Ponedjeljak
20.06.2011.

KRITIKA 122: Miljenko Jergović




A+ A-

Kad je, prije četiri-pet mjeseci, hrvatska književnost nakratko ponovno postala zanimljiva medijima – zahvaljujući polemici oko izjave Velimira Viskovića da je Miljenko Jergović vjerojatno jedini Hrvat "koji bi našao opravdanje za reafirmaciju četništva u Srbiji" – sva su ona otvorena pisma i treskom zatvarana vrata na izlasku HDP-a sasvim lijepo pokazala kako funkcionira nešto što se, iz nepoznatih razloga, još uvijek naziva hrvatskom 'književnom ljevicom': kroz puki refleks reprodukcije retrogradnih ideoloških razlika koje unutar institucionalne socijalno-političke konstrukcije stvarnosti malo koju funkciju ispunjavaju tako uspješno kao što prikrivaju fundamentalnu uniformiranost socioekonomskih strategija kojima se presudno kroje naša sadašnjost i neposredna budućnost.

Jer, vidjeli smo, da bi se stvari zbilja zakuhale i da bi se 'prva liga' intelektualne i književne scene ozbiljnije posvetila svjetonazorskim demarkacijama, neophodno je pogoditi šifru: a šifra glasi 'četnik' i šifra nužno aktivira konotacijsko polje nacionalnih i nacionalističkih identifikacija. Pa je stoga i tadašnja Jergovićeva odluka da prvo odgodi a potom i otkaže zagrebačku promociju svojih novih knjiga, romana Psi na jezeru i zbirke eseja Pamti li svijet Oscara Schmidta, kako bi zaštitio recepciju tekstova od kontaminacije aktualnim sukobima, bila, zapravo, posve promašena. Ne da ju se ne bi moglo razumjeti na razini privatne odluke, utemeljene u autorskoj brizi za svoja djela i sasvim legitimnom izboru da cijelu polemiku naprosto odšuti; ali, ona je pritom ipak maskirala činjenicu da su poetičke premise istih tih djela – kao i, uostalom, cjelokupnoga Jergovićeva opusa, književnog i (osobito) novinarskog – itekako usklađene s koordinatama prema kojima se konsenzualno orijentiraju hrvatska (književna, politička itd.) 'ljevica' i 'desnica'.

Pošto će ovdje biti riječi samo o Psima na jezeru (Naklada Ljevak, 2010.), dovoljno je pokazati to u kontekstu Jergovićeve pripovjedne fikcije. Ona se, naime, s jedne strane mahom bavi poviješću (najčešće dvadesetstoljetnom i uglavnom nacionalno kodiranom) 'ovih prostora'; s druge, opet, mutnom metafizikom ljudskoga postojanja, prigodno zaslađenom povišenom emotivnošću. Negativne književne kritike koje po Jergoviću tuku s desnoga boka redovito pritom ostaju na prvoj ravni, iako pravi problem nastaje ukrštanjem dviju razina: upravo iz tog ukrštanja proizlazi operacija dehistorizacijske mistifikacije deklarativno povijesnih narativnih zahvata, koja je, postavimo li stvari u nešto širi kontekst, tek rafiniranija modulacija uobičajenih retoričkih strategija dehistorizacijskog eliminiranja svake lijeve pozicije koja se ne uklapa u zadane 'crveno-crne' obrasce iz prostora 'relevantne' javne rasprave. Ili bi tako, barem, mogla izgledati točka ulaska u kritičko čitanje Jergovića s 'lijeve strane', kad hrvatska 'književna ljevica' ne bi cijelo vrijeme bila zauzeta igranjem četnika i partizana...

Psi na jezeru, očekivano, nisu pritom donijeli nikakav pomak u ideološkoj dimenziji autorske poetike a ne donose ga ni na njenim drugim planovima. Osnovna je pripovjedna situacija, doduše, zanimljivo postavljena. Kroz roman nas vode dvije paralelne narativne linije: u prvoj, sarajevski pjesnik Nano (Nikanor) Mazuth, koji već dvadesetak godina, još od početka ovdašnjih ratova, živi u Kanadi, pripovijeda fragmente svoga sjećanja leteći avionom natrag u Europu. Neobična, onirična logika upravlja njegovom naracijom: na sjedištu do svoga prepoznaje prijatelja koji je odavno mrtav i razgovara s njim, začuđeno konstatira da zna ime stjuardese iako je nikada ranije nije vidio – nju to, opet, nimalo ne čudi – a Nikanorove reminiscencije na vlastitu prošlost pretapaju se i smjenjuju u tom fantazmagorijskom okviru tako da nije jasno što je san, a što java. Ovdje, jasno, imamo posla s nepouzdanim pripovjedačem, ali onakvim kakvoga je James Wood nazvao 'pouzdanim nepouzdanim' naratorom: signali koje nam daje dovoljni su da bi nam sugerirali kako je stanje sarajevskoga pjesnika-emigranta na neki način iščašeno, izglobljeno u odnosu na 'stvarnost'.

Druga pripovjedna linija do kraja stabilizira stvari, tumačeći nam u trećem pripovjednom licu o čemu je zapravo riječ: Nikanor je zapravo u komi, a to doznajemo preko fokalizatora radnje, Arifa Nevzetija, recepcionera beogradskoga hotela iz kojega su ga, nakon udara, odveli u bolnicu. Nevzeti se neobjašnjivo vezuje uz sudbinu nesretnoga gosta: na internetu pokušava iz šturih podataka sklopiti priču o njegovu životu (i doznaje da je napisao dvije pjesme naslovljene 'Psi na jezeru'), posjećuje ga, lažući bolničkom osoblju kako su u rodu, a cijelo vrijeme laže i svome cimeru, Bojanu, pričajući mu kako u bolnici ustvari posjećuje rodicu Besu; iz te se laži onda rađa priča koju Arif priča Bojanu, u nastavcima, vezujući njegovu pažnju magijom pripovijedanja (i unutar koje, opet, Besa očarava svoju poznanicu pripovijedanjem novih priča...).

Ova su mizanbimna zrcaljenja pripovjedne situacije, upisana u dugu tradiciju literarnih rezonanci davnih Šeherezadinih priča, jasno, neka vrsta autopoetičkoga komentara utkanog u tekst: kao što se od Jergovića očekuje, i u Psima je u okvir omeđen dvama pripovjednim pozicijama upleo niz kraćih ili dužih, narativnih ili esejističkih digresija posvećenih Drugome svjetskom ratu, Bleiburgu, povijesti Dubrovnika, sudbinama emigranata... Raspršujući pripovijest neprestanim ulančavanjem epizoda, opet je napisao roman koji zavodljivo mami čitateljsku radoznalost, baš kao što Arif pričom zavodi Bojana a Besa, u njegovoj priči, svoju prijateljicu. To je bujanje priča kod Jergovića uvijek fascinantno: ma što mislili o njegovoj poetici, nemoguće je pronaći u suvremenoj postjugoslavenskoj književnosti autoricu ili autora usporedivoga pripovjedačkog nerva i zamaha. Pa ipak, ono je nekada uspjelije – kao u, recimo, romanu Gloria in excelsis ili u zbirci priča Inšallah, Madonna, Inšallah – a nekada se rasplinjuje u svojevrsnom manirizmu – kao u Ruti Tannebaum ili u većem dijelu Dvora od oraha, primjerice. Psi na jezeru, nažalost, ne ulaze u prvu skupinu.

Oni zato vrlo dobro pokazuju neke odranije poznate posljedice autorova 'pretjerano razbujaloga' pripovjedačkog zanosa. Kao njegova kolateralna žrtva među prvima padaju likovi – bilo da epizodno izranjaju i odmah potom nestaju, svedeni na funkciju ilustracije, bilo da se guše u slobodnom neupravnom govoru u kojem ih prekriva autoritativni glas pripovjedača, bilo da potom, kad 'dođu do riječi' u replikama, zapinju u raskoraku između onoga što govore i onoga što čine ili osjećaju, ostajući posve neuvjerljivi; dobar je primjer takvoga raskoraka, recimo, lik Bojana, čija karakterizacija kroz kratke, 'prizemne' upadice kojima prekida Arifovu priču o Besi ni u jednome trenutku ne koincidira s opisima njegove opčinjenosti pripovijedanjem.

Drugi značajan problem, kritičnijim čitateljima Jergovića također otprije poznat, proizlazi iz njegove sklonosti 'jakome' poantiranju. Većinu umetnutih epizoda, tako, zaokružuje retorička gesta pseudouniverzalizacijske konkluzije, kojom se ono što je ispripovijedano, ma koliko se sitnim i beznačajnim činilo, uzdiže na razinu općevažeće istine. Ovo je, nema sumnje, strategija kojoj Jergovićevi tekstovi duguju dobar dio svoje popularnosti; kada, međutim, postane isuviše repetitivna, nastupa nešto poput inflacije mudrosti. Nijedan pripovjedni univerzum ne može podnijeti toliko univerzalizma a da se pritom ne uruši u ispraznu sentencionalnost.

Ne bi bilo teško locirati još nekoliko skliskih mjesta na kojima se Psi na jezeru, u konačnoj valorizaciji, spuštaju prema donjoj polovici Jergovićeva pripovjednoga opusa, ali možda je poštenije na kraju pridometnuti nešto što u većini negativnih kritika njegovih knjiga kao da se prešutno podrazumijeva, pa neobično rijetko biva spomenuto. A to je da Jergović, čak i kad piše svoje lošije knjige, toliko odskače od kriterija postavljenih 'prosječnim vrijednostima' suvremene postjugoslavenske proze da ga tim kriterijima malo tko više i mjeri. Što, u konačnici, možda govori više o toj prozi nego o njegovu pisanju, ali ipak vrijedi biti spomenuto.

Njegovim čitateljicama i čitateljima, širokoj i čvrstoj fanovskoj bazi, kao što se uvijek iznova pokazuje, ovo je više nego dovoljno. Golema većina njih sigurno se pritom ne zamara finesama karakterizacije ili narativne ekonomije. A teško da itko pritom osjeća potrebu da razmrsi ideološke premise autorske poetike, cijeli onaj pogon zamućivanja povijesti light metafizikom i sentimentalizacijom koji naposljetku ne proizvodi ništa što se ne bi uklopilo u unaprijed konstruirane obrasce socijalno relevantnih pozicija. Zašto bi, uostalom, kada se ovim posljednjim ne bave ni oni koji bi, po logici stvari, za takvo što trebali biti kudikamo pozvaniji i odgovorniji...  

Boris Postnikov

***

Boris Postnikov (Split, 1979) - diplomirao filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi kao copywriter, uređuje dvotjednik Zarez i virtualni časopis za književnost www.knjigomat.com, a objavljuje još i na Trećem programu Hrvatskog radija.
 

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.