Ponedjeljak
14.09.2009.

KRITIKA 45: Ljiljana Ðurđić




A+ A-

Booksin projekt kritika u svoja je 44 izdanja iznjedrio debeli sloj razočaranja napisanim i objavljenim, susreli smo potom sasvim pristojan broj novih djela koja su opravdala očekivanja čitajuće manjine, a zalomilo se i nekoliko sasvim malih i baš zato posebno slatkih iznenađenja. Suradnja s bratskim i prijateljskim Betonom itekako nam je pomogla u širenju čitalačkih obzora – ne kažem da su nam se uzajamne dobre preporuke uvijek posve poklapale, ali u ovom slučaju sve je bilo na svom mjestu: preporuka u ovim krajevima posve nepoznate srpske spisateljice Ljiljane Ðurđić pokazala se itekako opravdanom. 

Bilješka o spisateljici knjige Svi na kraju kažu mama (Agora, Zrenjanin) otkriva tek šture podatke – beogradska diploma svjetske književnosti, nekoliko zbirki poezije i tri zbirke priča, zatim zbirka eseja, eksperimentalni kolumn-roman, potom kronika tranzicijske Srbije i na koncu brevijar, te kolumne u jednom dnevniku i tjedniku. Tek ponešto više može se pretpostaviti iz toga što je Ðurđićeva jedna od osnivačica i urednica beogradskog časopisa za žensku književnost i kulturu ProFemina, ali bilo bi nepravedno suditi samo po tome. Izdavač knjige je zrenjaninska Agora, a naslovnica je krajnje odbojna i bolje bi odgovarala kakvom petparačkom SF romanu. Toliko o izvanjskoj pojavnosti, a sad je red na impresije znatiželjnog čitatelja oboružanog strpljivošću i istraživačkom strašću.

Novu zbirku kratkih priča (sa završnom novelom) Ljiljane Ðurđić možemo tek uvjetno svrstati na policu sa 'ženskim pismom', jer baš suprotno uvriježenim predrasudama koje više ili manje svjesno lijepimo uz ženska imena na koricama knjiga koje dubinom i stilom ne spadaju pod chick-lit, autoričine poredbe su jasno razrađene i vrlo precizno koincidiraju sa stvarnošću, a spisateljičin stil je izuzetno precizan, iscizeliran i bez pretjeranog cifranja i poetiziranja. Priče su vrlo dobro zanatski odrađene (s iznimkom jedne prvoloptaške koja kao da je ovdje da popuni relativno siromašnih stotinjak strana) i očita je nit koja ih povezuje – iz njih izvire neko vantranzicijsko iskustvo iz prethodnog društvenog uređenja, u njima nema reklamokracije, već autorica iz vizure svojih zrelih godina baš poput majke ili bake promatra i komentira svijet. To je izuzetno poštena i iskrena pozicija koja ne zahtijeva književne lovorike, nego ih se u startu svjesno odriče želeći samo ispričati naizgled običnu priču o životu. Na tim stranicama nalazimo vješto zapretenu kritiku suvremene površne kulture putovanja, Ðurđićka nam priča iz dominantno ženske perspektive o starosti, samoći, odlasku u mirovinu, nepretenciozno zamata svoje lamentacije o životu u crveni celofan gorkoslatkih sjećanja na proživljeno koja se u nekom kasnom životnom trenutku počnu odmatati baš kao što urbana legenda govori o filmu života koji u času smrti prolazi pred očima. U njenim se pričama vješto izmjenjuju prvo i treće pripovjedačko lice i redaju se isječci iz gotovo sasvim završenih sudbina, minutu, dan ili mjesec prije njihova konačnog kraja. Nema tu neke posebno odbojne pozicije prema muškarcima kakva bi se (sa znanim predrasudama) možda očekivala od urednice feminističkog časopisa. Muškarci su tu tek nužno zlo, otkako je svijeta i vijeka žene su obilježene zadanošću svoje rodne i spolne uloge i zbog toga u ovoj knjizi nema gorčine – stvari su naprosto takve i tu nema promjene, a Ljiljana Ðurđić to kroz svoje junakinje tek umorno konstatira. 

Kraća novela 'Isidora, jedna mogućna priča' kojom knjiga završava vrijedna je posebnog spomena  – u njoj Ðurđićeva izmaštava razmišljanja posljednjih dana velike srpske spisateljice, esejistice, prevoditeljice i kritičarke Isidore Sekulić (1877-1958) – za one koji ne znaju, Sekulićevu smatraju prvom relevantnom srpskom spisateljicom, te gotovo utemeljiteljicom srpskog feminizma čiju je književnost A.G. Matoš nazvao 'plesom riječi'. Ðurđićeva nam pak nudi drugo i drukčije čitanje života Isidore Sekulić i uvjerava nas da se radilo o vanserijskoj intelektualki teško ili nikako prilagođenoj malograđanskoj sredini jedne duhom siromašne zemlje i jako pogođenoj optužbama za nedostatak nacionalizma – mora se reći da taj rakurs neizrecivo korespondira i sa današnjim vremenom. Sekulićeva nam se u ovoj noveli kroz pero Ljiljane Ðurđić otkriva kao hiperosjetljivo androgino biće prepuno unutarnjih dvojbi i iskompleksirano ružnoćom; ono jedino seksualno iskustvo i pripadajuću mu traumu nadoknađuje ogromnim intelektom i radnom energijom, a okove nedorečenog spola raskiva gutajući i stvarajući lijepu književnost. Posljednji dani prolaze joj u introspekcijama kojima otkriva sve svoje male laži uz pomoć kojih je gradila unutarnje carstvo – putopisi su možda bili izmišljeni, a njena knjiga o Njegošu uopće nije bila tako dobra; svoju je povijest možda pretjerano romantizirala a svijet oko sebe promatrala pretjerano kritički? Unatoč svemu, svoju junakinju Ljiljana Ðurđić neizmjerno voli – stranice koje opisuju njen susret s notornim Milovanom Ðilasom (s kojim je stvarna Isidora uistinu došla u sukob) svojom uvjerljivošću, dijalektikom i izbrušenim stilom doista podsjećaju na nedavno objavljene izmišljene razgovore Vladka Mačeka i kneza Pavla iz pera nedavno preminulog Zvonimira Berkovića

Knjiga priča Ljiljane Ðurđić dobra je knjiga: ne nameće se, ne želi da pričate o njoj, nema ambiciju postati remek-djelom i uopće ne stremi svoju autoricu uvesti među besmrtnike – to joj uopće nije bitno. To je mala lijepa introspektivna knjiga priča koja kao da je stvorena za jesensku večer uz čaj i kekse, napisana za kasno noćno razmišljanje i nekoliko lijepih trenutaka i zato ćete je zavoljeti. Mnoge knjige nastoje da ih zavolite i to im nikako ne uspijeva – ovdje to nije slučaj. I nekako, kao da se riječi same Isidore Sekulić, iz jednog od posljednjih njenih razgovora za javnost daleke 1957. mogu primijeniti na književni glas Ljiljane Ðurđić: "Ta larma što je dignuta oko mene mnogo me je potresla. (...) Ako nešto vredim, neka kažu posle moje smrti, a ni dva dana pred smrt ne želim da me hvale. Nisam bila srećna. S tim sam se pomirila. Postoji vasionska sreća koja opredeljuje ljude. Ako niste voljeni, uzalud ćete vi nastojati da vas vole."

Božidar Pavlović


Božidar Pavlović (1971, Zagreb) - nije završio nikakav društveni fakultet, ali jest elektrotehnički, no to mu pri čitanju i razmišljanju nimalo ne smeta. U radno vrijeme radi nešto drugo. Svojedobno pisao za Kult i Nomad. Danas piše isključivo za Booksu.

***

KRITIKE - projekt aktivne suradnje mlađe kritičarske populacije Bookse i beogradskog Betona.

Kritičko skeniranje novih domaćih knjiga i probrane regionalne ponude (BiH, CG, Srbija). Sve ono s čim ste se htjeli upoznati i vrijednosno usporediti, samo što nije bilo nikoga da se time pozabavi.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.