Page arrow
Web banner 3 korekcijaBanner mobile 3 korekcija

Književna scena kao takmičenje?

Large 5019102115 f74192e1b6 z
Ponedjeljak
23.06.2014.
1. Književna takmičenja postoje odvajkada – od kad je sveta i veka, tačnije od kada pamtimo i zapisujemo, a verovatno i značajno pre toga. Poznato je naime da su još u Olimpiji postojala poetska takmičenja koja su preko Rima i srednjevekovnih retoričkih nadmetanja nastavila da traju sve do današnjih dana. Popularnost ovakvog vida zabave može se objasniti ljudskom psihologijom i urođenom potrebom za kompetitivnošću, što bi bilo darvinovsko, evolucionističko objašnjenje, ali ju je moguće tumačiti i kao svojevrsni vid cirkusa, plaćeničkog odmeravanja koje služi kao zabava za bogate, ali i puk. 
Ipak, u današnje vreme, na prostorima koje nazivamo postjugoslovenskim, raširenost književnih konkursa i njihova važnost imaju dodatno objašnjenje. Mislim da ga treba tražiti u odumiranju književnih časopisa koji su svojevremeno činili veoma važan deo književne scene i bili etalon za pojavljivanje novih imena, ali i potrebi da se nametne (neo)liberalni koncept takmičenja i pretvaranja umetnosti u robu koja ima svoju cenu, iskazivu novcem – nagradom koja je najčešće zamaskirana potrebom za popularisanjem književnosti, kao i širenjem tržišta što se, pak, u vladajućem diskursu tumači kao potreba za povezivanjem vrlo bliskih kultura koje su nekada bile jedna. 
Ovo jeste cinično tumačenje, ali neka ne ostane po strani. Na njemu imam pravo da insistiram jer i sam činim njegov sastavni deo, istovremeno i dekor i masku. 
2. Zamišljeni kao praznici književnosti, idealne pučke veselice koje spajaju visoku kulturu sa narodnim masama pod olimpijskim geslom ’Važno je učestvovati’, konkursi se najčešće pretvaraju u zatvorene terapijske grupe u kojima istomišljenici i istomišljenice tapšu jedni druge po ramenima sa dubokim razumevanjem i saosećanjem te usput podele neki sitan novac, najčešće uvredljivo mali koji će onima koji ga obezbeđuju poslužiti kao izgovor da u kulturu ulažu, a onima koji ga koriste doneti tašto zadovoljstvo kako su eto bolji od drugih. Kao da je u književnosti moguće takmičiti se, odnosno kao da je moguće prosuditi nečije bivanje spisateljicom, odnosno piscem na osnovu jedne do tri priče, pesme i/ili eseja.
Neka u fokusu ovog teksta budu četiri nedavno završena konkursa – Lapis Histriae (povezan sa Forumom Tomizza u Trstu, Kopru i Umagu), FEKP-ov natječaj FEKP & In Your Pocket (u čijem sam radu i sam učestvovao), natječaj Večernjeg lista za kratku priču i konkurs Vranac vezan za knjižaru Karver i festival Odakle zovem iz Podgorice. Takođe, imaću u vidu i konkurs Ulaznice u čijem radu učestvujem poslednjih sedam godina. 
Odmah upada u oči da su četiri od pet pomenutih natječaja okrenuta onom što Boris Postnikov naziva ’postjugoslovenska književnost’, dok u propozicijama popularnog Večernjaka stoji da na njega mogu konkurisati "svi građani Republike Hrvatske i građani iz inozemstva koji pišu hrvatskim jezikom". 
Problem ograničenja konkursa i odgovarajućih nagrada jezikom je izrazito politički jer je jasno da se radi o jednom jeziku sa više varijanata, što je Snježana Kordić veoma uspešno pokazala, ali čak je i njega moguće zaobići kako je to učinio Predrag Crnković, beogradski autor koj suvereno piše i srpskim i hrvatskim idiomom. Povrh toga, njegova priča kojom je konkurisao na ovogodišnjem Večernjakovom natječaju zove  se ’Traktat o postmodernizmu’ i odlično sažima sve ove probleme. 
Četiri preostala konkursa okrenuta su već u propozicijama jeziku koji danas nazivamo ’bhsc’, sa svim varijantama i podvarijantama, te samim tim možemo očekivati da nagrađeni budu iz susednih država, odnosno ne samo iz one u kojoj je natječaj organizovan. Ovo je svakako motivisano takozvanom tržišnom utakmicom kojom se pojačava konkurentnost (kako ovo kapitalistički zvuči), ali i takozvanim pomirenjem koje često postaje supstitucija za književni kvalitet. 
Naime, sam pojam pomirenja je preko potrebno dekonstruisati s obzirom na činjenicu da je priroda rata koji je vođen i zbog kojeg je sada potrebno miriti se, pored ostalog bila povezana sa potrebama kapitala, te porobljavanja i usitnjavanja jedinstvenog jugoslovenskog tržišta. Ovim, naravno, ne pokušavam da negiram genocid i stravične zločine koji su činjeni, već samo da postavim pitanje motiva koje je danas verovatno lakše iščitati nego devedesetih.
4. Karakteristika četiri konkursa koji sa manjim ili većim uspehom traju već neko vreme, te onog politički izdvojenog koji, usput budi kazano, ima najdužu tradiciju, jeste da se autori koji na njima učestvuju u velikoj meri preklapaju. To znači da postoji jedna prilična grupa mahom mlađih pisaca i spistaljica što formiranih, što u pokušaju, koji prate i učestvuju na konkursima. (Popularnost konkursa potvrđena je i postojanjem internet stranice konkursiregiona.net). 
Ovo je lako proverljivo već na osnovu pregleda užih izbora jer se imena, a često i priče, što ne bi trebalo da se događa, ponavljaju. Ova činjenica takođe svedoči o postojanju nečega što bi se moglo nazvati opštom preferencom prema kratkoj priči na čitavom postjugoslovenskom prostoru. Drugim rečima, postoji jedan relativno oproban recept na osnovu kojeg se može garantovati da će autorkina odnosno autorova priča biti zapažena te se naći u konkurenciji za nagradu. U tom smislu moguće je čak detektovati i određene škole kreativnog pisanja čiji polaznici imaju više uspeha. 
Među njima je svakako važno istaći Zapis, grupu i školu kreativnog pisanja iz Zadra. Tu je i splitska grupa čiji je predstavnik osvoji prvu nagradu na FEKP-ovom konkursu, ali i neke druge, poput riječke škole bliske Katapultu, novosadske iz CK13, ili beogradske iz Parobroda
5. Ako je moguće već pretpostaviti neke od kandidata za nagrade na osnovu škole kreativnog pisanja koju je prošao ili prošla, moguće je skicirati uži izbor i na osnovu tema kojima se priče bave. Veoma često nagrađene, odnosno ’šortlistovane’ priče imaju sličan tematski okvir koji bi se, sledeći Postnikova, mogao nazvati tipično postjugoslovenskim: traganje za identitetom, tranzicija, ratne i poratne traume – sve ono, dakle, što je bila dominantna paradigma književnosti sa ovih prostora u prethodnim godinama. 
Drugim rečima, nema iskoraka u nepoznato. Verovatnoća da će se na nekom natječaju pojaviti poetički zaokret nije velika, još je manja da on bude prepoznat, ali jedna gotovo zakonska ravnomernost svedoči o niskom horizontu očekivanja kako onih koji na konkursima učestvuju, tako i onih koji na njima sude. Uzmimo, na primer, ovogodišnju dodelu nagrada Vranac koja je dodeljena jednoj autorki iz Srbije, jednoj iz Hrvatske i jednom autoru iz Bosne – kao po ključu bratstva i jedinstva, što je zaista simpatično i čak, verujem, neplanirano, ali se prosto simbolički poklopilo.
6. Konačno, sve na natječajima zavisi od žirija. Preference ljudi koji sede u njima jasno će usmeriti konkurs u određenom pravcu. Ako je žiri izabran među hrvatskom akademskom populacijom poput Večernjakovog, onda je sasvim jasno da će i nagrade otići u ruke piscima koji su akademici. Čini se da žiri u ovom slučaju kao da nije ni čitao priče, već ih je nagradio po simboličkoj moći njihovih autora. Zaista se u slučaju Pavličića, Paljetka i Aralice radi o veoma slabim pričama, gotovo pa početničkim, a voleo bih da mi uvaženi žiri posebno obrazloži treću nagradu. Po mom skromnom mišljenju ne radi se o priči u klasičnom smislu reči, već pre o nekom alegorijskom zapisu u čiji smisao nisam uspeo da prodrem. 
Na Večernjakovom konkursu se vidi i koliki je značaj anonimnosti poslatih tekstova. Žiri bi radio pod neuporedivo lakšim okolnostima da je bio lišen saznanja ko su autori, odnosno autorke tekstova. Siguran sam da bi u tom slučaju i nagrade bile sasvim drugačije raspoređene. Verovatno bi naginjale raspodeli koju imamo na četiri preostala natječaja, gde dolazi do slučajnih, ali simptomatičnih preklapanja. 
7. Problem u radu žirija predstavlja i količina pristiglih tekstova. Najčešće žiriji rade po dvokružnom sistemu koji podrazumeva da svi pristigli tektovi budu pročitani, ali tek oni koji se nalaze u užem krugu od strane kompletnog žirija. Ovo je verovatno nepravedno, ali prosto nije moguće pročitati toliku količinu priča. Kada bi svi sve čitali, većanje bi moralo da traje najmanje šest meseci. 
Upravo ova činjenica treba da ohrabri one koji se smatraju oštećenim. Naime, nečija priča koja je možda i bila dobra nije dospela u uži izbor iz nekog veoma trivijalnog razloga, a to ne znači da je zaista loša. Bez obzira na anonimnost, neki tekstovi nužno ostanu nepročitani na pravi način i to je mera neobjektivnosti sa kojom se oni koji konkurišu moraju suočiti. 
8. Dosadašnje izlaganje može da obeshrabri, posebno one koji bi se odlučili da u narednim godinama pošalju svoje tekstove na bilo kakav književni natječaj. Međutim, to nije prevashodni cilj ovog teksta. Naprotiv, on služi tome da neke stvari iznese na videlo i da pokuša da ih problematizuje, što, naravno, ne znači da nudi gotova, čak ikakva, rešenja. 
Ako neko i postoji, onda je ono u ljubavi prema književnosti, čitanju i pisanju i veri da, ma kako sve prošlo, iza natječaja najčešće ostaju tragovi u papiru ili na internetu i uvek je moguće proveriti šta je naposletku bilo sa pobednicima, a šta sa onima koji su u datoj prilici ostali poraženi. Konkursi će preživeti uprkos ili upravo zahvaljujući nama koji u njima sudelujemo i na specifičan način će slaviti književnost, a to je priznaćemo, najvažnije.

Vladimir Arsenić
foto: Michael Foley

***

Pobjedničke priče s navedenih natječaja možete pročitati na sljedećim linkovima:

FEKP & In Your Pocket

Večernji list

Vranac

Priče s natječaja Lapis Histriae te konkursa Ulaznice moći ćete čitati u dogledno vrijeme u tiskanom izdanju.

***

Vladimir Arsenić (Beograd, 1972), magistrirao komparativnu književnost na Telavivskom univerzitetu. Redovni je kritičar internet portala www.e-novine.com. Piše povremeno za Think tank, Beton, Quorum, www.pescanik.net. Prevodi sa engleskog i hebrejskog. Sa prijateljima uređuje književni časopis Ulaznica koji izlazi u Zrenjaninu. Ponosni je muž, otac i antifašista.
Možda će vas zanimati
Homepage 335 21.06.2010.

'Sedam' - roman u nastajanju

Na Booksi i Celeberu čitajte 'Sedam'. Pišu: Daniel Bele, Ivana Gudelj, Luka Marić, Dario Šarec, Andrija Škare, Predrag Vrabec i netko od Vas!

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu