Ponedjeljak
16.02.2009.

KRITIKA 20: Damir Miloš




A+ A-

Sigurno vam je, tijekom vašeg čitateljskog iskustva, pod ruke došla pokoja knjiga koja vam je beskrajno išla na živce. To vam se moglo dogoditi u bilo kojem trenutku književne povijesti (koja je prepuna svakojakih čudesa), no otkako je postmoderna bučno pokucala sa stranica književnih proizvoda, udio se takvih knjiga značajno povećao. To je ona vrsta knjiga u kojoj pojma nemate što se događa. Jedna od onih koje naoko slijede linearnu narativnu liniju, s pričom koja ima svoje subjekte i objekte, sreće i nesreće, s vremenom i mjestom koji su (uvjetno rečeno) poznati, no koja u isto vrijeme nema veze sa zdravim razumom. Ako u nekom trenutku odvojite pogled od svijeta teksta i pokušate sebi racionalno predočiti što ste upravo pročitali, povezati sve elemente u jednu, relativno kauzalnu cjelinu, dolazi do problema. Iznenada se zatičete kako stojite pred nerazmrsivim klupkom indicija, aluzija, intertekstualnih i metatekstualnih referenci, alegorijskih postupaka i eliptičnih rečenica kojima referent leži negdje izvan dometa relativno normalnog Hrvata, nepušača, katolika. Čitati takve knjige graniči s mazohizmom ili barem svjedoči o vašim morbidnim sklonostima. No, ako kojim slučajem niste u djetinjstvu rješavali križaljke na jezicima koje niste poznavali, susret s Miloševom Cestom (Meandar, 2008.) ostavit će na vas otprilike takav dojam.

I to ne govorim kako bih na kompliciran način kazao da je knjiga loša. Naprotiv.

Shvatite gornji paragraf kao upozorenje. Poruku koja vam govori kako se ne nalazite pred najnovijim izdankom stvarnosne proze, niti pred političkom alegorijom, ne nalazite se pred potresnom biografijom neimenovane starlete niti svjedočite porukama mira s obližnje propovjedaonice. Pred vama je pomalo neobično djelo, zatvoreno unutar sebe, nesvjesno ekonomske krize i geopolitičkih odnosa i sasvim ga sigurno nećete vidjeti kako se kočoperi u rukama domaćih selebritija ili vam se smije sa vrha kakve top-liste. Dobro, o čemu je tu onda riječ?


Zamislite ovakav scenarij. Da je kojim slučajem Antun Šoljan, pišući svoj Kratki izlet konzumirao trećinu onih droga koje koristi Hunter S. Thompson u Strahu i prijeziru u Las Vegasu nastalo bi nešto poput ovoga. Nešto što bi imalo simboličku veličinu Kratkog izleta, njegove spoznajno-ontološke preokupacije i ukorijenjenost u svijet izvan teksta o čemu bi progovaralo psihodeličnim jezikom kojim upravlja logika snova. Miloš odbacuje jezik kakav mu nameće tradicija romana, odbacuje jasnu povezanost označenog i označitelja, izbacuje potrebu za pričom kao čvrstom strukturom koja na mjestu drži sve svoje označitelje, izbacuje jasnu, mimetičku pripovijest koja odražava stvarni svijet quid pro quo i upućuje se drugim stazama, koristeći drugačije moduse pripovijedanja. Poput filmova Davida Lyncha, u kojima je radnja savršeno kauzalno strukturirana, no unatoč tome izmiče racionalnom tumačenju. Tek ako posegnemo izvan priče, u simboličku tradiciju jezika, rekombiniramo dostupne simbole – tek ćemo se tada približiti kakvom-takvom tumačenju koje bi nam podarilo smisao. Takvo je djelovanje svojevrsno nasilje nad pričom, nasilje koje svjedoči o tome kako ljudski um nije spreman za ambivalentnost i unutar svakog teksta prokušava pronaći njegovu   glavnu ideju, strukturiranu nit vodilju koja bi sve stavila na svoje mjesto. Upravo se protiv toga (na jednoj razini) Miloševa Cesta pokušava boriti, a mehanizmi kojima to čini uistinu su zadivljujući.
 
Svjedočimo dvjema odvojenim pričama. Jedna priča pripovijeda sudbinu dvojice bjegunaca koji borave na neimenovanom otoku pokušavajući preživjeti i otkopati tragove prijašnjih posjetitelja, tragove koji su od otočnog tla učinili pravo arheološko nalazište pomoću kojega možemo zaviriti u povijest i prirodu misterioznog otoka. Kada se posada lutajućeg broda, u potrazi za zakopanim predmetima, susretne s našom dvojicom junaka, doći će do zanimljivih preokreta. Trojica muških članova posade poslužit će kao izvor svježega mesa, a uloga jedine žene mogla bi se svesti na ulogu seksualne robinje.
 

Druga je priča ponešto pitomija. Pratimo putnika koji putuje jednosmjernom cestom, jednim od onih ravnih, asfaltiranih pravaca koji se protežu unedogled. Kao i na svakoj cesti koja bi htjela biti alegorijskim, alkemijskim simbolom, tako se i na ovoj nalazi dugačak niz prepreka koji putnika namjernika žele skrenuti s pravoga puta. Kako je ipak riječ o snovitom, iracionalnom putovanju tako su i prepreke sve samo ne uobičajene – u jednoj od zamki, naš junak pokraj ceste otvara gostionicu (nešto poput Macole) koja kao specijalitet kuće nudi palačinke s preljevom od hrčka. Ako ste se kojim slučajem upitali kako se radi preljev od hrčka, Miloš i na to ima spreman odgovor. Sa stražnjih se nogu iščupaju pandže, usitno samelju te se umiješaju u smjesu od hrčka dok ista ne poprimi želatinozan oblik. Pandže s prednjih nogu se ne koriste jer daju neugodan okus preljevu.

Do kraja se knjige, kako na otoku tako i na cesti, koješta dogodi, no to će zainteresirani čitatelj sam za sebe morati otkriti. Ono što nas u ovom trenutku zanima jest odgovor na pitanje čemu sve to?

Već sam pokušaj da racionaliziramo tekst Ceste dovodi nas na pravi put. Cesta je mjesto neizvjesnosti, mjesto interpretacije, mjesto kojega se, po Milošu, racionalni čovjek Zapada užasava. Umjesto neizvjesnosti ceste putniku će namjerniku biti ponuđene racionalne slike, ustaljeni okviri i modusi ponašanja koji će nesigurnost vječitog traženja zamijeniti sigurnošću postojanog identiteta. Koristeći mitološko-simboličku prtljagu jezika, Miloš priziva simboliku Danteove šume, simobliku vječite Odisejeve plovidbe i simboliku silaska u Had te ispijanja vode rijeke Lethe (sve ovo, dakako, preobraženo u skladu s ponuđenim diskursom – rijeka Letha tako postaje juha od kupusa), kao univerzalne označitelje prirode Ceste i samoga putovanja.


No, da sve ne bi bilo tako jednostavno, u trenutku kad pomislimo da držimo sve konce u rukama, da znamo tko kome što govori, dolazi do promjene subjekta i zatičemo se na otoku, izbačeni iz sigurnosti koju nam je pružalo dotadašnje tumačenje. Ova bježljivost subjekta, neuhvatljivost njegove prirode koja se uvijek iznova manifestira kao nedovršen proces, pokazuje se kao jedini bitni problem ovoga romana, problem kojem metafora ceste služi kao powerpoint prezentacija. Nemoguće je ponuditi definitivno tumačenje Ceste, tumačenje koje bi zadovoljilo svakog njezinog čitača (pa tako i putnika), no u jednu stvar možemo biti potpuno sigurni. Cesta ne prodaje velike životne istine čija bi primjena trebala usrećiti slučajnog čitatelja. Cesta je propitivanje individualnog identiteta u nestabilnoj okolini - poetska, pomalo poremećena avantura koja pomoću teksta pokušava propitati život za kojeg stvarnosna proza tvrdi kako ima sve odgovore.
 
U kontekstu suvremene hrvatske proze Miloševa se Cesta nameće kao nešto neobično i začuđujuće, tekst koji ne slijedi logiku tržišta niti se pokušava umiliti svojim čitateljima. Već to ga svrstava u netipičan primjer novije proze. Kako nam je poznato iz ranijih primjera, ovakva vrsta eksperimentalnog romana, uglavnom hvaljena od strane kritičara, kod publike nikada nije nailazila na plodno tlo. U kontekstu šire slike, koja prelazi hrvatske granice, Cesta na način svojstven književnosti progovara o nesigurnosti u sigurnom vremenu. Dakako, sigurnost o kojoj je riječ nije ona koja vam omogućava let avionom bez straha od zakrabuljenih terorista. Sigurnost protiv koje Cesta ustaje odnosi se na propagiranu vladavinu ratia, novo oružje 'društva znanja' koje je, direktno iz pepela prosvjetiteljstva, ponovno pomolilo svoju glavu. Tamo gdje vladajući diskurs nameće stabilne identitete, Miloš nudi nestabilnost. U susretu sa slikom obitelji i rada kao krajnjim ciljem čovjekovog boravka na zemlji, Miloš nudi putovanje kojemu se na nazire kraj. Ovaj, promjenjivi i nikad zadovoljan subjekt, kojega se ne da smiriti ćupom zlata pored puta, predstavlja ontološki problem racionalističkom ukalupljivanju. Cesta nas, koristeći postmoderne metode, vraća na stazu romantizma s koje je suvremeni čovjek odavno sišao.

Zaključno, Miloševa je Cesta beskrajno iritantan tekst, no unatoč tome, to je jedan od onih tekstova kojemu se neprestano vraćate jer želite jednom zasvagda utvrditi što u njemu, zapravo, piše. Ta ga osobina, ako ste imalo sumnjali, čini doista dobrom književnošću.

Matko Vladanović

Matko Vladanović (1984, Split) - pripada prvoj generaciji koja na glavi nije nosila pionirsku kapu. Privodi studij filozofije, hrvatskog jezika i književnosti kraju, a s onim japanskog jezika tek otpočinje. Objavljivao svoje tekstove u Futuri, Kvadratu, na Studentnetu, a sada i na Booksi. Voli sve što vole mladi.

***

KRITIKE - novi projekt na portalu booksa.hr!
Aktivna suradnja mlađe kritičarske populacije Bookse i beogradskog Betona.

Kritičko skeniranje novih domaćih knjiga i probrane regionalne ponude (BiH, CG, Srbija). Sve ono s čim ste se htjeli upoznati i vrijednosno usporediti, samo što nije bilo nikoga da se time pozabavi.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.