Nedjelja
31.05.2009.

KRITIKA 34: Svetislav Basara




A+ A-

Možemo polemizirati o tome jesu li srpski i hrvatski dva slična jezika zajedničke lingvističke osnove ili je ta razlika puno dublja, ali je neprijeporno da je suvremena književnost u ta dva okruženja posve različita. Usuprot hrvatskom nedostatku 'velikih' romana i prevladavajućoj struji stvarnosnog izričaja, Srbi njeguju pripovjednu strukturu i vjerni su zasadama vlastite književne tradicije postmodernizma osamdesetih stasalog na Hazarskom rečniku Milorada Pavića, što se vrlo jasno dade iščitati i s popisa dobitnika cijenjene NIN-ove književne nagrade u posljednjih desetak godina. Svetislav Basara (1953.), autor legendarne Fame o biciklistima i dobitnik nagrade 2006. za Uspon i pad Parkinsonove bolesti, tu je konstantan - za svoj novi roman Dnevnik Marte Koen bio je u najužem krugu i ove godine, ali mu je nagrada zamalo izmakla. 

U izdanju agilnog beogradskog izdavača Derete, pomno izabrana naslovnica (modiglianijevski smireno lice mlade žene s plavom ruskom mačkom, reprodukcija slike Basarinog vršnjaka, srpskog slikara Vladimira Dunjića) odmah asocira na Bulgakovljevog mačka Behemota (nimalo slučajno, pokazat će se ubrzo). Dnevnik Marte Koen podnaslovljen je krajnje izazovno: 'Okultna pozadina komunističkog pokreta u Jugoslaviji 1928-1988'. Međutim, i to je dio igre; Broz, Freud, Ranković, Davičo, Ðilas – događaji i stvarne povijesne osobe samo su mehanizam koji Basari služi za nadgradnju priče o imaginarnoj junakinji, što je postupak koji ide čak i korak dalje od Kiševe metafikcije u povijesnom kontekstu. U Basarinu slučaju povijest je determinirana činima njegove zamišljene junakinje, što nas dovodi do, u književnosti ne tako rijetko istraživane, ali nikad sasvim korektno realizirane domene paralelne stvarnosti, odnosno alternativne povijesti. Srećom, Basara ne ide toliko daleko u apsurd da uz pomoć utjecaja i posljedica razmišljanja Marte Koen objašnjava baš sve što se desilo od 1948. naovamo (što je stara boljka teoretičara svjetskih zavjera – ta njihova potreba da u svoju zavjeru potrpaju svaki svjetski događaj obilato ugrožava njihovu vjerodostojnost). 

No, vratimo se početku. Furiozne prve dvije stranice kao da sažimaju sve što radoznalog čitatelja očekuje u romanu – 1988. naizgled obična starica Marta Koen gine u požaru, saznaje se da je u dobi od 70 godina otrčala beogradski maraton, a sutradan joj čitav politički i državni establishment (od disidenta Ðilasa do Rankovića ("...za koga niko sa sigurnošću nije znao da li je već mrtav ili tek treba da umre")) dolazi na sprovod i u novinama plaća osmrtnice. Bizarnostima tu nije kraj – spletom nesretnih okolnosti tijekom njenog sprovoda bojev metak iz počasnog plotuna pogađa nekog znatiželjnog zastavnika koji pada sa svoje terase, a zbog upozoravajućih uzvika njegove žene ljudi se razmiču i hrpimice ih kosi tramvaj nepostojećeg broja 18. Ovaj tour-de-force u kojima nalazimo odjeke Harmsa i Bulgakova kao da ukazuje na ludost s kojom ćemo se sretati tokom romana, ali se, srećom, komična nota ubrzo ipak razblažuje i ustupa mjesto naizgled sasvim ozbiljnoj teoriji zavjere. Ipak, motiv ljudi koji padaju pod tramvaj čim dođu u bilo kakvu vezu s Koenovom ostaje konstantan kroz čitav roman.

Kao i svaki dobar roman, Dnevnik Marte Koen može se i mora iščitati na nekoliko stilskih i semantičkih razina. Roman je podijeljen u osam poglavlja (sve s pripadajućim apokrifnim foto-albumom na kraju, baš kako zahtijeva postmoderni okvir) pisanih iz različitih rakursa i različitim stilovima. Prvi je rakurs i najnormalniji, pisan iz pozicije istraživačkog novinara (koji, nota bene, krajem osamdesetih nisu postojali u današnjem obliku lešinarskog žurnalizma), a kojeg zaintrigiraju zbivanja oko Martine smrti. Potom roman prelazi u klasičnu biografiju naše junakinje, zatim dolazimo do zastrašujuće, ali vrlo bitne bečke epizode njenog djetinjstva, nastavlja se (baš kako bi to Freud volio) s roditeljskom anamnezom i opisom socioekonomskog humusa koja bi trebala objasniti odakle je iznikla takva osobnost poput Koenove, čitamo apokrifnu studiju liječničkih zabilješki (nikog drugog do stanovitog S. Freuda) u kojoj se čak i on pokoleba i prestraši sluteći, eto, okultnu maglicu koja lebdi oko Marte, da bismo na kraju (nakon odlomka o maršalu Brozu i njegovu strahu od tramvaja) doživjeli svojevrsnu kršćansko-komunističku katarzu kroz visokoparne zapise poludjelog monaha protkane biblijskim citatima i objašnjenjem čitave ove književne igre. Naravno, čitko, ali u nepogrešivo postmodernom stilu – transžanrovsko, transvremensko neopterećivanje kanonima i uzusima poput linearnosti i dosljednosti radnje, te nepoštivanja strogih granica između racionalnosti i apsurda.

Basara je mudar autor: sa zaigranom Famom o biciklistima prije dvadeset godina dotaknuo je stvari koje se nisu smjele dirati i dobio po nosu – danas, s dvadesetogodišnjom distancom na marginama zbivanja oko Marte Koen prokazuje onu pravu Srbiju s kraja osamdesetih, zadojenu načertanijskim i SANU duhom, Srbiju koja je bila plodno tlo za voždove, svakovrsne opskurne bezveznjake i lovce u mutnom. U tadašnjoj mutnoj primordijalnoj juhi srpskog društva krčkali su se zvjezdoznanstvo i spiritizam, a prevladavajuća je socijalna emocija bila incestuozni odnos urbane beogradske čaršije i novootkrivenog, ali lažnog pansrpskog duha nastalog na kvazijunačkom srednjovjekovnom pravoslavnom misticizmu i potpirenog Miloševićevim govorima, seljakanjem carskih kostiju i pripadajućim mitovima o izgubljenim bitkama, te seoskom mudrošću čija se istinitost iščitava iz Kremanskih proročanstava. Na tu vatru benzin su dodavali časopis Duga, Milić od Mačve i njemu slična bratija, te Politikina rubrika za potpaljivanje nazvana 'Odjeci i reagovanja' – a posljedice smo svi vidjeli na svojoj koži. Taj se kabalistički krug zatvorio tek početkom novog milenija kad je stvarni ratni zločinac otkriven u ulozi i odori nadriliječnika. Basarin izmišljeni istraživački novinar Borbe u par navrata, razmišljajući o Marti, kaže kako Srbi nisu nacija i kako "Srbija ide pravo u propast,  (...) ova zemlja mora propasti i vrlo će brzo propasti".  Kako rekoh, Basara je mudar autor – na marginama priča priču o Srbiji koja se nije znala suočiti sama sa sobom.

Podjednako bitna razina romana je kritika ideja: u ovom se romanu ne kritizira komunizam – u njemu se stavlja znak jednakosti između ideologije i religije, i njime se kritizira svaka imanentno ljudska ideologija ili religija koja se u nekom trenu izopači (što je, u konačnici, svaka). Basara inzistira na 'ljudskosti' i 'ideji' kao osnovnim postavkama komunističke/religijske ideologije i precizno ih razlaže, gotovo secira koristeći njihov vlastiti instrumentarij, time ih dovodeći do apsurda; izruguje se svim religijama i režimima ovog svijeta, prokazujući njihovu dvoličnost i njihovu posvećenost nekom višem uzroku (koji je često tek osoban). Goli otok (kojeg je, naravno, osnovala Marta Koen) tek je poligon za dokazivanje teza, a ljudske egzistencije iza njega samo su kruto gorivo da bi se kotač povijesti nastavio okretati brže. "Pa šta ako je (Goli otok) zatvoren? Ponovo ćemo ga otvoriti. Danas, 1988. godine, potrebniji je nego 1948.  A 2008. će biti još potrebniji".  Komunizam, judaizam i kršćanstvo (nebitno je istočnog ili zapadnog obreda – konačno, Basara rabi Daničićev ijekavski prijevod Psalma 51) jedno su te isto, a taj paradoks se utjelovljuje i dokazuje nedavnim slikama moskovske vojne parade povodom Dana pobjede – orkestar Crvene armije stupa potpomognut tenkovima i raketama na pozadini podjednako simbolične crkve svetog Vasilija.

Basarina junakinja Marta Koen sveta je Tereza komunizma, mistikinja i ne sasvim izmišljeno biće romansirane biografije oko kojeg se plete bizarni nadrealni svijet istine, laži, spletki i izmišljotina, krvi, mrtvaca, varijetea, sukuba, vještica i magičara. Jer prave zle sile (ne neki masonski ili rozenkrojcerovski bezveznjakovići) okrenule su "pilu naopako" još u 18. stoljeću pričajući ono što su ljudi željeli čuti: da 12-satni radni dan nije čovječan, da treba imati vrijeme za sebe i svoje potrebe, da se čovjek otuđuje od drugog čovjeka. "Ali čovek koji ne radi najmanje dvanaest sati dnevno izazov je za svakojaka iskušenja". Na isti način kako Basara opisuje svoju junakinju, može se opisati čitav roman: on, u stvari, ne postoji, odnosno to je ljuštura koja ispod vlastite površine skriva neke druge egzistencije. Roman na trenutke rastrzan digresijama, naizgled jednostavnim rječnikom plete zamršene aluzije, niti velikih zavjera, miješa povijesne neutemeljenosti i alogičnosti koje, opet paradoksalno, tvore sasvim uvjerljivu tkaninu romana. Vidi se tu na trenutke Basarina zaigranost, čak i nedovoljna koncentriranost (jer neke fore uzastopno ponavlja na petnaestak stranica, onda ih više nema ni u tragovima, da bi se opet pred kraj učestalo javile), ali to ovakvoj književnoj strukturi daje neupitan šarm i dozu ludosti. Autor kroz fusnote i digresije na svoj način kritizira i suvremeno društvo, dotiče McDonalds i GMO, a Marta Koen u jednom trenutku u svom dnevniku iz pedesetih pita "Zna li se već za genetski kod? Nije li ovo preuranjeno?".

Na koncu, mogu zamisliti da netko bude iziritiran suludošću i apsurdnošću knjige, pa da postavi pitanje je li Basarina knjiga uistinu toliko dobra da uđe u uži krug pretendenata za najveću susjedsku nagradu, ili je Basara nominiran zbog stare slave i uspješne, ali ponovljene realizacije svojih standardnih motiva. Točno je, ova knjiga nije za svakoga, može je se zlobno i prvoloptaški usporediti s Da Vincijevim kodom, ali u konačnici, ovo je sasvim legitiman i ravnopravan pokušaj da se na sebi svojstven način opiše naša suluda prošlost posljednjih 50-ak godina. Ionako se kaže da svaki pravi pisac čitav život piše varijacije samo jedne knjige. To je kod Basare apsolutno točno.

Božidar Pavlović


Božidar Pavlović (1971, Zagreb) - nije završio nikakav društveni fakultet, ali jest elektrotehnički, no to mu pri čitanju i razmišljanju nimalo ne smeta. U radno vrijeme radi nešto drugo. Svojedobno pisao za Kult i Nomad. Danas piše isključivo za Booksu.

 

***

KRITIKE - novi projekt na portalu booksa.hr!
Aktivna suradnja mlađe kritičarske populacije Bookse i beogradskog Betona.

Kritičko skeniranje novih domaćih knjiga i probrane regionalne ponude (BiH, CG, Srbija). Sve ono s čim ste se htjeli upoznati i vrijednosno usporediti, samo što nije bilo nikoga da se time pozabavi.

 

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.