Ponedjeljak
19.01.2009.

KRITIKA 16: Milko Valent




A+ A-

Kad bi se tkogod prihvatio režije Kaosa točno na onaj način kako je to autor zamislio u svojem predgovoru, ona četiri čovjeka koja još uvijek idu u kazalište našla bi se pred zanimljivim problemom. Pet sati nakon početka predstave (riječ je o aproksimaciji vremena potrebnog da se izgovori prva i posljednja rečenica), ti isti gledatelji morali bi pokazati zavidnu snagu volje da ne upucaju autora, glumce, a potom i sebe. Šteta koja bi nakon takvog pokolja zadesila hrvatsku kazališnu javnost bila bi nemjerljiva.

Čitajući neki dramski tekst (ili u ovom slučaju tekstove), teško je pobjeći od potrebe da opisane scene i replike u vlastitoj glavi postavljate na pozornicu. Tekst dramske trilogije Kaos intenzivno se opire tome - ne stoga što bi bila riječ o nezanimljivom ili loše napisanom tekstu, već stoga što konačna slika predstavlja sklop začudnih elemenata, neortodoksnih dekonstrukcija kazališne prakse, i pomalo poremećenih dramskih postupaka koji, u najmanju ruku, izazivaju nelagodu kod gledatelja. U izvedbenom, a potom i stilskom smislu, trilogija je sačinjena od tri potpuno različite predstave objedinjene dominantnom temom koja se, gdjekad prikriveno, a gdjekad potpuno otvoreno provlači kroz čitav tekst drame.


Krenimo redom. 'Nema više apokalipse' (prvotno objavljena u časopisu Dubrovnik iz 2006.), prikazuje susret različitih poimanja stvarnosti, te rezultate koji nastaju iz takve interakcije. Valentovi se likovi svojim scenskim nastupom potpuno razotkrivaju, a njihove replike ne ostavljaju mjesta nezavisnom domišljanju uzroka i posljedica. Sukob između vanjskog svijeta kao sustava pravila kojemu se 'neprilagođeni' pojedinci moraju prilagoditi, likovi koji svoje životne filozofije provode do kraja ne odstupajući od njih niti za milimetar, snoviti svijet rehabilitacijske terapije u kojemu postaje očevidan kontrast između onoga što biva izrečeno i onoga što se doista misli, hipersenzibilnost koja ne podnosi gluposti svakodnevnice na koje smo postali imuni, brutalna iskrenost glavne junakinje (premda je upotreba riječi 'junak' na ovom mjestu pomalo pretjerana) i odustajanje od svijeta koje se nameće kao jedino rješenje u bezizalznoj poziciji. Sve je ovo prikazano u dugačkim razotkrivajućim monolozima, lišenima svake naznake sukoba u klasičnom smislu te riječi, monolozima koji predstavljaju izazov kako izvođaču tako i recipijentu koji mora pristati na takav oblik diskursa ne očekujući nikakvu nagradu na kraju balade.


'Mala klaonica nježnosti'
(prvotno objavljena u časopisu Tvrđa iz 2007.) prikazuje ono što Valent naziva totalnom ljubavi - incestuoznu ljubav između brata i sestre koja se završava konačnim činom predaje - kanibalizmom i ritualnim samoubojstvom. Svojom dinamikom 'Mala klaonica nježnosti' stoji u potpunom kontrastu s prethodnim dijelom trilogije - njen leksik je izravniji, brutalniji i ispunjen intertekstualnim citatima iz kulturne povijesti Zapada (od Biblije do pop kulture u najboljoj postmodernističkoj maniri). Izmjena je glasova brža, a kulminacija drame nalazi se u obrednom trančiranju svinje (izvedenom na pozornici) koje bi metonimijski trebalo predstavljati obredno ubojstvo sestre i njenu potpuno sjedinjenje sa vlastitim bratom, kako u duhovnom, tako i u tjelesnom smislu.

'Sarajevo blues' (objavljen 2005. u časopisu Riječi) završni je čin trilogije u kojemu najviše do izražaja dolazi njen naslov. Kontrastrirajući priču o ljubavi, njenim mitskim implikacijama, jezičnim frazama i strategijama koje su je oduvijek pratile s kaosom ratnih zbivanja, Valent gradi dvije različite sarajevske razglednice. Premda je mitologija koja ih pokreće potpuno različita - jedna se nadovezuje na mit o predratnom Sarajevu kao uspješnom eksperimentu multietničke zajednice, a druga na ratnu retoriku ideologije i zaoštravanje etničkih i nacionalnih obilježja do krajnjih granica - njima su objedinjena oba aspekta postojanja. Čin je ljubavi stavljen na prvo mjesto i zauzima središte pozornice bivajući na taj način centralnom tematikom čitave drame, no u pozadini, na videozidu, kao konstantni podsjetnik na podsvjest civilizacije, nižu se slike ratnog razaranja u funkciji potpune dekonstrukcije svih pravila, kako onih ljubavnih tako i onih društvenih.


Dramska trilogija Kaos tematizira apsolutnu iskrenost, no u etičkom smislu ne daje jasne odgovore. Premda su glavni junaci drame radikalni ljudi, asocijalni primjerci nespremni na kompromise u vlastitoj potrazi za životnom srećom, umjereniji stavovi njihovih scenskih protivnika ne bivaju obilježeni stigmom apsolutnog zla. Valentovi junaci, u svojem spoznajnom sljepilu ne nalaze odgovor na vlastite probleme, i potpuno su nesposobni za razumijevanje pozicije Drugoga. Krajnji individualizam, koji se u ovoj interpretaciji prikazuje kao egoistički hedonizam, biva osuđen na izgon iz društva kao nekonstruktivni element na kojem se civilizacija ne može izgrađivati. Ipak, ta i takva civilizacija koja propovijeda jedno, a misli drugo (dvojnost ovoga tek naznačena u prvom dijelu trilogije, a posve eksplicitno prikazana u završnom) ne opravdava svoje postojanje na dovoljno uvjerljiv način. Slijedeći ideju Andrewa Gibsona o povijesti kulture kao odbacivanju čudovišnoga, može se reći kako Valent zauzima dijametralno suprotnu poziciju. U ovom slučaju, čudovišta odbacuju kulturu jer im ista ne nudi ništa osim dvoličnosti ili, u najboljem slučaju, simulacije.

Bilo da se Kaos čita kao metafora obrednog umiranja, parafraza Frazerove Zlatne grane u kojoj svjedočimo transformaciji starog u novi život - što je način koji predlaže Boris Senker u svom predgovoru - bilo da dramu promatramo kao dramu pojedinaca koja nema nikakve veze sa kozmičkim ustrojstvom stvari, bilo da u njoj vidimo paradigmu za sve specifične balkanske pikanterije kakvih smo se nagledali u vlastitoj povijesti, a bome i sadašnjosti, ona se opire bilo kakvom definitivnom tumačenju, a to izmicanje smisla, nevoljkost da se pristane uz bilo koju stranu, postalo je već prepoznatljivim karakteristikama Valentovog stvaralačkog rada. Može se Kaosu i prigovoriti pokoja stvar - pri čemu je prigovor na negledljivost trilogije u cjelosti (bez pauza, što je Valentov prijedlog) zapravo samo pitanje kazališne navike - poput istrošenih motiva koji su se na ovaj ili onaj način već ponavljali u njegovim prethodnim dramama, ili erotsko-pornografskog leksika koji je odavno prestao biti začudan (osim valjda kod onih koji čitaju Hrvatsko slovo ili Fokus), no riječ je uglavnom o prigovorima stilske naravi koji u totalu drame i nemaju neku težinu. 

Valentov Kaos u svojoj integralnoj verziji predstavlja ambiciozan umjetnički projekt koji svojim leksikom i temama uvelike odstupa od dominantnog pravca novije hrvatske proze te je kao takav svojevrsna književna avangarda. Naravno, to samo znači kako će Kaos imati još manje čitatelja no što bi imao gledatelja. Ipak, ako na književnost ne gledamo očima menadžera ili ekonomista, tada možemo reći kako je Kaos inteligentno, zanimljivo i provokativno djelo koje hrvatsku književnost izvlači iz njene opterećenosti lokalnim tračevima i gura je prema novim pravcima. Hoće li tko krenuti za njime, ostaje da se vidi.

Matko Vladanović


Matko Vladanović
(1984, Split) - pripada prvoj generaciji koja na glavi nije nosila pionirsku kapu. Privodi studij filozofije, hrvatskog jezika i književnosti kraju, a s onim japanskog jezika tek otpočinje. Objavljivao svoje tekstove u Futuri, Kvadratu, na Studentnetu, a sada i na Booksi. Voli sve što vole mladi.

***

KRITIKE - novi projekt na portalu booksa.hr!
Aktivna suradnja mlađe kritičarske populacije Bookse i beogradskog Betona.

Kritičko skeniranje novih domaćih knjiga i probrane regionalne ponude (BiH, CG, Srbija). Sve ono s čim ste se htjeli upoznati i vrijednosno usporediti, samo što nije bilo nikoga da se time pozabavi.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.