Page arrow
Web banner 3 korekcijaBanner mobile 3 korekcija

KRITIKA 176: Abdulah Sidran

Large goli otok2
Ponedjeljak
25.03.2013.

Abdulah Sidran, Otkup sirove kože (Zagreb, Naklada Ljevak, 2011.)

PORODIČNE HRONOSPORE

"Nikako ne mogu svoja prisjećanja na minuli život natjerati da dolaze sistematično, na kakav bilo način, hronološki ili tematski, sabrano i poredano. U noćnim satima nesna, na stoliću pokraj postelje, premećem mamine kartonske kutije. Njihov sadržaj – pisma, fotografije, svjedodžbe, molbe, žalbe, računi, rješenja, priznanice – putuje kroz moje ruke sporo, jedna obična žuta poštanska dopisnica iz 1937. godine učini da zaboravim gdje sam, ko sam, šta mi je, i šta to radim, tu gdje sjedim, bdijem i naričem nad vlastitom nesanicom i životom koji, izgleda, nije bio pa minuo, nego mi se tek prisnio."

"U našoj kući nije postojala prošlost", počinje Abdulah Sidran Otkup sirove kože, autobiografiju sa ocem u glavnoj ulozi, i odmah nam otkriva glavnu motivaciju – popunjavanje praznina u porodičnom sećanju. I stavlja do znanja: "Sve što u ovim zapisima o tome bude rečeno shvatio sam i dokučio mnogo kasnije, sam samcijat, poslije očeve smrti 1965." Roman ne može izbeći da bude pročitan kao hipertekst filmova Otac na službenom putu i Sjećaš li se, Doli Bel?, ali to ne registrujem kao manu, već kao zgodnu preporuku. Malo ćemo obnoviti gradivo, a biće i dodatne nastave. 

Otkup kože Mehmeda Sidrana, po logici pervertirane Marksove misli iz stiha Vuka Krnjevića: "Sudbina očeva u našim je rukama!", predstavlja literarni čin raspakiranja porodične dokumentacije, brižljivo arhivirane rukom majke Behije i nepouzdanim sećanjem sina Abdulaha. U kutiji se nalaze fotografije, razglednice i pisma, izveštaji i molbe nadležnim organima, očeva golootočka šifrirana beležnica i u njoj skice za 'pokajnička pisma' u kojima obaveštava porodicu o svom napretku u procesu revidiranja. Golootočki narativ, najobimnija narativna celina romana, sastoji se od dokumenata, pamćenja i neznanja nadomeštenog mogućim interpretacijama. Pored autorove rekonstrukcije događaja kojima je kao dečak prisustvovao ili ih tek naslućivao, u taj registar uključena su svedočenja zatvorenika (D. Mihailović, D. Jovanović, P. Kostić, Eva Grlić) i golootočki pojmovnik u vidu kratkih jedinica koje, kao i ostali dokumenti, potkrepljuju fabulu.

Prozna tekstura postavljena je hronosporično, da se poslužim kovanicom Svetlane Slapšak, pa je pripovedna hronika očevog života isprekidana sporadikama, komentarima koji nisu direktno povezani sa događajima koji linearno slede biografiju centralne figure. A iz tih spora, semena koja mogu razviti značenja u raznim vremenima i čiji rast nije uvek predvidljiv, razvijaju se fragmenti biografije autora Sirove kože. Tim fragmentima kao čvršća celina dominiraju Pismene zadaće Abdulaha Sidrana, rani autorovi prozni radovi koji su nastajali i povremeno bili objavljivani od 1969. do 1972. godine, s namerom da posluže kao predložak za filmsku porodičnu tetralogiju: Otac na službenom putu, Sjećaš li se, Doli Bel?, Prvi put s ocem na izbore i Otac je kuća koja se ruši. Ova rekonstrukcija detinjstva u fingiranom dečjem govoru u pripovedačkom prezentu, ispričana u prepoznatljivom maniru 'naivnog verizma', kako je taj stilski postupak davno nazvao Sidranov književni prijatelj Ranko Risović, okružena je narativom u 'odraslom' prvom licu, takođe verističkom, ali u ovom slučaju nesumnjivo sentimentalnom i selektivnom, o čemu će kasnije biti reči.

Otkup sirove kože obeležen je potragom za razrešenjem pitanja: "Zbog čega stradava Mehmed Sidran, 1949. godine, dvanaest mjeseci i tri dana nakon što je uzdignut visoko, imenovanjem na mjesto ’vršioca dužnosti upravnika u Upravi za radnu snagu’ Ministarstva rada NR BiH?" U scenariju filma Otac na službenom putu izostavljen je taj glavni motivacijski detalj, napominje Sidran, a razlog za to je prosto neznanje naratora/autora, ali i samog zlosrećnog protagoniste. Ova pripovest, naravno, bez ikakvih smetnji funkcioniše u kafkijanskom ključu i apsolutno je svejedno "da li je čovjek stradao iz uvjerenja, od vlastite gluposti i neopreza, ili od tuđe zloće i zarad tuđeg interesa". Ipak, uprkos ispravnoj literarnoj aritmetici, pisca otkrivanje očevog hibrisa interesuje iz ličnih razloga. U filmu postoje dovoljne naznake da je slanje Mehe Sidrana na Goli otok motivisano razbijanjem seksualnog trougla u krugu partije, ali sada Abdulah Sidran otkriva sadržaj jedne davno zanemarene dopisnice, u kojoj bi mogao ležati ključ. "Zdravstvujte!", piše porodici Meho iz Laškog, partijskog banjskog odmarališta, u trenutku kada je njegova karijera u rasterećenom usponu. Ali taj veseli ruski pozdrav, napisan 1949. na dopisnici i ostavljen na uvid svakom iole budnom lovcu na lokalne 'ibeovce', omogućava autoru tumačenje koje u mladim godinama nije mogao dohvatiti i obraditi. 

Roman je bogat epizodama, nadograđenim biografijama likova koje poznajemo iz filmova i anegdotama koje je pisac razvio do izuzetno koherentnih konfabuliranih minijatura, stilski i taktički izuzetno izvedenih, koje razbijaju povremena prozna opterećenja. Naime, neretko se više puta pripoveda o jednom događaju i to zna da umori. Dvaput ispričana priča može se tolerisati ako se prvi put interpretira u Zadaćama, a drugi put u liniji koju vodi zreli autorski glas, ali ima i čestih ponavljanja bez razlike, dakle bez promene perspektive, koja uspavljuju interesovanje i samo rastežu radnju. Ali ipak ne poričem da je Otkup sirove kože korektno prozno ostvarenje. Međutim, ima u ovom romanu slojeva čitanja koje upravo korektnost sabotira.

Sidran pamti samo prijateljstva koja su do kraja ostala neuprljana konfliktima, kao što je ono sa pesnikom Vujicom Rešinom Tucićem ili Goranom Babićem, dok neka druga, iako izuzetno značajna upravo za prvu (filmsku) realizaciju priče o ocu, jednostavno amputira. Pošto je jasno da nije reč o kreativnoj kriptomneziji koja stare misli iznova spaja, ispisuje, razvrstava i popunjava novim i svežim uvidima, u tim je momentima naše čitanje stavljeno pred kreativno iskušenje, slično onom pred kojim se pisac godinama nalazio u pokušajima da dokuči splet okolnosti koje su Mehmeda Sidrana odvele na robiju, mada svakako neuporedivo lagodnije.

U nedavnom intervjuu za Agenciju Anadolija, Sidran je izjavio: "Licemjeri su oni koji nas usmjeravaju u tom pravcu, hajte okrenite se, zaboravite. Naša prošlost – to smo mi. Ja nisam skrojen od svoje budućnosti. Svaka ćelija mog bića je moja prošlost." A upravo on sâm izneverava poneku krucijalnu ćeliju svoga bića i tezu koju postavlja u navedenom intervjuu. U Otkupu sirove kože nema mnogo ratnih sećanja. Sarajevo je ovde, kao i Zvornik, uglavnom izgrađeno od međuratnog emotivnog i činjeničnog materijala. Tek se retko može pročitati Sidranovo promišljanje rata u Jugoslaviji i gotovo svaki taj diskretni momenat je popunjen opštim mestima u okviru teme. Takođe se i komentari na postratnu reanimaciju zasnovanu na etnički strogo podeljenim celinama, intoniranu demokratskim novogovorom, nalaze u radaru one njegove: "Kad mi neko počne govoriti o suživotu, pošaljem ga u sukurac." Naravno, te su proporcije u skladu sa postavljenim literarnim zadatkom i ova sporadična zastupljenost recentne istorije može se opravdati doslednim držanjem u okvirima centralne pripovedne zaokupljenosti. I tako priča funkcioniše bez utiska da postoje nemotivisane praznine. Ali upadljiv je jedan konkretan izostanak: prećutana je saradnja i prijateljstvo sa Emirom Kusturicom koje je krahiralo usled moralno i ideološki nepomirljivih stanovišta. Reditelj, koji se pominje svega nekoliko puta, pod inicijalima ili po profesiji sa velikim početnim slovom, figurira kao beznačajna epizoda, ali ga upravo to upadljivo odsustvo čini bitnim. Mislim da ovaj izbor – da se ne piše o onome o čemu bi se moralo pisati kritički – nepotrebno romantizira rezon. I ne, nije taj postupak ostavio utisak plemenitosti autora koji je spreman da halali i prevaziđe, već bi to pre bila demonstracija nespremnosti da se popuni lično bolno polje na način na koji se pristupilo građenju narativa o ocu. Bilo bi prestrogo poslužiti se retoričkim pitanjem koje je, kako čitamo, piscu u nekom od razgovora o literaturi izgovorio Adil-beg Zulfikarpašić: "Kako da ti vjerujem, kad za svakog kažeš izvrstan, sjajan, veliki...",  ali bi se moglo smisliti niz varijanti koje bi se o Sidranovoj korektnosti mogle izreći na tom tragu. Ne mislim da je ovaj autorski postupak dovoljan da se izgubi poverenje u delo, ali je izvesno da bi autobiografija bila poštenija da je ispisana manje 'korektno'.

Jasna Dimitrijević

***

Jasna Dimitrijević (1979, Negotin), diplomirala na Katedri za opštu književnost i teoriju književnosti u Beogradu. Piše književnu kritiku i kratku prozu. Bavi se lekturom, prevođenjem i sličnim zanatima.

Možda će vas zanimati
Kritike
Homepage dizajn bez naslova  5 22.12.2020.

Izboriti se sa sopstvenom sviješću – dometi i ograničenja autofikcije

Sana Perić u romanu 'Monáda' uspjela je artikulirati uvjerljiv pripovjedački glas i ocrtati konture zanimljive junakinje koja nas uvlači u svoju svijest.

Piše: Nađa Bobičić

Književne svilarije
Homepage schoenberg red gaze 06.02.2017.

Kritičar / Neprijatelj

Ako se koncept umjetnika i kritičara koji se gledaju preko nišana čini besmislenim, ovi primjeri iz različitih perioda pokazuju da nije tako.

Piše: Neven Svilar

Intervju
Homepage breitenstein 19.11.2015.

'Ozbiljna kritika uvijek će imati publiku'

Razgovarali smo s Andreasom Breitensteinom, književnim kritičarem novina 'Neue Zürcher Zeitung', o današnjem statusu književnosti u medijima.

Piše: Neven Svilar

Kritike
Homepage tropizmi 07.07.2014.

Zavojite refleksije

Književne kritike Darije Žilić u knjizi 'Tropizmi 2' pokušavaju postaviti pjesničke radove u širi društveno-politički kontekst.

Piše: Kristina Špiranec

U fokusu
Homepage natasa 11.03.2014.

Ranjivost kritičara

Pisati kritiku nije lako, ali 'um koji nije potpuno izbačen iz ravnoteže zapravo uopće nije u pogonu.'

U fokusu
Homepage francuzi final foto 04.02.2014.

Je li web kritika povratak korijenima?

Mayer i Monrozeau tvrde da je suvremena kritika umjetnosti u biti veoma slična počecima francuske umjetničke kritike u 17. stoljeću.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu