlović: on postavlja distinkciju između "efekta ženskoga" (stalnog uprizoravanja proboja u javni prostor) i kategorije ženskog pisma, te njenu poeziju vezuje s prvim naspram potonjega. 
 
Negiranja eventualnog feminističkog naboja autoričina pisma i prije nego što se uopće pojavila valjana inicijativa za njegovom feminističkom interpretacijom, svakako su simptomatična. Ona svjedoče da u pjesničkom radu Manojlović doista postoji konstanta nonkonformizma, ako ne i buntovništva, koji nije manje čitljivo ili manje 'problematično' stoga što se najčešće ispoljava kroz aluziju i sugestiju.   
 
Ukoliko je žensko pismo ono koje, u najširem smislu, adresira društveni položaj i podređenost žene, onda bi Dobri za sve bez daljnjeg tu spadali. U svakom slučaju, Manojlović vrlo jasno uprizoruje i istražuje rodnu razliku, i to najčešće u specifičnom ključu. Naime, konstrukt 'žene' kojem ona daje glas jest onaj autorice, tj. pjesnikinje. U odnosu na naš periferni kapitalizam, čiju ideološku podlogu i legitimaciju čini smjesa plemenskog patrijarhata i tehnokratizma, Manojlovićkina pjesnikinja utjelovljuje dvostruku drugost: ona je žena, rodno osviještena, čije su sposobnosti i znanja pritom 'beskorisni', i kojoj je otud dodijeljena višestruka margina. 
 
Takav lirski subjekt progovara u pjesmi Što jedeš: "Jedem sjemenke i bobe,/ i klicu i plod/ tamanim istim žarom (...) Boje, šumove, sjajeve/ ni naziva im ne znam, putujem/ što nađem, što mi daju", ili pak u stihovima "Platit će mi lišćem,/ i to je novac za takve kao što sam ja/ Na zlu glasu, sav od daha/ sav od sile svoga sjaja/ proždrijet će me njegov živčan šapat" iz pjesme Oči koje bježe, iz ničega u nešto. 
 
Uporno inzistiranje na imaginariju šume i divljine asocira na duboko ukorijenjene predodžbe o iskonskoj vezanosti žene, ženskoga i ženstvenoga uz neukrotivu prirodu. Međutim, nije riječ o tome da Manojlović naprosto ironizira ove stereotipe; ona ih rekonstruira u novom kontekstu i s novim značenjskim implikacijama. Njene lirske junakinje jedu bobice i primaju plaće u lišću ne zato što su vođene iskonskim, iracionalnim porivima, nego iz egzistencijalne nužde. One su stjerane u 'divlji' položaj ne svojom neukrotivom naravi, već upravo 'racionalnošću' vladajućeg poretka, o čijem barbarizmu jedino mogu svjedočiti. 
 
Ma koliko se nudila kao koherentna cjelina, ovu knjigu nije optimalno čitati izvan konteksta cjelokupnog autoričina opusa. S druge strane, fokus na kontekst i na dijakronijsku potku može nas udaljiti od pomnog čitanja samih pjesničkih tekstova, kakvo Dobri za sve bez sumnje zaslužuju. U ovom tekstu nastojao sam ne zanemariti nijedan od ovih dvaju aspekata. Iako mi je format dopustio tek da skiciram nekoliko smjernica za čitanje, za kraj bih svakako iskoristio ovu zbirku kao jedan, a Gorana kao drugi povod, da se založim za podrobnija i razgranatija čitanja Sonje Manojlović. 

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta "Uvjeti suvremenog književnog polja" koji je financiran sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
POVRATAK NA VRH STRANICE