Ponedjeljak
08.04.2013.

KRITIKA 177: Zilhad Ključanin




Extra_large_to_do_list
A+ A-

Zilhad Ključanin, Spas (Dobra knjiga, Sarajevo, 2012.)

LITERARNA PRAZNINA

Zilhad Ključanin, kao autor, privlači kritičku pažnju prije svega svojom neobičnom preuzetnošću u bh. književnom životu, u posljednje vrijeme. To je autor koji je, naprimjer, samo u zadnje tri godine objavio čak osam knjiga: tri zbirke poezije, četiri romana i jednu dramu. Možda nije naodmet pomenuti da je više od polovine tih knjiga, čak njih pet, štampano u Dobroj knjizi, izdavaču koji je posljednjih godina najizdašnije podržan dotacijama federalnog Fonda za izdavaštvo. I sam je Ključanin, kao autor, ovjenčavan nagradama tog fonda u posljednje tri godine. Inače, Zilhad Ključanin, kao pisac preveden na desetak jezika, kao univerzitetski profesor književnosti, zauzima značajno mjesto u bošnjačkoj književnosti, propovijedanoj na fakultetima, njegovo djelo se već dugo prečitava u svjetlu 'kulturnomemorijskih pojava' i 'etnokulturnih samorefleksija', kao pojmova kojima se nacionalno osviješteni profesori igraju već godinama po našim katedrama. Ključanin je devedesetih godina bio nacionalno angažiran autor, i u tome smislu značajna je njegova kolumnistička knjiga znakovita naslova Da, ja prezirem Srbe (koju više ne pominje u svojim bibliografskim popisima), kao i roman Šehid o čijim je estetsko-ideološkim poetičkim karakteristikama pisano u Sic-u.

U posljednjem romanu Spas Ključanin je, međutim, odlučio prepričati i uvezati nekoliko (auto)biografskih scena iz života jednog bh. univerzitetskog profesora koji je iznenada osjetio svu ispraznost svoga života, svoje 'egzistencije', odlučivši se demonstrativno povući u prirodu, na svoju vikendicu. Zašto uzimam za shodno naznačiti okvire ove beznačajne priče? Prije svega zato što bi se teško moglo nešto reći o njenom uobličenju, jer je ova priča ispričana, tako da kažem, sama po sebi, onako kako ju je njen autor držao u glavi, izravno, bez suvišnog zapretanja, prosto, uz minimum značenjskih intencija, brzimice, sverazumljivo, bez sižejne kombinatorike ili inoviranja, sveprijemčivo. Banalnost ovog romana ogleda se, dakle, ponajprije u besmislenosti priče kojoj je dato najviše prostora. Taj profesor, kao glavni lik, odluči se na početku javiti svim ljudima čije brojeve ima u svome mobitelu jednom porukom, dvosmisleno konotiranom: Nema me! Ta patetična tajanstvenost kratkog dometa, ta dvosmislenost egzistencijalističkog prizvuka, to je, doista, krajnji efekt koji postiže ova knjiga, i svugdje tamo gdje on izostaje – ostalo je nekakvo domišljanje dokonog pisca, naglabanje o besmislenim samotnim danima, trudbeničko iznošenje njegovih najsvakodnevnijih misli i dosjetki koje nisu vrijedne niti pukog usmenog saopštavanja, a kamoli ugrađivanja u datu romanesknu konstrukciju koja pretenduje na neko značenje. Tu uvezanost banalnih događaja teško je i nazvati romanesknom radnjom. Profesor će onda kupiti sebi ljuljačku, nabrajaće nam knjige koje ima na polici, nabaviće mačku kao kućnog ljubimca, kosiće travu i pozelenit će mu noge, sprijateljiće se sa nekim Mukijem koji živi u blizini, boriće se s krticama, masturbiraće, platiće prostitutku, pročitaće 143 poruke svoje žene, gledaće i prepričati nam jedan film... Itd, itsl. Sastaviće spisak nedosegnutih stvari u svome životu i onda će te stvari dosezati. Bez ikakvog otklona, taj dokoni pripovjedač mudruje, naprimjer, ovako: "Pritisnem komandu IZBRISATI SVE. I SVE nestaje u nigdje. Takav je taj virtuelni svijet. Nikad ne znaš da li je NIGDJE ili SVUGDJE. Nigdje i svugdje, kažem Muciju." To je taj spoznajni melanž najnovije bošnjačke književnosti: o čovjekovom položaju i besmislu u obzorima jedne virtuelne civilizacije! Da li se mačak Muci prestrašio pred ovim stravičnim zaključkom o našoj egzistenciji? No ovaj roman bi mogao biti zanimljiv i po jednom postupku, po jednoj lapidarnoj tehnici pripovijedanja:

"Prekinuo je vezu.
Zamišljam podzemni grad pun krtica.
A smrad ima tendenciju da se širi.
Izvaljen u ležaljci.
Pogledam na jednu, pa na drugu, živicu.
Čuj, zovnuo sam Rajka.
Smrad ima tendenciju da se širi..."

Mislim da neću pogriješiti ako kažem da je polovina knjige ispripovijedana u ovom maniru, već odomaćenom u našoj najnovijoj književnosti. Neko je to nazvao: jadima mladog entera. Možda je to recept po kojem se osam knjiga može ispisati u tri godine. Da li se nekog stvarno može dotaći nemoć jednog romansijera koji sve pretvara u neku blijedu i raskidanu neodređenost? To je samo bljedilo jednog senzibiliteta, stila, talenta, jedna otužnost kojom Ključanin uporno, bez ikakvog razloga, poljeva svog čitaoca. Poznato je da registar pripovijedanja uslovljava značenja, i zato ćemo pogledati kako je ritam ovakvog saopštavanja dinamizirao najvažnije značenjsko, da ne kažem: filozofsko, mjesto u ovom romanu:

"Ubio se Muki.
To je rekla. Gledao sam je dugo, tako da je morala ponoviti.
Ubio se Muki.
Uspio je, pomislio sam. Besmisleno. I to što sam pomislio. I to što je Muki učinio. Besmisleno."

Čini mi se da bi svi anksiozni, svi čitaoci Selimovića ili Kamija, trebali izbjegavati ovaj roman, ako ne žele, kao nikad dosad, ostati pokolebani u svim svojim životnim, kao i samoubistvenim, namjerama, pod pritiskom ovakvog obeshrabrujućeg književnog ritma, kao novog apsurda. Kaže nam se: Besmisleno! Nakon što nas Ključaninov pripovjedač ovako izravno uvjeri u besmislenost svih intencija ljudskih, više ništa neće ostati isto u našim životima, i ja se sada pitam kako ćemo uopšte nastaviti živjeti. Doista dirljivo i potresno djeluju prva i posljednja stranica ovog romana, koje su cijele posvećene dvjema sentencama što, štampane usamljeno na toj papirnoj bjelini, ulijevaju čitaocu novu metafizičku jezu, u tom svom čudesnom paralelizmu, nakon što zaklopi roman. Na prvoj stranici stoji samo jedna rečenica: Sada sam tu. Na posljednjoj: Nisam više tu! Pobogu, nešto znači što je pisac čitave stranice posvetio potonjim zaključcima! To je, znači, cijeli ljudski život. Gdje je to nestao pripovjedač? Tog profesora, autobiografski inspiriranog, raznio je u posljednjoj sceni karabit namijenjen krticama. Aleluja! To je, istovremeno, i kraj romana.

Mislim da Ključaninu neće zamjeriti profesori i urednici najnovije šablonske književnosti, i teško da će osim njih neko ovo djelo i pročitati. Naši pisci u posljednje vrijeme se nadmeću ko će napisati besmisleniji roman, i zadnjim svojim uratkom Ključanin je izbio na vrh te ljestvice. Biće doista zanimljivo vidjeti kako će docenti i asistenti bošnjačke književnosti osmisliti ovaj roman, kako će ga objasniti, jer on mora biti pribilježen, kao književni događaj, u ljetopisu nacionalne književnosti. Ovakva literatura jedino i može nešto značiti u svjetlu tih pojmova kojim žongliraju akademski literarni poslenici. Nije neobično samo to što se Ključanin u zadnje vrijeme često odlučuje igrati romansijera, nego i to što se iz godine u godinu tog romansijera igra na račun poreskih obveznika, uz sveopšte odobravanje, silno ohrabren tim dotacijama Fonda za izdavaštvo. Na kraju, uprkos tom svekolikom odobravanju, u mutnini zbunjenosti nad ovim tekstom, kod ovog naivnog kritičara ipak ostaju pitanja: Zašto piše ovaj profesor? Kako je moguće da neko sjedne i napiše ovakav roman, trošeći svoje dragocjeno vrijeme? Zašto?

Mirnes Sokolović
Foto: foggodavid (flickr)

***

Mirnes Sokolović (1986, Sarajevo), magistrirao književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Član redakcije časopisa Sic! (www. sic.ba) u kojem objavljuje eseje i kritike. Uređuje portal za izučavanje akademskih tumačenja književnosti na univerzitetima u regiji (www.akt.ba).

POVRATAK NA VRH STRANICE