Utorak
15.01.2019.

Korak naprijed, žene nazad

naslov knjige Priče sa satnim mehanizmom (predapokaliptični sevdah) autor Faruk Šehić
izdavač Fraktura godina izdanja 2018



Extra_large_time-indicating-antique-wind-up-watches-old-1204696
Foto: Max Pixel
A+ A-

Nova knjiga Faruka Šehića već u naslovu sadrži riječ „priče", što bi nas nedvosmisleno moglo upućivati na to da pretpostavimo kako je u pitanju zbirka priča. Početno se očekivanje dalje potkrepljuje kratkim prelistavanjem knjige, kao i pogledom na sadržaj, u kojem su navedeni nazivi petnaest priča. Međutim, ovo konvencionalno žanrovsko određenje knjige tokom čitanja pokazuje se kao nedostatno. Više nego kao odvojene cjeline, svaka od ovih zasebnih priča čini se dijelom jedinstvenog fikcionalnog svijeta, koji je prije svega uvezan muškim pripovjednim glasom, predapokaliptičnom atmosferom i ključnim metaforama i slikama koje se u svima njima pojavljuju. U pričama se prikazuju iskustva iz posljednjeg rata i sadašnjeg poraća, nekada realistično, ali često u fantastičnoj matrici vremenski i prostorno pomjerena.

Tema je dosta često obrađivana, kako u opusu ovog autora, tako i u regionalnoj književnosti, što znači da je pred autorom bio izazov da joj pristupi na uvjerljiv i barem relativno inovativan način. Kako čitanje odmiče, i pored različitih nijansi, uzrokovanih drugačijom generacijskom, prostornom i vremenskom situiranošću pripovjedača, sve više dominira osjećaj kako je u pitanju ista figura muškarca, kako naslov jedne od priča kaže, „pregaženog čovjeka", koji stoji na istoj pozornici, samo se kulise mijenjaju. Ta višestruka premreženost teksta razlog je što bi se on podjednako legitimno mogao čitati ne samo kao zbirka, već kao fragmentarni roman.

U ovom drugom slučaju, riječ „priče" ne bi se tumačila kao žanrovska odrednica, već u značenju pričanja, pripovijedanja. Tako gledano, a u kontekstu apokaliptičnog tona, sva su ova pričanja u stvari razbacani fragmenti i ostaci nekog drugog svijeta, možda boljeg, a možda i ne; možda svijeta koji čeka apokalipsu, a možda ju je već doživio i sad čeka novu. Ono što bi moglo bilo ključno pitanje ove knjige jeste kakav je odnos apokalipse i vremena, ili možda tačnije, da li je sâmo vrijeme apokaliptično.

Vrijeme je u ključu magijskog realizma metaforično označeno različitim časovnicima koji su razbacani kroz tekst. Mada začudo, iako je riječ o mnogo puta viđenoj metafori, ona je dobro uklopljena i ne djeluje banalno. Moguće zato što je povezana s fantastičnim elementima koji u ključu najbolje tradicije ovog žanra predstavljaju kombinaciju mehaničkih i prirodnih elemenata, organskog i neorganskog (i to kroz propadanje i izlučivanje ljudskog tijela, podjednako kao i zemljanih tvari, i svakodnevnih objekata), materije i antimaterije, mikrosvijeta ljudske svijesti i makrosvjetova.

Specifična atmosfera u knjizi, tako, nastaje u prožimanju ovih mnoštvenih elemenata, što se može vidjeti i na koricama knjige. Tomislav Torjanac, koji je dizajnirao naslovnicu, uradio je odličan posao, jer naslovnica komunicira s tekstom i nadopunjava ga. Ujedno, ona predstavlja središnju scenu knjige, u kojoj se iz perspektive Mačkotaura posmatra genocid u Srebrenici. Tako dolazimo i do prelomne tačke u fikcionalnom vremenu knjige, do apokalipse koja se desila tokom ratova devedesetih.

Ali apokalipsa nije jednostavan fenomen, prikazan kao u holivudskim filmovima, ona ne predstavlja iskliznuće iz normalnog poretka, niti iskliznuće koje se brzo, iako dramatično, završi i prebrodi. Naprotiv, kroz različite priče se prikazuje kako vrijeme ne liječi sve. U stvari, vrijeme je saveznik apokalipse. Prije svega zato što se zločini i apokalipse ciklično ponavljaju, kako je to prikazano u priči Shape-shifter, na kraju koje se i pojavljuje figura Mačkotaura. A druga opcija, odnosno drugo lice istog fenomena, data je u pretposljednjoj priči Trijumf zaborava. U njoj je apokalipsa zamišljena kao grad bez ljudi u kojem živi samo jedan dječak, za kojeg je vrijeme stalo u jedan vječito isti, zamrznut trenutak.

Tako priča o ratu i konkretnim zločinima otvara prostor za prikaz metafizičkog zla, doslovno zlog vremena koje svaki put iznova jednako surovo ponavlja apokalipsu. Zato se u ovako zamišljenom svijetu ne dopušta mogućnost prevazilaženja ili zaboravljanja iskustva rata, poraće ne donosi smirenje, već sjećanje. I na tom nivou zaista važi autorov metapoetički komentar: „Svaka moja knjiga je samostalni nastavak one prethodne. U svakoj se knjizi nalazi sitni zametak buduće knjige. Moje je da odlučim iz kojeg dijela stare knjige ću skovati forge (opet jedna divna engleska riječ), osnovicu za novu knjigu. Na taj način sve moje knjige čine neprekinut niz."

Ova je knjiga nastavak autorove dosadašnje poetike, ali je i nastavak dominantne regionalne poetike da se iz muške perspektive piše o ratu. I za razliku od umjetnički efektnog i opravdanog književnog postupka, kada se knjiga sagleda iz rodne perspektive, tu se uočavaju njeni nedostaci. Mnogobrojni pripovjedači, od boemskog lika pisca do pedofila iz autobusa, govore o ženskom tijelu kao o nekoj vrsti fetiša, koji im jedini daje smisao da opstanu u besmislenom svijetu. Ali ta vrsta „slavljenja" žene, kao u mnogobrojnom eksklamovanju riječi „žena" u priči Gvozdena bajka krajnje je mizogina i degradirajuća.

Ovaj citat možda i najbolje opisuje stepen objektivizacije žena i svojevrstan bukovskijevski pristup prema njima (grafički roman o njemu pominje se već u drugoj priči): „Morao je primijetiti kako je i najsmrdljivija vulva bila puno zanimljivija od svega što mu je ispunjavalo život, posebno od ljudi što žive u katodnoj cijevi. Političari su lagali od 0 do 24 sata, i nikad nisu zatvarali usta. Vulva je međutim stvarna i opipljiva." Ipak, za razliku od ovih dominantnijih primjera, u priči naslovljenoj ženskim imenom Greta autor pokazuje i umijeće da prikaže zanimljiv i snažan ženski lik.

Kada se uzmu u obzir ova dva aspekta – prikaz apokalipse i rata s jedne, i uloga žene s druge strane – može se zaključiti kako je nova Šehićeva knjiga logičan nastavak njegovog prethodnog pisanja. U njoj se uočava i najbolje, ali i najslabije od njegove poetike. U tom smislu ona jeste vrijedna čitanja, ali njeni najslabiji djelovi ujedno pokazuju kako insistiranje na muškoj perspektivi i pogledu na društvo, u ovom slučaju konkretno na iskustva nasilja i rata, proizvodi sliku „krhke, ugrožene muškosti", koja čini da pripovjedači izgledaju patetično i u konačnici slabi tekst.

 

Foto: Max Pixel 

POVRATAK NA VRH STRANICE
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu. Hvala što prihvaćate kolačiće i pomažete portalu!