Ponedjeljak
18.05.2009.

KRITIKA 32: Andrej Nikolaidis




A+ A-

Na prvi pogled, Dolazak (Algoritam, 2009.) je sve ono što biste očekivali od novoga romana Andreja Nikolaidisa: kratak i 'raspršeno', digresivno ispripovijedan, nabijen radikalnim pesimizmom i otrovnim cinizmom, zatamnjen dosljednom mizantropijom i beznađem. Priča je, naravno, najvećim dijelom smještena u Ulcinj: Nikolaidis tamo živi i, ako povjerujemo barem u polovicu onoga što njegovi pripovjedači govore o primitivnim ritualima svakodnevice tog turističkog gradića u kojem stoka uredno pase po mjesnim parkovima, a 'lokalni živalj' ne oklijeva da glavnu plažu usred dana koristi kao javni nužnik, dobar dio one mizantropije postaje lako objašnjiv. Konačno, i Dolazak je, kao i prethodni romani, gusto premrežen (pop)kulturnim referencama: od (jako dobre) glazbe (Mimesis je bio organiziran kao asocijatvni narativni 'produžetak' kompilacije omiljenih pripovjedačevih pjesama, pri čemu je svaka od njih ujedno bila i naslov poglavlja; Dolazak je 'klasičnije' strukturiran, ali zato je tu dodatak, izvrstan 'Soundtrack' za čitanje) pa do povijesti, književnosti i teorije.

Na drugi, samo malo pažljiviji pogled, međutim, jasno je da ovaj roman, iako poetičkim i ideološkim premisama stabilno usidren u prepoznatljivim mapama autorskog opusa, značajno pomiče granice njegove fikcionalne kartografije, čineći je novim postupcima i tematskim zahvatima kompleksnijom, ambicioznijom, preciznijom. Barem dva noviteta važna su za ovaj pomak: čvršći pripovjedni okvir kojega sa sobom prvenstveno donosi metaliterarno poigravanje pravilima i obrascima detektivskoga žanra, s jedne, i odjek lakanovske psihoanalitičke teorije, s druge strane.


Detektivska priča možda nije nešto što biste očekivali od Nikolaidisa. Dolazak započinje stravičnim masakrom ulcinjske obitelji Vukotić: majka, otac i dvoje male djece pronađeni su iskasapljeni sjekirom i nožem, ali ubojica nije ostavio tragove. Policija ne može riješiti slučaj, pa brat ubijenoga unajmljuje lokalnoga privatnog detektiva – glavnog lika i pripovjedača romana. On je, pak, specifična balkanska replika tvrdih, ciničnih vječitih luzera poput Chandlerova Philipa Marlowea: deziluzionizirani, alkoholu sklon usamljenik koji slijedi vlastiti moralni kodeks. Na ovu 'bazu' cijepi se onda vrlo zanimljiva 'nadgradnja': cilj mu, objašnjava nam, zapravo i nije rješavati slučajeve koje preuzima. Potraga za rješenjem bespotrebna je i suvišna, jer ljudi ionako samo žele da im se potvrdi ono u što već vjeruju: 'Posao detektiva, hoću reći, ne sastoji se toliko u pronalaženju istine, koliko priča koje će ljudi prihvatiti za istinu. Ne radi se ovdje o otkrivanju istine: o otkrivanju onoga što je za te ljude istina, o tome je riječ. Istina se uvijek pojavljuje kao fikcija, uvijek ima oblik priče. Ja pričam priče.' I već ovdje lako je pomisliti na psihoanalitičku partikularizaciju istine: u teoriji psihoanalize, ona nikada nije univerzalna, apsolutna istina, već istina subjekta, istina njegove želje, koja se postupno konstruira kroz proces analize, proces u kojem onaj koji se podvrgava terapiji priča o sebi...

Pripovjedač je cijeli svoj pristup poslu izgradio na ovom načelu: na zidove ureda okačio je plakate Bogarta u Malteškom sokolu i Nicholsona u Kineskoj četvrti, nabavio stari, masivni namještaj i antikvitetnu Mercedesovu mašinu za kucanje kao jamce tradicije i 'provjerenih metoda' i već time ispričao klijentima priču o sebi kao detektivu iz priča koje već znaju; nakon toga, samo im nastavio pričati ono što ionako sami žele čuti: ljubomorne supružnike uvjeravao je da su njihove sumnje opravdane, rodbini ubijenih objašnjavao razloge smrti njihovih najbližih onako kako to mogu i žele prihvatiti. Čak i kada mu se 'zalomi' da zbilja riješi neki slučaj – kao što, na kraju romana, riješi ubojstvo Vukotićevih – on s tom informacijom ne radi ništa. Jer istina, zapravo, ništa ne rješava i nikome ne pomaže.

Ovo, naravno, ima nezgodnu posljedicu: pripovjedaču koji, u dobro poznatoj maniri, na samome početku odustaje od vlastite vjerodostojnosti, ni čitatelj baš ne može vjerovati; a u škripac ga ovdje još dublje gura paralelni narativni tok – serija umetnutih mejlova što ih detektivu piše njegov sin Emmanuel, mladić kojega je dobio s jednom davnom klijenticom i za kojega donedavno nije niti znao da postoji, a sada mu se javlja iz nekog austrijskog sanatorija, gdje ga liječi Lacanov učenik, doktor Schulz; dečko mu piše o sebi, svome djetinjstvu u Beču i odrastanju s majkom i čovjekom za kojeg se kasnije udala.


Stvari se, međutim, dodatno kompliciraju kada Emmanuel počinje, na temelju članaka koje je u novinama čitao o ulcinjskom zločinu, ocu nuditi vlastito rješenje, utemeljeno na pseudopovijesnim (re)konstrukcijama života fra Dolcina, srednjevjekovnog heretika koji je najavljivao povratak Mesije i ratovao s Crkvom, i Sabbateija Zevija, renesansnog kabalista, židova koji je konvertirao na Islam, a tvrdio je da je upravo on sam Mesija. Emmanuelova verzija zaigrana je ekovska pripovijest o tajnim, skrivenim rukopisima, u njoj je ubojstvo obitelji samo slagalica u fantastičnom milenarističkom puzzleu na kojem se polako sklapa slika skore Apokalipse i najava povratka Spasitelja.

Emmanuelova fantazmagorija, zapravo, uopće nije toliko 'pomaknuta': svo vrijeme u kojem njegov otac rješava slučaj ubojstva – a ljeto je, vreli kolovoz – nad Ulcinjem pada gusti snijeg, razina mora ubrzano raste, na TV-u smjenjuju se vijesti o prirodnim katastrofama iz cijeloga svijeta. Svi govore o kraju, čekaju smak svijeta. I jedino pripovjedač ne osjeća stravu: on se namjerava samo dobro napiti posljednje noći. A ta pijanka, u lokalnoj birtiji, u večeri za koju su svi uvjereni da je zadnja, dok časne sestre i hodže na ulicama preklinju ljude da se preobrate i prihvate vjeru, očevi se nalijevaju alkoholom a njihova djeca proždiru slatkiše – jer, 'greota je da se baci' – pretvara se u nepodnošljivu provalu istine. Pijani i očajni zbog kraja koji dolazi, svi se žele ispovjediti, povjeriti, priznati svoje grijehe pred ostalima: bujica ogavnih istina, preljuba, zločina, skrivanih strasti, mržnji, provaljuje u alkoholnom deliriju, i pripovjedač, zgađen, bježi odatle. Probudit će se sutra, mamuran i izbljuvan, u svome autu: sve je pod snijegom, Apokalipsa nije nastupila. I baš to je užasno: nema kraja, nema (raz)rješenja. Svijet ide dalje. Ljudi će opet živjeti zajedno, ali još nepodnošljivije nego prije: sada će znati istinu jedni o drugima.

Ova pred- i postapokaliptična mizanscena sjajno je postavljena u Dolasku; drugdje, ta bi tema možda 'pojela' veći dio romana, ali ovdje, sagledane iz vizure fatalistizma i pesimizma glavnog lika, 'zadnje stvari' rasipaju se u tek još jednu potvrdu općeg besmisla. Kod Nikolaidisa, očekivani smak svijeta samo je radikalizacija ponora koji je i u ranijim romanima odvajao pripovjedača od svijeta; snijeg koji prekriva Ulcinj posve je konzekventan iskorak u fantastično iz vatri požara koje su u prethodnom romanu Sin obasjavale dvije susjedne kuće, u kojima su živjeli otac i sin, a da nisu progovarali jedan s drugim, niti su se viđali.

Pa i taj, nužno 'promašeni' odnos oca i sina, oko kojega je bio osovljen i prethodni roman, ovdje je radikaliziran – u Dolasku, oni se čak nisu ni upoznali. Lacanova reinterpretacija Freudove koncepcije Edipovog kompleksa, uvedena kao interpretativni mehanizam kroz lik doktora Schulza, postavlja pritom ovo tematsku klupko u novu perspektivu i čini ga uvjerljivijim; a jedna od osnovnih lekcija lakanovske teorije, ona o manjku oko kojega smo svi konstituirani, bezdanu kojega onda uzaludno cijeloga života pokušavamo zatrpati – primjerice, prokreacijom – nerazrješivim.
Dolazak je domišljen i minuciozno koncipiran roman koji nastavlja i razvija središnje tematske i problemske preokupacije Nikolaidisovog opusa. Napisan je zrelije, razrađenije i ambicioznije od dosadašnjih romana, a da pritom nije izgubio ništa od njihove beskompromisnosti, bespoštednosti i oštrine. Mrak kojeg nam Nikolaidis pripovijeda sve je gušći, sve obuhvatniji, sve neprohodniji; i u tome treba uživati. 
 
Boris Postnikov

Boris Postnikov (Split, 1979) - diplomirao filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi kao copywriter, uređuje dvotjednik Zarez i virtualni časopis za književnost www.knjigomat.com, a objavljuje još i na Trećem programu Hrvatskog radija.

***

KRITIKE - novi projekt na portalu booksa.hr!
Aktivna suradnja mlađe kritičarske populacije Bookse i beogradskog Betona.

Kritičko skeniranje novih domaćih knjiga i probrane regionalne ponude (BiH, CG, Srbija). Sve ono s čim ste se htjeli upoznati i vrijednosno usporediti, samo što nije bilo nikoga da se time pozabavi.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.