KRITIKA 200: Igor Rajki

Igor Rajki, Detektor istine (Knjigomat, 2012.)

U POTRAZI ZA IZGUBLJENOM PRIČOM

Književni homo ludens Igor Rajki nije sasvim nepoznat široj javnosti – piše knjige i za mladež, radioigre i eksperimentalne romane; prije dvije godine dobio je nagradu Grigor Vitez, a ove je godine romanom Detektor istine ušao među finaliste nagrade tportala.

E, sad, da bi takav Polupoznat Netko (48), po zanimanju i vokaciji pisac, postao uistinu priznat u medijskom cušpajzu kojem je do književnosti stalo kao i do Olimpijade seoskih sportova, potrebno je da napiše barem stvarnosni roman, roman s ključem, distopiju ili ratni dnevnik. Naravno, uvijek pomaže ako se spomenuti već dokazao u kakvoj vanliterarnoj disciplini poput profesure ili liječništva. Zapravo, probijanje do prvih linija medijske pažnje graniči s čudom, pogotovo ako vam je književni stil potpuno izvan trenutnog standarda i ako ste kao Rajki vjerni svome izdavaču, malom Knjigomatu kojeg, još dodatno, na sceni smatraju prilično hermetičnim, pomalo naherenim i gotovo sektaškim. Čudo, kažem vam.

Međutim, u racionalnoj slici svijeta čuda se ne događaju bez čvrstog razloga. Spomenuti Detektor istine odličan je dokaz - ako poput Rajkija posjedujete začudnu sposobnost održavanja čitateljeve pažnje eksperimentalnom prozom (koja inače nije dosadna samo u rukama pravih majstora), ako beskompromisno grabite u široko područje imaginacije i inspiracije bez straha o tome hoće li čitateljska recepcija biti pozitivna ili ne, onda bi kvaliteta morala isplivati na površinu neovisno o sastavima žirija koji prečitavaju trenutnu književnu produkciju. 

U hrvatskoj književnosti nismo vidjeli previše eksperimenata samim jezikom, većinom su leksički pokusi bili direktno u službi radnje, a ne sami sebi svrhom – pisci su se mahom predstavljali eruditima kroz minuciozne igre riječima, a valja priznati da ni sama logika eksperimenta tradicionalno nije ukorijenjena na domaćem terenu. Na pamet pada svega nekoliko svijetlih primjera koji balansiraju na rubu između margine i kanona: nadrealističke drame Radovana Ivšića iz druge polovice dvadesetog stoljeća, Šoljanove igre, poezija starijeg i proza mlađeg Slamniga, čitav opus nezaobilaznog Milka Valenta predvođen legendarnim Pledoyerom po pički…

Potka romana jednostavna je: u potrazi za izgubljenom pričom Rajki se zavlači posvuda, traži je na najnevjerojatnijim mjestima (recimo, možda je "upućena s fotokopijom dramskog teksta ravnateljici kazališta na ogled?", ili se pak "skutrila u osobnoj brojalici na pripadanje dragih autora što završavaju na –er: Homer, Voltaire, Faulkner, Chandler, Koestler, Junger"), što mu otvara široki literarni prostor za igranje. Naravno da bi nabrajanje mjesta gdje se izgubljena priča zametnula, kolikogod bilo inventivno, vremenom postalo zamorno, što Rajki razbija kratkim poetskim ili proznim odsječcima od kojih je najuspjeliji lijepi dramolet, odnosno 'igra za djecu' nazvana 'Čarobnjak', koja počinje na samoj sredini romana, zauzima gotovo četvrtinu sadržaja čitavog Detektora istine, a izvedbom otvoreno predstavlja hommage nadrealizmu Radovana Ivšića.

Uporni će se i otvoreni čitatelj u tom cijelom složencu sresti i s grafičkim ekscentričnostima, auditivnim stilskim figurama (prššššićććć), s različitim fontovima, crtanjem simbolima, larpurlartističkim poigravanjem riječima i posvetama inim književnim herojima ("Jednom je jedna djevojčica izgubila jednu leću. Na oku na kojem ju je još imala, vidjela je kako joj svi pružaju dlan. Na drugom pak, bez leće, vidjela bi kako joj svi nepristojno pokazuju mali prst…").   

Istini za volju, Detektor istine, balansirajući na tankoj granici jezičnog kiča i vrhunske književne igrarije, pokatkad zna propasti na krivu stranu, dok Rajki nije uvijek svjestan trenutka kad mu igranje prerasta u histeriju, ali takve stvari najlakše je pripisati uredničkoj nekritičnosti i hermetičnosti samog izdavača (što je u ovom slučaju jedno te isto). Pokatkad se nazire i pretjerana potreba Rajkijeva za dijeljenjem svojih rječotvorina sa svijetom, što zahtijeva pojačanu koncentraciju i odvlači pažnju, pogotovo kad je destrukcija rečenice toliko intenzivna, da se gubi čak i ta prononsirana zaigranost.  Rime su pokatkad škripave i same sebi svrhom, a imena likova (odreda sporednih) dosljedno prate pomalo blesavi princip (muška imena su biljna, dok su ženska uglavnom izvedenice iz kojekakvog oružja).

Konačno, Detektor istine svejedno uz sve nabrojane nedostatke donosi potrebno osvježenje u suvremenu domaću prozu, te razmiče sumorne oblake ozbiljnosti i pretencioznosti toliko drage domaćim zanatlijama od pera. Jednostavno rečeno, zaista je dobro i potrebno kad jedna ovakva dadaistički razigrana i vrckava knjiga dođe pod povećalo javnosti, kad se počne pisati o njoj i njenom autoru, a u isto vrijeme ni ona, ni njen autor ne žele svojom pojavom priuštiti čitatelju ništa osim nekoliko sati obične, nepatvorene dječje igre.   

Božidar Pavlović

***

Božidar Pavlović (1971, Zagreb) - nije završio nikakav društveni fakultet, ali jest elektrotehnički, no to mu pri čitanju i razmišljanju nimalo ne smeta. U radno vrijeme radi nešto drugo. Svojedobno pisao za Kult i Nomad. Danas piše isključivo za Booksu.