Page arrow
Web banner 3 korekcijaBanner mobile 3 korekcija

KRITIKA 148: Anela Borčić

Large vis
Nedjelja
29.04.2012.

STEREOTIPNA PRIČA O OTOKU
Anela Borčić, Kuća Pupuletovih (V.B.Z., 2011.)

Prije skoro godinu dana, pokojni je Mosor za Slobodnu Dalmaciju intervjuirao Anelu Borčić. Mogli bi se pretvarati da je povod tom intervjuu bio njen zapaženi prvijenac Garbin, zao vjetar (premda nam je jako dobro poznato da EPH-ovi mediji ne mare za kulturu ukoliko na istoj ne mogu profitirati), no vjerujem da je pravi povod tom intervjuu bila činjenica da Anela Borčić, u kontekstu suvremene hrvatske države, predstavlja slabo pojmljivi kuriozitet. Završivši fakultet, odlučila se vratiti na svoj rodni Vis i tamo, u pripizdini usred ničega, graditi spisateljsku i prosvjetnu karijeru. U državi koja je tijekom zadnjih dvadeset godina svog postojanja centralizirala kulturu i njene proizvodne pogone, takav je pothvat – za bilo koga s literarnim ambicijama – gotovo ravan samoubojstvu. Ipak, zahvaljujući pojedincima poput Anele Borčić čitatelji suvremene hrvatske književnosti imaju priliku čuti zanimljive glasove na kakve se rijetko, ako uopće, nailazi u publikacijama izdanaka zagrebačke matice. Ponekad se doduše dogodi da od tih glasova ne bude ništa.

Intervju s Mosorom Anela Borčić započinje riječima: "On [Vis] mi je bio izazov i čisti izbor, a ne usud i to je bit svega." Kad se čovjek susretne s Kućom Pupuletovih (VBZ, 2011.), a pri tom na umu ima te riječi, može mu se učiniti kao da je knjigu pisala nečija druga ruka. Ista je, naime, prepuna usuda i sudbinâ neraskidivo povezanih s otokom, otočkim mentalitetom i otočkom tradicijom. Autorica je možda i odabrala život na otoku, no njeni likovi nisu bili te sreće. Velikoj većini njih otok je bio i ostao jedini horizont. Ipak, za Anelu Borčić otok nije tek pitanje kartografije Jadrana – otok je stanje uma, mentalitetâ ukotvljenih u rigidnu strukturu koju definiraju tradicija, mit i apsolutna nesposobnost da se Drugo prihvati ili barem pojmi kao jednakopravno. Utoliko je naslov ove zbirke priča prilično indikativan te ukazuje na temeljnu zajedničku osobinu svih likova knjige. Oni nisu ništa drugo doli lutke (pupuleti) u rukama brutalnog i nemilosrdnog lutkara. Identitet lutkara u ovom je slučaju krajnje nebitan – bitno je samo to da su konci nevidljivi i da njima uzrokovano kretanje uglavnom vodi u propast.

Prethodni kratki paragraf sasvim je dovoljan za razumijevanje kompletne epistemološke dijagnoze čitavog univerzuma Kuće Pupuletovih. Prihvatimo li ideju otoka u njenoj epistemološkoj dimenziji kao suštinski problem svih likova ove zbirke priča brzo dolazimo do spoznaje da nam njihove sudbine same po sebi ne govore ništa. Tj. da nam ne govore ništa o čemu književnost, filozofija i bilo kakvo kritičko mišljenje ne govore već stoljećima. Izolacija je destruktivna. Društvo utemeljeno na ritualnom obnavljanju pretpotopnih tradicija ne vodi nikamo. Civilizacija i napredak (pri čemu ove pojmove valja lišiti njihove tehnološke dimenzije) zahtijevaju dijalog itd. Ovim općim mjestima humanističke misli Anela Borčić pokušava doprinijeti povezujući ih s konkretnom stvarnošću otoka.

Otok – shvaćen kao geografski topos – zajedno sa svim svojim povijesnim naslijeđem (teški uvjeti života, zemljoradnja kao primarni način preživljavanja, društvo utemeljeno na raspodjeli poslova...) i suvremenim stanjem (prometna izoliranost, odumiranje stanovništva, nedostatak privatnosti...) dodatno je obilježen mističnom, pseudo-magijskom komponentom koja od njega čini mjesto iskonske nesreće iz kojeg dopiru gotovo opipljive silnice koje svu tu silu pupuletā vezuju za nj i ne dopuštaju im nikakvu slobodu izbora. Ono što leži u pozadini Kuće Pupuletovih može se sažeti riječima: otok doista jest problematično psihološko stanje, ali ako ste rođeni na otoku – jebiga raja – nijedno drugo vam nije dostupno.

Upravo u tome leži jedan od najvećih problema ove zbirke priča. Takav književni kolaž koji priziva Junga i uspostavlja sinkronicitet između mjesta (koje se po definiciji razumije kao zabit) i sudbina njegovih stanovnika u najmanju je ruku predvidljiv i nedomišljat. Jer, zar bi stereotipna priča o otoku i teškim sudbinama njegovih stanovnika uopće mogla izgledati drugačije? Da je kojim slučajem Kuću Pupuletovih napisao furešt, otvorio bi se prostor kritike po liniji legitimiteta (znate već kako kritika crnaca/Židova/muslimana nije 'dozvoljena' nikome osim crncima/Židovima/muslimanima), ovako – kad stereotipnu priču o otoku i otočanima ispisuje insajder, možemo samo slegnuti ramenima. Izgleda da se ljubav prema otoku, otočkoj baštini i svemu otočkome kod Anele Borčić manifestira u nekoliko lirskih pejzaža o divnom šumu mora, omamljujućim mirisima otočke vegetacije i sličnim stvarima – sve ostalo je više ili manje stvar konvencije.

U Kući Pupuletovih postoje i sjajni momenti. Priča o Visku Mišurinu divan je kratki prikaz kompletne hrvatske povijesti i identitetskih kurioziteta ispričan u susretu otočke starine Viska i mladog Albanca na straži pred ulazom u neku od kasarni JNA. Ovom je pričom Anela Borčić vješto prikazala na čemu počiva neuspjeh izgradnje nadnacionalnih (pa i nacionalnih) identiteta. Otočki mentalitet (pri čemu je Visko egzemplarni predstavnik istoga) ne poznaje ili nije u stanju razumjeti pojam zajedničkoga. Rudimentarna ekonomija otoka poznaje samo dihotomiju moje-tuđe pri čemu se moje legitimira tradicijom. Svaki napredni civilizacijski koncept (poput socijalne države, multikulturalizma, sekularizma itd.), ukoliko zadire u tradiciju i narušava njome uspostavljene socio-ekonomske odnose, automatski je prepoznat kao neprijateljski. Politička, sociološka pa i filozofska teorija ispisala je desetke tisuća stranica traktata o odnosu tradicije i moderniteta. U Visku Mišurinu Anela Borčić je prepoznala mogućnost da tu dugačku i zamornu raspravu prikaže jednostavnom parabolom koja se može iščitati kao jedna od varijanti bitnog identitetskog pitanja s ovih prostora – pitanja šta vlaj/bodul ima od Države?

Povremeni momenti poput ovoga pokazuju da Anela Borčić ipak ima uvida u stvarnost oko sebe i da se njeni dometi ne iscrpljuju u stereotipijama. Ipak - da se ne lažemo – puno bolji pripovjedači od Anele Borčić trenutno lunjaju hrvatskom književnom pustarom. O stanovnicima svjetskih književnih pustara da i ne govorimo. Previše se puta ovoj zbirci omakne jeftina lirska digresija, previše se puta priča sažme u nekoliko jeftinih fraza, previše je predvidljivih putanja i jednostavnih pripovjednih rješenja uokvirenih zgodnom porukicom nalik onima kakve se nađu u crkvenim propovijedima; pripovjedački joj se glasovi - neovisno o tome pripadali oni malodobnim curicama, stasalim djevojkama ili ostarjelim matronama – svi odreda glasaju istim metuzalemskim, hipersenzitivnim diskursom zbog kojega je već u startu narušena pozicija neutralnog kroničara otočnih sudbina koju Anela Borčić pod svaku cijenu želi zadržati - previše je tih kompozicijskih nezgrapnosti koje se mogu tumačiti na dva načina. Ili Anela Borčić ima problema sa zanatskim dijelom književne prakse ili je urednik knjige bio neobično nemaran prilikom pripreme rukopisa. I premda Kuća Pupuletovih povremeno pogađa u srž hrvatskih identitetskih trauma, premda u njoj ima specifičnog lokalnog kolorita kojega će prepoznati i kojemu će se nasmijati svatko tko je iole upoznat sa životom na otocima cjelina joj klapa i puca po svim šavovima. Tražite li nove i zanimljive glasove hrvatske književnosti Kuću Pupuletovih možete komotno preskočiti.

Matko Vladanović
foto: Curious Expeditions (flickr)

***

Matko Vladanović (1984, Split) - pripada prvoj generaciji koja na glavi nije nosila pionirsku kapu. Privodi studij filozofije, hrvatskog jezika i književnosti kraju, a s onim japanskog jezika tek otpočinje. Objavljivao svoje tekstove u Futuri, Kvadratu, na Studentnetu, a sada i na Booksi. Voli sve što vole mladi.

Možda će vas zanimati
Kritike
Homepage dizajn bez naslova  5 22.12.2020.

Izboriti se sa sopstvenom sviješću – dometi i ograničenja autofikcije

Sana Perić u romanu 'Monáda' uspjela je artikulirati uvjerljiv pripovjedački glas i ocrtati konture zanimljive junakinje koja nas uvlači u svoju svijest.

Piše: Nađa Bobičić

Književne svilarije
Homepage schoenberg red gaze 06.02.2017.

Kritičar / Neprijatelj

Ako se koncept umjetnika i kritičara koji se gledaju preko nišana čini besmislenim, ovi primjeri iz različitih perioda pokazuju da nije tako.

Piše: Neven Svilar

Intervju
Homepage breitenstein 19.11.2015.

'Ozbiljna kritika uvijek će imati publiku'

Razgovarali smo s Andreasom Breitensteinom, književnim kritičarem novina 'Neue Zürcher Zeitung', o današnjem statusu književnosti u medijima.

Piše: Neven Svilar

Kritike
Homepage tropizmi 07.07.2014.

Zavojite refleksije

Književne kritike Darije Žilić u knjizi 'Tropizmi 2' pokušavaju postaviti pjesničke radove u širi društveno-politički kontekst.

Piše: Kristina Špiranec

U fokusu
Homepage natasa 11.03.2014.

Ranjivost kritičara

Pisati kritiku nije lako, ali 'um koji nije potpuno izbačen iz ravnoteže zapravo uopće nije u pogonu.'

U fokusu
Homepage francuzi final foto 04.02.2014.

Je li web kritika povratak korijenima?

Mayer i Monrozeau tvrde da je suvremena kritika umjetnosti u biti veoma slična počecima francuske umjetničke kritike u 17. stoljeću.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu