Ponedjeljak
05.10.2009.

KRITIKA 47: Miloš Živanović




A+ A-

Miloš Živanović jedan je od četvorice VKV-radnika, armirača i mješača beogradskoga propagandno-kulturnog kompleta Beton, čije vehementno obračunavanje s (prvenstveno) srbijanskim književnim, kulturnim i društvenim anomalijama i paranormalijama možete čitati i klikajući uokolo ovog teksta, autor zbirke pjesama naslovljene citatom iz Straha i prezira u Las Vegasu Ignore The Nightmare In The Bathroom (Matica Srpska, Novi Sad, 2006.), a prozni je debut, sasvim u skladu s odabranom marginalnom pozicijom, izmjestio sve do Ulcinja, u kojem mu je zbirku priča Kubernetes – priče o pilotu (Plima, Ulcinj, 2008.) uredničkim potpisom 'ovjerio' Andrej Nikolaidis.

Pilotiranje Živanovićevim tekstom, da odmah kažemo, nije nimalo jednostavna misija: treba tu dosta truda i navigacijske vještine, ali i spremnosti na strmoglava poniranja, lupinge i ostale interpretativne akrobacije; osam priča iz Kubernetesa ono su što se uobičajeno zove 'hermetičnim' pismom, žanrovski diverzificirane od distopijskih konstrukcija, preko gustog esejiziranja i oniričke poetizacije sve do 'starog, dobrog' realizma, a nerijetko i narativno razmrvljene u fragmente uvezane zakučastim asocijativnim nitima, pa je sve skupa poprilično destabilizirano i zaljuljano, neprestano na rubu vrtoglavice - ali pilotiranje, uostalom, i nije za one koje muči strah od visine. S druge strane, entropiju heterogenih diskursa ipak zauzdavaju i sprečavaju neke 'discipliniranije' strategije: premrežavanje teksta širokim spektrom (pop)kulturnih referenci (a kada kažem širokim, onda to znači: Hunter S. Thompson, Dylan Dog, Rainer Maria Rilke, FC Liverpool, Witold Gombrowitz, Frank Zappa, Don DeLillo, Rambo Amadeus, Borislav Pekić, Daniil Harms, Terry Gilliam i još brojni drugi… dakle, stvarno širokim), razni provodni motivi (poput stalnoga variranja legendarne šale Groucha Marxa: "Znate, podsjećate me na Emmanuela Ravellija!" – "Ali ja jesam Emmanuel Ravelli." – "Onda nije ni čudno što me podsjećate na njega.") i, konačno, lik/ime Aleksandera G. Lavinskog, 'junaka' svih priča. Da bi se izbjegli preuranjeni zaključci, u fusnoti na ovaj i ovakav opis Živanovićeve proze treba odmah dopisati: Kubernetes je jako daleko od bilo kakvog postmodernističkog jezičkog eskapizma, naprotiv, nastavak je autorovog žestokog angažmana iz kritičarskih i publicističkih tekstova 'drugim sredstvima', sredstvima koja zahvaćaju šire i dublje nego što to novinski članci po defaultu mogu u pitanja identiteta i egzekucije društvene moći.

Zbirku otvara priča 'Dani Koske': Aleksander Lavinski piše pismo 'glavnokomandujućem uredniku za regrutna pitanja' kulturnog e-magazina Pseći piksel nudeći književnu suradnju, ali ga ovaj odbija jer su mu 'radovi beznačajni', a 'likovi pljosnate karikature'; dok se priča odmotava, u nju ulaze (pomalo 'pljosnati') likovi Aleksanderova brata Aleksandra (nije greška), oboljelog od PDS-a (Poremećenog Doživljaja Stvarnosti), bijesnoga susjeda, djevojke Ambrozije, kolege s Univerziteta Spaja… i polako se iscrtavaju konture prijetećega futurističkog svijeta sveprisutnoga nadzora i kontrole, u kojem je Univerzitet izuzet iz državne jurisdikcije i stavljen pod ingerenciju specijalnih, teško naoružanih postrojbi, studenti su obavezni nositi naušnice s odašiljačima kako bi se njihovo kretanje pratilo u svakome trenutku, a Aleksander je, doznajemo, jedan od diverzanata koje su kolege ovlastile da te uređaje privremeno deaktivira kako bi nekome studentu omogućio – primjerice – suicid. Ovakva priča i ne može imati 'uobičajen' rasplet: završava 'zamrznutom' scenom Aleksandra, brata i njihovog psa na krovu neke zgrade, u sivilu dana, ostavljajući gorak aftertaste mučne distopijske fantazmagorije.

U 'Zatvorskim danima' stvari postaju još pomaknutije: Aleksander je priveden u zatvor kojim upravlja sadistički patuljak Psikman i biva brutalno kažnjen svaki put kada nešto napiše; nakon susreta sa zatvorskim 'guruom', šamanom Mag-Binsesterom ("Podsećaš me na velikog gurua koji sedi zatvoren u nacističkom podrumu, kaže Aleksander. – Ali ja jesam veliki guru koji sedi zatvoren u nacističkom podrumu. – Nije ni čudo onda što me toliko podsećaš na njega.") doznaje tajnu pisma kojim će poraziti Psikmana i na kraju ga, pretvoren u velikog bijelog nosoroga, gazi i ubija (doduše, i Psikman se pretvorio u 'džinovsku krabu', ali "kraba je bila džinovska u odnosu na ono što je Psikman ranije bio – u odnosu na patuljka, a nikako u odnosu na velikog belog nosoroga.").

Osim što ću obavijestiti eventualno neupućenog čitatelja da je 'kraba', zapravo, vrsta raka, ovdje ću i prestati prepričavati Živanovićeve priče: malo onoga što se u njima 'zbiva', uznemiruje i provocira može se prenijeti na taj način, ali vjerujem da su već ova dva 'isječka' dovoljna da barem približno ocrtaju imaginativne eskapade i apsurdističke zavoje kakvi gospodare njihovom narativnom logikom. Ima, doduše, i drugačijih primjera: 'Kapija' je egzemplaran blok 'kvartovskog' naturalizma, umočen u standardnu ikonografiju dilerskih skrovišta za travu, uličnih tuča, grupnoga silovanja i maloljetničke pornografije, a 'Spavačeva crtica' somnambulna epizoda koja završava pripovjedačevim buđenjem i rezigniranim: "’Ajmo još jedan krug stvarnosti."

Posebnu pažnju, ipak, zaslužuje posljednja priča 'Reality Pilot' – duga (gotovo trećinu knjige), esejizirana nelinearna pripovijest osovljena oko umetnutih poetskih fragmenata, aluzija, parafraza i mnoštva citata, neobuzdani, idiosinkratično-asocijativni kovitlac lucidnog solilokvija. Aleksandera progoni i muči njegov demon, poput drevnoga grčkog daimona uvijek mu skriven iza leđa, tako da se s njime ne može suočiti, i muči ga zavodljivim sumnjama u ispravnost i utemeljenost počinjenih životnih (i umjetničkih) izbora; monolog se zahuktava, melje mitologiju lokalnoga pravoslavlja, vrluda paranoidnim halucinacijama, hvata se u koštac s mikrofašizmima koje, blaženo anestezirani medijskim opijatima ideologije demokratskoga poretka svakodnevno živimo, izvrće glorificirano ruho popularne kulture otkrivajući mu na naličju tragove tehnologije upravljanja društvom, obrušava se na hipokriziju lepršavih postmodernističkih estetizacija nehajno prebačenih preko leševa u hladnjačama… Reality Pilot Aleksandar, poput kamikaze u službi ozbiljno shvaćene spisateljske odgovornosti, cilja na stvarnost i survava se u nju, ispisujući rečenice koje su gotovo pa motto Živanovićeve poetike: "Kad se konstrukcija sklapa da održi laž, značenje je u krhotinama. Kad nema značenja, sve je podjednako moguće: hajde da se dogovorimo šta znači 'marš u pizdu materinu'. Šta ću sa stvarnošću koja se ne može variti, koja na dodir puca kao mehur od sapunice."

Aktivirajući tešku artiljeriju postmodernističkih strategija, Živanović tako nišani etičku i društvenu ulogu književnosti. Kopilotsko mjesto u kabini aviona slobodno je; preciznost pogotka ovisi itekako o angažmanu čitatelja koji se odvaži zauzeti ga.

Kontrola leta ovdje se odjavljuje i želi vam sretan put.

Boris Postnikov


Boris Postnikov (Split, 1979) - diplomirao filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi kao copywriter, uređuje dvotjednik Zarez i virtualni časopis za književnost www.knjigomat.com, a objavljuje još i na Trećem programu Hrvatskog radija.

***

KRITIKE - projekt aktivne suradnje mlađe kritičarske populacije Bookse i beogradskog Betona.

Kritičko skeniranje novih domaćih knjiga i probrane regionalne ponude (BiH, CG, Srbija). Sve ono s čim ste se htjeli upoznati i vrijednosno usporediti, samo što nije bilo nikoga da se time pozabavi.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.