Ponedjeljak
05.01.2009.

KRITIKA 14: Dana Todorović




A+ A-

Kada bi mi, recimo, u ruke došao debitantski roman neke mlađe hrvatske autorice koja je odlučila radnju smjestiti u Budimpeštu, razviti paralelni prikaz ontološki odijeljenih razina zbilje, zavrtiti stvar oko filozofskog problema 'sloboda volje vs. determinizam' i pripovijedati kroz metafore i parabole – pa, prilično bih se iznenadio. Na našu se scenu i dalje ulazi uglavnom kroz 'stvarnosna' vrata, a i povremeni iščašeni, nadrealni odmaci mahom su veseli ludički vrtuljci bez pretenzija da se uhvate u koštac sa zeznutim metafizičkim pitanjima. S druge strane (istočne, da budem konkretniji), Vladimir Arsenić piše u Danasu kako se Tragična smrt Morica Tota Dane Todorović (Stubovi kulture 2008.) baš tim posezanjem za parabolom uklapa u najnovije trendove srpske proze. Prerano je, kaže Arsenić, da se ustvrdi otkud i zašto takva strujanja, ali dodaje: parabola se u nekoj književnosti javlja u dva slučaja – a) kada se pisci ne mogu precizno izražavati o predmetu o kojem žele govoriti (uglavnom zbog političkih pritisaka) ili b) kada je publika jednostavno nespremna da ih razumije. I što da zaključimo iz svega toga? Pa jasno: pošto romana poput Todorovićkinog u nas baš i nema, saznali smo da pisci u Hrvatskoj smiju pisati precizno o čemu god požele. A i da ne smiju, svi bi ih razumjeli. Odlično, eto prvog velikog dobitka od međudržavne kritičarske suradnje na relaciji Beton – Booksa!

I dok naši tako pišu precizno onima koji bi ih savršeno dobro razumjeli i da nisu tako precizni (kvragu, ovo već zvuči kao definicija hrvatskog neorealizma u proteklih desetak godina), da vidimo kako se istodobno snalazi njihova less fortunate istočna kolegica.

Naslovni lik njene Tragične sudbine bivši je budimpeštanski panker, odnedavno udovac, a odavno nezaposlen nesretnik, čiji se život mijenja kada ga gradska Opera uzme u angažman kao šaptača na izvedbama Turandota. Dirnut glazbom, Moric sanjari o tome da postane veliki skladatelj i ponovno u ruke uzima violinu koju nije svirao još od djetinjstva. I dok jedne večeri vježba u svome sobičku, na ulici ugleda neobičnu kreaturu, nekog grotesknog čovječuljka koji zuri prema njegovu prozoru. Pokuša s njim stupiti u kontakt, ali ga preplaši i ovaj pobjegne; čovječuljak se, ipak, i narednih dana mota u njegovoj blizini, povremeno u društvu prijatelja, a obojica se ponašaju tako čudno da Moric postaje uvjeren kako ga žele ubiti...


Roman, međutim, razvija i posve začudnu paralelnu narativnu liniju: pratimo suđenje izvjesnom Tobiasu Keleru, Referentu za moralna pitanja, koji je prekršio Pravilnik o kauzalnim nadležnostima, temeljni zakonski akt Velikog Nadzornika... Postupno, fragmenti se uklapaju u slagalicu: riječ je drugoj, 'višoj', transcendentalnoj zbilji, u kojoj je Tobias Keler jedan od visokopozicioniranih činovnika, zadužen za praćenje 'ovozemaljskih' subjekata, a među njima je i Moric Tot. Tobiasove ovlasti su jasne i strogo ograničene, svode se na djelovanje u skladu s Pravilnikom, bez prava na samostalne odluke; on ih je, međutim, prekršio, intervenirao je u zbilju stvorivši ni iz čega jedan kamenčić koji treba preokrenuti sudbinu Morica Tota, potaknuti ga da preuzme život u svoje ruke. Tobias sada pred sudom brani svoje pravo na slobodnu volju, koju je iskoristio kako bi potaknuo slobodnu volju Morica Tota (što je, doduše, paradoksalno, ali, nažalost, nije i najveći problem koji je iskrsnuo kada se autorica prepustila metafizičkim žongliranjima). Tobiasova intervencija – kao i svaki slobodan čin – ulazi u nesagledivu mrežu uzročno-posljedičnih odnosa i polučuje posve nepredvidive posljedice, daleko od onih koje je želio. Ispostavlja se da je upravo taj kamenčić-ex-nihilo povezao Morica s onom dvojicom, ali će se pokazati i da je on bezrazložno strepio, posve krivo interpretirajući okolnosti...
 
Čitanje, doduše, može krenuti u smjeru koji ipak sugerira postojanje nekog transcendentalnog jamca konačne istine – narodski rečeno: boga, koji se ovdje odaziva na ime Veliki Nadzornik – pa usporedba s Kafkom, za kojom su gotovo beziznimno posezali kritičari i prikazivači romana, kao da već tu pada u vodu. S druge strane, kada dvije narativne linije postavite jednu naspram druge, odrazi kao da se umnažaju u beskonačnoj igri ogledala, pa više niti jedna interpretacija nije sigurna. Sve je tu satkano od krivih procjena, neostvarenih namjera i pogrešnih tumačenja, čak bi i taj bog a.k.a. Veliki Nadzornik mogao biti tek deluzija... Zanimljivo je, ipak, što jedino pouzdano značenje, ono oko kojeg će se radnja rasplesti, uvodi lik psihijatra. Psihijatar umjesto boga - ironičan komentar vremena u kojem baš psihijatrijske (psihoterapeutske, psihoanalitičke...), metode polažu toliko prava na istinu? I to je jedno od mogućih čitanja Tragične sudbine...


Problem, međutim, nije u potencijalnim plauzibilnim interpretacijama, one mogu ići u smjeru orvelijanske konstrukcije društva nadzora, kafkijanskog apsurda egzistencije, sartrovskog pitanja slobode... i sve ih se, uz malo retoričke vještine, da izvesti vrlo uvjerljivo. Ne, problem je upravo u tome što postoji tako veliki prostor za njihovo razvijanje. Razlog - sama srž koncepta ovog romana poprilično je 'labava', tamo gdje bi trebao biti najjači, on je rasplinut, nedomišljen. Pitanje odnosa slobode i determinizma ipak je stara filozofska peripetija, a ovdje je ona nabačena na razini gimnazijskog udžbenika, pa se u tu, vrlo općenitu konstrukciju onda može učitati sve i svašta.

Drugi, manji problem tiče se narativne konstrukcije: u Tragičnoj sudbini sve je podređeno raspletu, i on je izveden vrlo vješto, ali na putu do njega previše je nepotrebnih indicija, previše 'migova' koji bi trebali zavesti čitatelja, a zapravo samo opterećuju radnju. Pritom, ulog kao da je premali: Tobiasu na suđenju prijeti tek kazna smjene s činovničkog položaja, a doznajemo ne samo da nije bio prvi koji je napravio ovakav nestašluk, nego da su i oni prije njega 'uglavnom osuđeni' – dakle, ne svi; kao da je premalo toga na kocki da bi čitatelju baš stalo do raspleta njegove sudbine.

Ok, a sada pozitivne strane: autorica, prije svega, piše dotjeranom, bogatom, razvedenom rečenicom koja se, očito, brusila na stranicama nekih 'starih majstora' (nekako ne vjerujem da se onaj lik s početka zove Kiš samo zato zato da bi se moglo reći kako je 'uistinu bio kiš – mađarski: mali'). Humor joj je fin, suptilan, ironija inteligentna, povremeni skokovi u apsurd urnebesni i sjajno uklopljeni. Naposlijetku, i taj koncept 'dvojnih stvarnosti', koje se onda in potentio umnažaju u beskonačnost, mada elaboriran kroz opća mjesta, nije nezanimljiv i, ako ništa drugo, prije je ambiciozan nego pretenciozan. U svakom slučaju, dat će vam povoda za dosta interpretativne gimnastike, više no što bi se očekivalo od prvog proznog pokušaja.

Ili, drugim riječima – možda i jest malo neprecizno, ali nudi puno toga za razumjeti.

Boris Postnikov 


Boris Postnikov (Split, 1979) - diplomirao filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi kao copywriter, uređuje dvotjednik Zarez i virtualni časopis za književnost www.knjigomat.com, a objavljuje još i na Trećem programu Hrvatskog radija.

***

KRITIKE - novi projekt na portalu booksa.hr!
Aktivna suradnja mlađe kritičarske populacije Bookse i beogradskog Betona.

Kritičko skeniranje novih domaćih knjiga i probrane regionalne ponude (BiH, CG, Srbija). Sve ono s čim ste se htjeli upoznati i vrijednosno usporediti, samo što nije bilo nikoga da se time pozabavi.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.