Ponedjeljak
05.09.2016.

Kamo tekst putuje?

naslov knjige Slijepa karta autor Marko Pogačar
izdavač Fraktura godina izdanja 2016.



Extra_large_transsibir
Foto: fdecomite / Flickr
A+ A-
Slijepa karta Marka Pogačara spada u one knjige koje ste u iskušenju generalizirano pohvaliti, a da ste ih pritom tek površno pročitali. Šesnaest proznih tekstova koji je čine gusto su pisani, tematski atraktivni i bogati upečatljivim slikama; njihov je autor pak najprevođeniji suvremeni hrvatski pjesnik, koji nije nepoznat ni kao esejist, kritičar ili antologičar.

S druge strane, ovi Pogačarevi tekstovi nisu uvijek lako prohodni: njihov je ritam spor, protkani su gustom mrežom referenci i aluzija, a žanrovske kodove 'šaltaju' na način da čitateljica nije uvijek sigurna što čita. U tom smislu, Slijepu kartu je lako 'preletjeti' i pritom biti impresioniran mnogim pasažima koje sadrži, dok se napredovanje kroz konkretne tekstove i sagledavanje njihova udjela u cjelini ispostavlja nešto zahtjevnijim. 
 
Slijepa karta, koja nosi podnaslov Sonet ceste, mješavina je konvencionalnije putopisne proze, esejistike, dnevnika i tzv. 'štiftung literature' – izraz Vladimira Arsenića koji označava književnost izraslu iz boravka domaće/g autora/ice na stipendiji ili rezidenciji u zapadnom svijetu, koja ta iskustva onda i tematizira. Ipak, Pogačareva se knjiga konceptom, uredničkim okvirom i autorovom samopercepcijom nadaje prvenstveno kao putopisna.

Putopisnu crtu ističu i naslov i podnaslov, dok na tematskoj razini cestovni imaginarij čini konstantu koja uvezuje tematsko-motivski 'statičnije' dionice knjige. I urednički blurb ispostavlja pitanja poput: "Što bi to danas, u doba Google Mapsa i Wikipedije, uopće bio putopisni žanr?" i "Je li kozmopolitizam moguć i koji bi ga politički okviri mogli omogućiti?" – time dovodeći temu putovanja i aspekt pisanja o putovanju u prvi plan.   
 
Slijepu kartu možemo opisati kao autoreferencijalnu putopisnu prozu, u smislu da opetovano preispituje smisao putopisa danas i ovdje. Ta odrednica potiče asocijacije na knjigu Jerka Bakotina Bratstva i ubojstva, gajđin. Činjenica da su se u kratkom roku u Hrvatskoj pojavila dva naslova tako sličnog opisa, čiji su autori k tomu još i vršnjaci i sugrađani, poziva na njihovo kontrastiranje. Usporedba će nam brzo otkriti da je riječ o stilom, tonom i namjerom vrlo različitim štivima. 
 
Dok se Bakotin u velikoj mjeri koristi oblikovnim sredstvima i registrom reportaže, kod Pogačara dominiraju poetski i književnoesejistički registri. Ondje gdje je Bakotin gotovo neurotično zapričan i usmjeren na rekonstrukciju priče pred čitateljicom, Pogačaru je od priče važnija književna slika koju želi uspostaviti. Točka u kojoj se dvije knjige susreću svakako je njihova izrazita političnost, koja se ne ogleda tek na nivou sadržaja – recimo, u emfatičnim promišljanjima socijalističke Jugoslavije i njezine aktualnosti u sadašnjosti – nego i u nastojanjima obojice autora da politiziraju samu formu vlastitog pisma. 
 
Kod Bakotina se politička intervencija u formu ogleda u autopoetičkoj historizaciji i teorizaciji putopisa i reportaže; Pogačar, sa svoje strane, razvija hibridan diskurs u kojem poetsku i dnevničko-intimističku refleksiju kombinira kako s esejističkim "kruženjem oko predmeta" (Adorno), tako i s dokumentarističko-istraživačkim postupcima.
 
Autor Slijepe karte daje na volju vlastitome pjesničkom talentu: u brojnim dionicama ovih tekstova prepoznajemo imaginarij i atmosferu njegove poezije, i na brojnim nas mjestima on 'pridobija' na slične načine kao što to čini u svojim stihovima. No, Pogačar u ovoj knjizi naširoko upošljava i svoju intelektualnu naobrazbu, i kulturna iskustva (u smislu elitne, ali još i više u onome popularne i masovne kulture), a usvaja i narcisoidni fokus dnevničke proze. Kad se svi ovi registri i razine sretno poklope, dobijamo sretne čitateljice i čitatelje. 
 
Takav je slučaj s tekstom 'Ruski voz': polazeći od figure vlaka/voza koju autopoetički postavlja kao zamjenu za figuru doma u vlastitoj poetici, Pogačar piše o jednom putovanju transsibirskom (?) željeznicom. Pritom se vremenski planovi rotiraju kao i oni geografski, pjesnička sredstva smjenjuju se s narativnima, a doživljaji protagonista stapaju se s kulturnim referencama, od kojih je naslovna aluzija na Bajaginu pjesmu samo jedna u nizu. 
 
Na drugom polu, autorova 'raspuštenost' u kontekstu ove knjige nerijetko dovodi i do kontraefekta. Stalne digresije i (pre)kombiniranja stvaraju mahom vrlo uspjele fragmente, no na duže staze ponekad proizvode zamor i monotoniju, tjerajući nas da pomišljamo: kamo ovaj tekst zapravo putuje? To se, recimo, događa s tekstom 'Dvije hiljade nedjelja', posljednjim i vjerojatno najambicioznijim u knjizi, realiziranim u krajnje fragmentarnoj formi,  na sjecištima pripovjedne proze, poezije, dnevnika, eseja i putopisa. 
 
Problem je i u tome što mnoge slike i impresije koje pronalazimo u ovim tekstovima pojedinačno djeluju upečatljivo i književno uvjerljivo, no u širem kontekstu čine se izmještenima. Pogačar je bez sumnje svestrano talentiran autor, ali ne mogu se oteti dojmu da bi brojne slike, figure i zapažanja koja pune stranice Slijepe karte bolje funkcionirale izvan okvira pripadajućih 'pripovijesti' – kad bi, recimo, došle u kontekst njegove poezije.  
 
Kad je u pitanju esejistika, ili nebeletristika uopće, čini mi se da se Pogačar znantno bolje snalazi u kraćim tekstovima. O tome svjedoče i Jugoton gori, zbirka zapisa iz glazbenog dnevnika koji je Pogačar vodio upravo za Booksin portal, i zbirka 'antieseja' (ustvari mikroeseja i poetskih zapisa) Atlas glasova. Kroz ove dvije knjige on uspijeva i zadržati svoj prepoznatljivi ton, i tu i tamo eksperimentirati s izražajnim registrima i sredstvima, i ostati tematski fokusiran onda kad je to potrebno. Sa Slijepom kartom, međutim, možemo vidjeti kako mu se na većim udaljenostima zna dogoditi da se i fokus i forma rasplinu – a s njima i pažnja čitateljice.
 
Slijepa karta, ukratko, knjiga je čiji su dijelovi uspjeliji od cjeline u koju su ukomponirani. Ona svakako sadrži tekstove koji zaslužuju biti čitani, pa i poneki antologijski pasaž. Ipak, Pogačar ovog puta nije uspio proizvesti ni neodoljivu atmosferu koja karakterizira njegove najbolje radove, niti unutarnju koherenciju kakvom se ta ostvarenja mogu pohvaliti. Nadajmo se da će pred sobom imati još puno prilika da to učini, u raznim formama i formatima.

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta "Uvjeti suvremenog književnog polja" koji je financiran sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
POVRATAK NA VRH STRANICE