Ponedjeljak
14.11.2011.

KRITIKA 134: Veselin Marković




A+ A-

Maurits Cornelis Escher, 'Belevedere', 1958.

Naslovnicu novog romana Veselina Markovića Mi različiti (Stubovi kulture, 2010.) krasi reprodukcija litografije nizozemskog umjetnika Mauritsa Cornelisa Eschera. Čiji god to izbor bio, bilo autorov, bilo redakcijski, dobar je izbor. Život i djelo M. C. Eschera, zajedno s reprodukcijom litografije nazvane 'Belvedere', komplementarno nadopunjuju Markovićev roman koji se, između ostalog, bavi utjecajem slučajnosti na ljudske živote. Escher se, doduše, nije bavio slučajnošću. Bavio se optičkim iluzijama i transfiguracijama pravila Euklidove geometrije – stvaranjem i prikazivanjem nemogućih ili barem paradoksalnih svjetova unutar okvira rigidne matematičke strukture.

U svom romanu Marković u određenom smislu čini istu stvar. Istražuje 'nemoguće' svjetove i njihove uvjete egzistencije unutar okvira rigidne strukture. Struktura kod Markovića nije doduše matematička već društvena, no ta je oznaka ne čini ništa manje predvidljivom i krutom. Nemogući svjetovi o kojima je riječ u romanu Mi, različiti nisu, dakako, apsolutno nemogući. Oni su samo vrlo malo vjerojatni. No, za likove nastanjene u njima matematička vjerojatnost ne znači baš mnogo. Oni su tu i s njima se valja nositi.

Vladimir i Vanja, protagonisti Markovićevog romana, na vlastitoj su koži iskusili utjecaj slučajnosti. Vanja, na primjer, ima jako rijedak genetski poremećaj zbog kojeg joj organizam ne može adekvatno obrađivati bilirubin. Zbog takvog zdravstvenog stanja prisiljena je tri puta tjedno odlaziti na terapije i na taj način artificijelno produživati trajnost vlastitog organizma. Čak i s takvim režimom, Vanjin organizam neće doživjeti puno više od četrdeset godina. I kao da sama svijest o datumu proizvodnje i roku valjanosti vlastitog tijela nije dovoljna, Vanja će u svijet oko sebe krenuti sa stalnim (i svima vidljivim) podsjetnikom na svoje zdravstveno stanje – žutom kožom i žutim bjeloočnicama.
 
Vladimir s druge strane nema problema s genetskim slučajnostima (jedino što ga po tom pitanju razlikuje od drugih je sposobnost da bez kalkulatora izračunava kvadratne korijene višeznamenkastih brojeva). Njegova sudbinska slučajnost dogodila se na zaleđenom jezeru, kad je pod klizaljkama njegove rođakinje Ane, baš na onom mjestu kojim je on maločas prošao, pukao ledeni pokrov. Prijelom leda je ujedno označio i prijelom djetinjstva. Od tog trenutka Vladimir će opsesivno tragati za uzročno-posljedičnim odgovorom, matematičkom paradigmom koja će biti u stanju do najmanje pojedinosti objasniti zašto se baš tu i baš tad prelomio led.    

Vladimir i Vanja u romanu funkcioniraju dvojako. S jedne ih strane Marković tretira kao individualne likove, opterećene čitavim nizom problema, kojima diskurs romana služi za prevladavanje vlastitih trauma i aporija. S druge pak strane, Marković ih koristi kao paradigmatske označitelje različitosti, tj. Drugosti. Za razliku od dobrog dijela suvremene, nazovimo je 'angažirane', književnosti koja Drugost isključivo promatra kroz prizmu političke Drugosti (rodna politika, queer, manjinski identiteti, postkolonijalno stanje) Marković se u Mi, različiti fokusira na 'univerzalnu Drugost' istražujući splet jedinstvenih iskustava koji tvore pojedinca i koji ga obilježavaju kao bitno različitog od svih ostalih. Markovićevi su likovi nadnacionalnog, apolitičkog karaktera, a čak je i sam pripovjedni svijet mjesto bez naziva i prepoznatljivih toponimskih obilježja. Naravno, u romanu je taj splet iskustava radikaliziran i gurnut do ekstrema kako bi se čitatelju nezainteresiranom za egzistencijalistička pitanja pružila mogućnost sudjelovanja. U tu svrhu Marković poseže za modusom kriminalističkog romana (i Vanjini i Vladimirovi odlomci mogu se čitati kao svojevrstan roman detekcije) kojeg ispunjava popularnim – 'šokantnim' – i zapravo potpuno nepotrebnim elementima poput incesta, ubojstva i pedofilije. Taj žanrovski model ujedno je i najslabiji dio Markovićevog romana i pun je logičkih rupa, narativnih skraćivanja i proizvoljnih rješenja koji će biti trn u oku svakom strastvenom ljubitelju žanra. Ipak, žanr je ovdje tek digresija kojom Marković kupuje vrijeme za raspravu o onom što ga doista zanima – kako slučajnost utječe na iskustvo svijeta?

Ukoliko se svijet može opisati kao beskrajno kompleksan, a ipak obuhvatljiv matematički model (što je pristup kojemu je sklon Vladimir), kakvu ulogu u njemu igra slučajnost? Po svemu sudeći, na problem slučajnosti treba gledati kao na anomaliju u sustavu, grešku na kojoj se zasniva evolucija. Primjenimo li dosljedno ideju po kojoj Vladimir i Vanja nisu likovi sami za sebe već paradigmatski označitelji univerzalnog (čije je rodno obilježje u ovom slučaju potpuno nebitno) tad to znači kako Marković promatra ljude kao anomaliju u deterministički određenom sustavu. Kako Marković svoje likove stavlja u post hoc stanje (stanje u kojem je slučajnost moguće tek naknadno razumjeti i na nju se apsolutno nemoguće unaprijed pripremiti) tako im oduzima svaku djelatnu moć na razini većoj od one privatne (a čak je i ta do neke mjere ograničena). Ovaj humanistički pesimizam nije izrazito nova stvar i simptomatičan je za vremena 'krize' u kojima ne postoji dominantna ideologija ('velika priča') koja bi na jednostavan način razriješila egzistencijalističke nedoumice. 

U rigidnom sustavu koji ne mari za pojedince i Vladimir i Vanja, kako bi se ostvarili kao likovi, tj. pojedinci, moraju pronaći prostor slobode unutar kojeg je moguće preuzeti sudbinu u vlastite ruke – prevladati ograničenja sustava i izgraditi identitet. Vladimir će posegnuti za diskursom znanosti, njegov brat za diskursom religije, a Vanja za nekom vrstom emocionalnog mirenja sa sudbinom. Ovo epistemološko, makar potpuno proizvoljno, zauzimanje stava pružit će svojim zagovornicima neku vrstu utjehe i omogućit će im 'normalno' funkcioniranje u svijetu.

Markovićev roman ulazi u debatu sa suvremenom političkom mišlju po kojoj je pitanje različitosti pitanje političkog karaktera i po kojoj uvijek postoji neko dominantno Prvo kojem se suprotstavlja marginalizirano Drugo. Mi različiti odbacuje ideju jedinstvenog političkog identiteta i čitavu problematiku prebacuje s javnog na privatno. Različitost, tj. Drugost, jedino je autentično zajedničko obilježje i ono ne leži u sferi javnog niti se iscrpljuje u političkoj borbi za legitimizaciju diskursa. Ideološki konstrukti pomoću kojih je pojedinac u stanju prevladati determinističko stanje bačenosti u svijet u sebi moraju uključiti različitost kao kohezivni element. Jedino je na taj način moguće ostvariti suradnju, komunikaciju i pomiriti se sa svijetom nad kojim nemamo kontrolu.

Premda na idejnom planu ne donosi nikakvu značajnu novost Mi različiti je zanimljiv roman koji se konceptualno ističe među svojim suvremenicima. I premda mu konstrukcija, poglavito ona žanrovska, ponekad klapa očito je kako je cjelina romana pozorno promišljena što već samo po sebi opravdava vrijeme koje će u njega uložiti čitatelj (koji se s ovom vrstom lirske, gotovo zen-buddhističke meditacije može ili ne mora složiti). Ne pristajući uz bilo kakvu ideologiju osim one po kojoj su svi ideološki konstrukti jednako vrijedni ukoliko nam pomažu nositi se sa svijetom, Marković je uspio ispisati apolitičan roman koji se političkom problematikom bavi temeljitije od mnogih, diskurzivno agresivnijh tekstova.

Hoće li Markovićev roman u sredini obilježenoj totalitarnim ideologijama i agresivnim retorikama imati odjek i pasti na plodno tlo pitanje je na koje možemo naslutiti odgovor. No, to nas se zapravo ne treba ticati. Mišljenje koje poziva 'stati na loptu' nikad nije bilo izrazito popularnog karaktera.

Matko Vladanović

***

Matko Vladanović (1984, Split) - pripada prvoj generaciji koja na glavi nije nosila pionirsku kapu. Privodi studij filozofije, hrvatskog jezika i književnosti kraju, a s onim japanskog jezika tek otpočinje. Objavljivao svoje tekstove u Futuri, Kvadratu, na Studentnetu, a sada i na Booksi. Voli sve što vole mladi. 

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.